Vijenac 440

Književnost

Od figure do kulture – SIMBOL

Logika evokacije

Krešimir BAGIĆ

Pojam simbol (lat. symbolus – znak, znamen) izrazito je kompleksan. Rabi se u semiotici, poetici, stilistici, filozofiji, hermeneutici, antropologiji, sociologiji, psihoanalizi, heraldici, astrologiji itd. Prvobitno, u staroj Grčkoj, sama je riječ vezana uz običaj lomljenja glinene pločice pri sklapanju kakva ugovora. Svaka bi ugovorna strana dobila dio pločice (simbol) kojim bi se u idućim susretima legitimirala. Već ta uporaba otkriva osnovnu razliku između znaka i simbola – znak prenosi „informacije o nekom važnom predmetu ili zamisli“, dok simbol nastoji pokrenuti niz percepcija, vjerovanja i emocionalnih odgovora (O’Connell i Airey). Primjerice, riječ orao kao znak označava pticu grabljivicu snažnih pandži i jakog kljuna, a kao simbol može označavati snagu i junaštvo, neustrašivost i oštroumnost, genija i otimača.


Jablani – mitološki i pjesnički simbol


Animal symbolicum


Najopćenitije, simbol je konkretna stvar, koja prema manje ili više ustaljenoj vezi upućuje na kakvu ideju ili apstrakciju; vidljivo evocira nevidljivo, teško izrazivo predočava se uvriježenim ili motiviranim zakovima, čije je značenje trenutačno dostupno i lako razumljivo. Tako se kategorije marljivosti, savršenstva i nevinosti redovito označavaju simbolima pčele, kruga i snijega; golub je simbol mira, lastavica proljeća, vaga pravde, zora mladosti itd. Simboličko se označavanje pritom temelji na imaginacijskim konstantama, koje su dio kolektivnog iskustva skupine, zajednice ili kulturnog kruga. U srednjem se vijeku, primjerice, smatralo da nijednu stvar nije moguće svesti na njezinu neposrednu funkciju nego da svaka označava i nešto drugo. Priroda je za tadašnjega čovjeka ispunjena simbolima koji upućuju na onostrano, ona „postaje abeceda kojom nam stvoritelj govori o poretku svijeta, o nadnaravnim dobrima, o koracima što ih treba poduzeti da se na uredan način usmjerimo u svijetu na stjecanje nebeskih nagrada“ (Eco). Takve se simbole naziva konvencionalnima. Lako su razumljivi, mogu se ticati različitih područja (flore i faune, kozmosa, svakodnevnoga života, uporabnih predmeta i sl.). Značenje im se može dopunjavati i granati.


Sova se simbolički povezuje s magijom, drugim životom, mudrošću i proročanstvom


Simboličke se transformacije, prema Ernstu Cassireru, događaju u jeziku, mitu, religiji, umjetnosti i znanosti. Simboli spajaju riječi i stvari, slike i predmete. Čovjek je animal symbolicum, biće sposobno da stvara simbole – njegovo se iskustvo pretvara u svima dostupnu spoznaju tek kada je simbolički posredovano. Cassirer čitavu umjetnost smješta između slikovnog jezika mita i pojmovnog jezika znanosti te kao njezinu posebnost izdvaja pokazivanje ljudske ćutilnosti, tj. slikanje čovjekova unutarnjeg života.

Autorski simboli


U stilistici simbol je makrostrukturalna figura (trop); evokacijski znak. Govor o pojedinačnom u pjesništvu, uopće u književnosti, upućuje na estetičku ideju. Literarni su simboli autorske kreacije. Njihova značenja bitno ovise o kontekstu, poetičkim obilježjima teksta, autorskog rukopisa ili opusa te o odabranoj strategiji tumačenja. U poeziji simbolizma, koja je izrazito subjektivna, aluzivna i tamna, autorski su simboli temelj lirskog prikazivanja. Najizrazitiji hrvatski simbolist A. G. Matoš često, primjerice, poseže za motivima cvijeća (đurđica, maćuhica, tajanstvena ruža, idila cvijeća, miris cvijeća), kojima najčešće simbolički evocira ljepotu, ljubav, ljubljenu ženu, krhkost, estetski užitak. Njegov prozni tekst Cvijet sa raskršća Ivo Frangeš interpretira ovako: „Osnovna ideja novele Cvijet sa raskršća data je već u naslovu, koji je simboličan: cvijet nije cvijet, nego slijepa djevojka (čak: djevojčica); raskršće nije obično križište putova, nego simbol Matoševa postojanja.“


Ankh, staroegipatski simbol života, rani oblik simbola križa


Inventivne lirske simbole stvorili su A. B. Šimić i D. Cesarić. Prvi u Pjesmi jednom brijegu ljudskoj konačnosti sučeljava ideju o vječnosti brijega


Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,

ta plava skamenjena vječnost.

Drugi u lirskoj minijaturi Slap razvija opreku između kapi i slapa, koja zapravo simbolički razvija opreku između pojedinca i cjeline, pojedinčeva života i života uopće, pjesnikova jezika i jezika uopće itd.


Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?


Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.


Taj san u slapu da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati.


Pojedine simbole u sličnom značenju rabe različiti pjesnici. To je, primjerice, slučaj sa simbolom jablana za kojim, među inim, posežu A. G. Matoš i T. Ujević. Iako ga rječnici simbola povezuju uz podzemni svijet, žrtvu i bol, jablan je u stihovima spomenutih pjesnika simbol uspravnosti, izdvojenosti, nesvakidašnje spoznaje. Oba se pjesnika koriste postupkom antropomorfizacije – jablane predočuju po mjeri čovjeka i pridružuju im krajnje pozitivnu semantiku. U Matoševu sonetu Jesenje veče jablan je suprotstavljen maglama, oblacima, uskoći i mraku jesenje večeri:


Samo gordi jablan lisjem suhijem

Šapće o životu mrakom gluhijem,

Kao da je samac usred svemira.


Ujević u pjesmi Visoki jablani prikazuje jablane kao iznimne pojedince, lučonoše i vizionare:


Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;

od gromora njina glasa šuma i more se budi,

a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire

i bune, i prodiru u vis, u etire.


Pisci nerijetko upotrebljavaju konvencionalne simbole, koji se u tekstu prepleću s originalnim autorskim simbolima i tako stječu nova značenja. Takva je simbolika mostova u Andrićevoj prozi, ali djelomice i simbolika tvrđave u istoimenom Selimovićevu romanu, koja sugerira „ideju čovjekove zatvorenosti pred drugima i pred životom“ (Lešić).

Prema Marcu Bonhommeu, tri su bitna obilježja (književnog) simbola: dvostruko čitanje, motiviranost i polivalentnost (smisao simbola može se bogatiti – krila, uz brzinu, mogu upućivati na lakoću, prozračnost, uspon, pročćenje i sl.).

Simbolizam i tumačenje


U estetici i književnoj teoriji, simbolom se karakterizira tekst kao predmet književne komunikacije. Ideja je da tekst nikad ne smjera doslovnosti, nego da posredno prikazuje svijet. Stoga je svako čitanje pustolovina odgonetanja njegova simboličkog sloja. Korijeni takva shvaćanja mogu se prepoznati još u platonovskom idealizmu, tj. u ideji da poezija treba govorom o predmetnoj stvarnosti (svijetu sjenki) doprijeti do vječnih istina (svijeta ideja). Među modernim teoretičarima simbolički su karakter književnoga teksta, među inim, naglašavali Northrop Frye, Jan Mukařovský i Tzvetan Todorov.

Frye određuje simbol kao „bilo koju jedinicu bilo kojeg književnog djela koja se može izdvojiti radi kritičkog motrenja“. Čitatelj je uključen u dva različita simbolička procesa: kreće se između teksta i svijeta, jer pročitane riječi povezuje s njihovim izvantekstualnim, otprije poznatim, značenjima i porabama te se kreće unutar teksta, pokušavajući preko riječi doprijeti do značenja šireg jezičnog obrasca u koji su one uključene. „Nemoguće je čitati riječ ‘mačka’ u kontekstu koji je lišen prikazbena odsjeva tako nazvane životinje; nemoguće je vidjeti goli znak ‘mačka’ i ne pitati se kojemu kontekstu pripada.“

Polazeći od De Saussureove teorije znaka, Mukařovský umjetničko djelo promatra kao autonoman i komunikativan znak, koji se sastoji od osjetilnoga simbola, značenja i usmjerenosti na kontekst. Književni je tekst superznak (nadsimbol), koji čitatelja upućuje na nova promišljanje svijeta. I Todorov uporište ideji o književnom tekstu kao simbolu nalazi u području hermeneutike: „Neki tekst ili neki diskurs biva simboličan počev od trenutka kada mu, radom tumačenja, otkrivamo neki indirektni smisao.“

U semiotici simbol se, prema Winfriedu Nöthu, određuje kao konvencionalni, ikonički ili konotativni znak. Kada se definira kao konvencionalni znak, u prvom je planu njegova arbitrarnost i nadomjesna funkcija – stoji umjesto čega odsutnog, a nastaje tako što slijedi neko opće pravilo jezične zajednice. Kada se određuje kao ikonički znak, naglašava se karakter njegove veze s objektom koji evocira – motiviranost, sličnost, analogija. Najviše je pristaša ikoničnosti među filozofima i estetičarima (Hegel, Kant, Todorov, Eco). Čak i De Saussure povlači oštru granicu između jezičnoga znaka, koji je arbitraran i nemotiviran, i simbola, koji je motiviran: „Značajka je simbola da nikada nije posve arbitraran; on nije prazan, jer uvijek postoji neki zakržnjak, rudiment prirodne veze između označitelja i označenoga. Simbol pravde, tezulja, ne bi mogla biti zamijenjena bilo kojim drugim predmetom, primjerice, kolima.“ Kada se simbol određuje kao konotativni znak, pridaje mu se značenje koje premašuje osnovno značenje i koje tako dohvaća kakvu opću ideju ili kategoriju. Sam simbol pritom može i ne mora biti ikoničan. Kada je pak riječ o začenju simbola, Nöth izdvaja četiri smjera njegova promišljanja: simbol je a) konkretan izraz kakva dubljeg smisla, b) izraz čega neshvatljivog (vidljvi znak čega nevidljivog), c) iracionalan i d) pripada području nesvjesnog (neizravan je prikaz utemeljen na načelu poredbe).

Simboli su posvuda – u religijskim obredima, mitološkim pričama, tabuima, alkemiji, snovima, umjetnosti, politici, reklami, u svim segmentima društvenog života. Mnogi su proučavali njihovo funkcioniranje, podrijetlo, arhetipske strukture, načine na koje su se održavali, umnožavali, transformirali i širili. Tako su nastali brojni rječnici i taksonomije simbola, u kojima se obrazlažu konvencionalni simboli, i to ponajviše na temelju mitoloških, religijskih i psihoanalitičkih strategija tumačenja. Između brojnih autora koji su proučavali simbole, ovdje ću upozoriti samo na studiju Gilberta Duranda Antropološke strukture imaginarnog. Taj je autor analizom arhetipova, mi-tova i simbola u Bibliji i Vedama, babilonskih, indijskih, židovskih simbola, simbola među afričkim ple-me-nima i sl. zasnovao svo-jevrsnu antropologiju imaginacije. Simbole je rasporedio u dnevni i noćni sustav slike. U dnevnom sustavu simboli se nalaze u simetriji sučeljavanja, njihovim odnosima ravna načelo antiteze (nemoć–snaga, pad–uspon, mrak–svjetlost). Noćni sustav slike počiva na procesu eufemizacije, na premetanju kanoniziranih imaginarnih vrijednosti – logika sučeljavanja izostaje, slike postaju dvosmislene i zagonetne.


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak