Vijenac 440

Časopis

NOVA ISTRA, BR. 1–2, ISTARSKI OGRANAK DHK, 2010.

Moralnost kao nova marka prijestupa

Andrija Tunjić


Nova Istra, br. 1–2, u izdanju Istarskog ogranka DHK, koju uređuje pjesnik, esejist i kritičar Boris Domagoj Biletić, kao i dosad donosi mnoštvo doista zanimljivih tekstova razvrstanih u devet cjelina.

U dijelu pod naslovom Suvremena književnost predstavlja se pulski književnik Stjepan Vukušić s dva uratka; pričom Razgovori i ciklusom pjesama Ljetni suncostaj 2009, zatim Biserka Težački Kekić, s ciklusom poezije u prozi pod naslovom Noć velikih baklji, mladi i već afirmirani pjesnik Franjo Nagulov s ciklusom Kristalni dječak, tu su još i pjesme Ksenije Herceg Ribić i Marka Pavlovskog.

Stranu poeziju ovaj put reprezentira Arvo Mets u prepjevu Ivana Babića, istaknuti ruski pjesnik s ciklusom pjesama Godovi, čije su poetske minijature „lišene pretjerana patosa i stalno su na granici između osjetilnog i misaonog“. Inozemna proza zastupljena je dvojicom talijanskih pisaca sredine prošloga stoljeća; Giuseppeom Bertom s pričom Usidjelica i Giorgiom Capronijem, s pričama: Nebeski zrak i Trublja tišine, čije su priče u prijevodu Ljerke Car Matutinović ispričane u neorealističkom stilu.

Glavni i najveći dio dvobroja posvećen je XIV. Šoljanovim danima u Rovinju, kojih je tema bilo književno stvaralaštvo Zvonimira Majdaka te stvaralaštvo Antuna Šoljana, o čemu časopis donosi tekstove petorice kritičara: Branimira Bošnjaka, Zdravka Gavrana, Cvjetka Milanje, Antuna Paveškovića i Božidara Petrača. Na pronicav i kritički utemeljen način o Majdakovu stvaralaštvu te kako ga je na početku književnoga djelovanja ocijenila i procijenila tadašnja književna kritika, među kojima i Šoljan, pišu Bošnjak, Gavran, Petrač i Pavešković. O Šoljanu pod naslovom Antun Šoljan ili rekonstrukcija identiteta i/ili priče, piše Cvjetko Milanja, dok se Pavešković među ostalim bavi i Šoljanovim prosudbenim kriterijima za koje je skovao sintagnu kriterij iskrene (ne)naklonosti.

Pod naslovom Roman Starac Zvonimira Majdaka, staračko samotništvo kao metafora slobode osobito studioznu analizu napisao je Zdravko Gavran, koji je uz Majdaka analizirao njegovu generaciju pisaca, čiji se pripovjedačko „središte pomiče s društvenih očevidnosti na osamljene pojedince, često intelektualce, na njihove egzistencijalne probleme, etičke dvojbe, sumnje, komplekse i misaone preokupacije“. No roman Starac, po Gavranovu mišljenju, odstupa od tog modela, taj roman „nema komplekse prema, recimo, intelektualizmu, ili psihologizmu, ne srami se ‘normalne’ ljudskosti, ne prezire ljepotu osame, ne odbacuje konzistenciju svijeta ili nalaženje konkretnog smisla. Svršetkom doseže transcendentnost imanencije u njezinu fizičkom, psihološkom, etičkom i estetičkom vidiku“. Starac je „svojevrstan rastanak od duha pesimističkog egzistencijalizma“, čime pristaje „uz duh umjerenog postmodernizma, gdje su prethodne isključivosti prevladane“.

U rubrici Ogledi pod naslovom Fabrijevo književno (pri)sjećanje piše Irvin Lukežić, a iznimnog i najčitanijeg čileanskog romanopisca Roberta Ampuera predstavlja Željka Lovenčić. U sjajnom eseju Žabe u vodi Julienne Eden Bušić piše o potrošačkom društvu, koje je doguralo dotle da čovjeku ni vlastito tijelo nije svetinja, i ono je predmet profita, senzacije i uspjeha. S obzirom na tu činjenicu spominje filozofa Johna Graya, koji u knjizi Straw Dogs zaključuje kako „možda nismo daleko od vremena kada će ‘moralnost’ biti plasirana kao nova marka ‘prijestupa’“.

Što se svijetu dogodilo Bušićeva objašnjava na primjeru žabe koja, kada je stavite u ključalu vodu, iskače i traži spas, a kada je stavite u hladnu vodu i postupno zagrijavate vodu, ona se ne otima nego umre kada se voda zagrije do klučanja. Riječ je o, misli J. E. Bušić, podmukloj manipulaciji „ljudskom dušom – koju podupiru napadni mediji i spletkaroški, politički i kulturni krugovi koji nas uvjeravaju da je crno zapravo bijelo i da je gore zapravo dolje“.

Rubrika Iz zavičaja počinje ogledom Stvaralački opus Stjepana Vukušića, u kojem Vanesa Begić analizira Vukušićevo djelo i poetiku. Tatjana Bakić u tekstu Zvali su se Zeppelin iscrpno piše o toj grupi, dok kritičke tekstove o književnosti pišu Jelena Lužina, Darija Žilić, Božidar Alajbegović i Robert Posavec.


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak