Vijenac 440

Naslovnica, Povijest

Arheologija i antikvaristika – pogled s druge strane

Kupujemo li vlastitu otuđenu baštinu?

FRANO BARAS

Stotine dragocjenih nalaza, pa i pravih rariteta, od antike nadalje, otišlo je zauvijek u bečke, peštanske i druge europske muzeje, a javna je tajna da se u privatnim zbirkama svugdje po Italiji, osobito u Veneciji, nalaze stotine antikviteta i drugih umjetnina podrijetlom iz Dalmacije i Istre


Splitski Arheološki muzej nedavno je u Velikoj Britaniji otkupio (za 30.000 funti / 250.000 kuna) antičku kamenu glavu „u Sokratovu stilu“, koja bi mogla predstavljati i cara Dioklecijana. Navodi se da je glavu prije više od jednoga stoljeća u Splitu otkrio talijanski političar prof. Antonio Fradoletto (1858–1930) i ponio je u Veneciju. No nije navedeno kada je točno Fradoletto boravio u Splitu i na koji je način otkrio taj antički fragment. Naime, u to je doba u Splitu djelovao naš vrstan arheolog don Frane Bulić, pak je logično zaključiti da je i on morao znati za postojanje ili otkriće te glave. Ukoliko je uopće istina da glava potječe iz Splita, postavlja se pitanje ne radi li se i u tom slučaju o još jednom potajnom otuđenju dalmatinske arheološke baštine.


Prekrasna Višeslavova krstionica slučajno je otkrivena u dvorištu nekadašnjega skladišta Fondaco dei Turchi u Veneciji, gdje je bila odložena među standardnim bunarskim vijencima


Već u doba humanizma javljali su se u hrvatskim primorskim gradovima prvi domaći sakupljači antičkih natpisa, reljefa, kovanica, medalja, gema... (primjerice u Splitu Marko Marulić i Dmine Papalić). Dakle, više od tri stoljeća prije sustavna arheološkog istraživanja u Dalmaciji se počelo spašavati i sakupljati materijalne ostatke grčke i rimske kulture. Nažalost malo je što ostalo sačuvano od tih prvotnih zbirki. Većinu ih nije mimoišla pohlepa službenih predstavnika stranih vladalaca. Takozvani Jupiterov kip (možda je predstavljao i sama Dioklecijana?) podrijetlom iz jednog od splitskih antičkih hramova, stajao je na Peristilu sve do početka 16. stoljeća (!), kada ga je uz druge dragocjenosti prenio u svoju palaču na lagunama mletački knez i kapetan Capello. (Jedan od srodnika zloglasnoga providura armade Vincenza Capella, koji je 1514. o lantinu galije dao objesiti posljednje vođe hvarskoga pučkog ustanka.) Taj se kip, navodno, i danas skriva u nekoj venecijanskoj privatnoj zbirci... Istraživači Lanza, Eitelberg, Schulz, Bulić, Karaman, držali su da je više antičkih kipova preneseno u Veneciju. Tri porfirna stupića preostala na pročelju Zlatnih vrata posljednji put spominje 1820. engleski putopisac W. I. Manson. Otada im se zameo svaki trag.


Kamene spletke


Pulska arena, solinski amfiteatar i brojni drugi ostaci antičkih građevina odolijevali su zubu vremena sve do u 17. stoljeće. Onda su velike količine kamenja izvađene i prenesene u ljepoticu na lagunama da bi poslužile za izgradnju njezinih obala, mostova, crkava, palača. Slična je sudbina pogodila i osam kula istočnih i sjevernih zidina Dioklecijanove palače koje su porušene (tobože zbog turske opasnosti!) po zapovijedi providura Alviža Zorzija (1629–30). Da ironija bude veća, njegov nasljednik providur Civran nudio je Splićanima da otkupe kamenje vlastitih gradskih zidina. Pošto se nitko nije odazvao, kamenje je prevezeno u Veneciju da bi se ugradilo u čuvenu baroknu crkvu Madonna della Salute. O navedenim slučajevima u 19. stoljeću znanstveno su raspravljali Kreljanović, Carrara, Kuzmanić, Lanza, Jelić, a u dvadesetom Bulić, Karaman, Cvito Fisković. Zatim je uslijedila opća šutnja. (Jedan naš stručnjak za graditeljsko nasljeđe rekao mi je nedavno da je nezgodno o tome govoriti, jer da bi se naši apeninski susjedi mogli uvrijediti!) Kamena građa koja nije prenesena u Veneciju rabljena je za izgradnju fortifikacija, darivala se zaslužnim građanima ili je – o, sancta simplicitas! – po nalogu mletačke administracije pretvarana u običan kreč, jer se od mramora i kvalitetnog kamena dobivalo najbolje vapno!


Čuveni fragment Petronijeva Satiricona nestao je iz knjižnice obitelji Čipiko, a danas je među najdragocjenijim rukopisnim raritetima pariške Bibliothčque nationale


Reagirajući početkom 20. stoljeća na privatni zahvat jednog Splićanina u zidinama Dioklecijanove palače, arheolog don Frane Bulić pisao je: „Bure je rovao danju i noću perimetralni zid na istok od Zlatnih vrata da u debljini zidova načini zahod, ali što je to prema onom što je opljačkala Venecija!“

Tri stotine sedamdeset i sedam godina smjenjivali su se po Dalmaciji providuri, knezovi i kapetani, kaštelani, kamerlenzi... Izredalo se na tim dužnostima stotine i stotine potomaka najuglednijih mletačkih obitelji, a svaki od njih tijekom boravka u ilirskim krajevima nastojaše što bolje napuniti tobolac. Drži se da je jedan generalni providur za trogodišnjeg službovanja zarađivao do 30.000 cekina! Osim plaće, svi su oni priskrbljivali sebi i druge prihode. Redovito su ucjenjivali domaće plemiće i bogate građane, trgovce i brodovlasnike. Također je bilo uobičajeno da im se daruju najljepši uzorci uvozne i izvozne robe.

Po službenom nalogu

Budući da je u kulturnom svijetu rasla potražnja za antikvitetima, oni su sve to više opsjedali lokalne kolekcionare i naprosto ih prisiljavali da im daruju ili u najboljem slučaju uz minimalnu naknadu prodaju dragocjenosti. Tako se dogodilo da su stupići, kapiteli, reljefi i natpisi, posuđe, nakit, novac, medalje i oružje iz privatnih dalmatinskih i istarskih zbirki završavali u vrtovima, predvorjima i dvoranama raskošnih palača s druge strane Jadrana. To nam potvrđuje i Alberto Fortis kada kaže: „Malo je kamenih natpisa ostalo na zemlji, jer ih je velika količina prevezena u Italiju da ukrase muzeje ljubitelja starina...“


Splitski Arheološki muzej nedavno je u Velikoj Britaniji otkupio antičku kamenu glavu koja bi mogla predstavljati i cara Dioklecijana (Fotogfafiju ustupio Arheološki muzej u Splitu)


Također se drži da su mletački predstavnici i po službenoj dužnosti morali tragati za preostalim uklesanim natpisima i amblemima koji su potvrđivali nekadašnju srednjovjekovnu vladavinu hrvatskih i ugarskih kraljeva i knezova. Takve su spomenike običavali otući, uništiti ili potajno noću potopiti u more. Prekrasna Višeslavova krstionica (sada u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu) slučajno je otkrivena u dvorištu nekadašnjega skladišta Fondaco dei Turchi u Veneciji, gdje je bila odložena među standardnim bunarskim vijencima. Uspjeli smo je otkupiti tek u novije vrijeme, dajući u zamjenu veoma skupa Carpacciova platna. Javna je tajna da se i dan-danas po privatnim zbirkama Napulja, Rima, Ancone, Ravenne, Padove, Milana, Trsta, Udina, a osobito Venecije, nalaze stotine antikviteta i drugih umjetnina podrijetlom iz Dalmacije i Istre.

Uništavanje i odnošenje kulturnog blaga iz naših primorskih gradova i mjesta nastavilo se i u vrijeme Napoleonskih ratova. Dobro su poznati primjeri topljenja zlata i srebra iz inventara dubrovačkih i zadarskih crkava i samostana. Visoki francuski časnici i drugi službenici znali su obilato zagrabiti u samostanske biblioteke i riznice. Otuđeno je na stotine inkunabula, starih rukopisa, slika, zavjetnih i drugih dragocjenosti i ukrasa. Sjetimo se samo kako je u kolovozu 1807. prigodom kaznene ekspedicije u Visu i Komiži general Guillet sa svojom svitom prikupljao starine, umjetnine i nakit, osobito iz zbirke obitelji Dojmi.

Manje je poznato da je engleski komodor William Hoste, koji se proslavio u ratnim operacijama protiv francuskoga brodovlja na Jadranu, bio i strastveni kolekcionar. Još dok se u Ateni liječio u rezidenciji lorda Eldgina (onoga što je počistio Partenon!) veoma je zavolio stare umjetnine. Otada je njegova zapovjednička kabina na ratnoj fregati „bila pretvorena u mali muzej i knjižnicu“. Pošto je često stacionirao na Visu, bio je u prilici da se opskrbi, napose keramikom iz tamošnje grčke nekropole.


Tragovima otkrića


Novi veliki eksodus starina i umjetnina s naše obale Jadrana uslijedio je tijekom stogodišnje austrijske vladavine. Iako u tom razdoblju u Dalmaciji počinju sustavna iskapanja i osnivaju se prvi arheološki muzeji, ipak na stotine dragocjenih nalaza, pa i pravih rariteta, odlazi zauvijek u bečke i peštanske muzeje. Spomenut ću one koje je zabilježio arheolog Mihovil Abramić: srebrne fibule japodsko-liburnijske kulture, niz brončanih figura s oklopa paradnog konja (equus phaleatus) iz 4. stoljeća pronađene u Starigradu pod Velebitom, grčka stella signifera iz Cavtata, odlično očuvane ranosrednjovjekovne kacige otkopane u Vidu (kopije se nalaze u splitskom Arheološkom muzeju), kip i glava rimskog togata iz viške luke, emajlirana čutura iz Buzeta, dijelovi starokršćanskoga moćnika iz 4. stoljeća pronađeni u Puli...

U drugim europskim muzejima završili su, među ostalim: dio helenističkog nakita iz Budve (London), brončani torzo (Berlin), Junonin kip (Kopenhagen). Osim toga, deseci austrijskih civilnih i vojnih službenika privatno su nabavljali za male novce, a u svrhu ukrašavanja svojih prebivališta: stupove, kapitele, dekorativne reljefe i druge fragmente. Tako je, primjerice, u Graz dospio torzo rimskog imperatora iz Solina i grupa „tri mala satira u borbi sa zmijom“. Jedna od rijetkih preživjelih privatnih zbirki antičkih starina i kipova, vlasništvo zadarske obitelji Pellegrini-Danielli, prodana je 1859. u Italiju. Nekadašnji viški gradonačelnik Topić odnio je u Trst i manju „općinsku zbirku“ starina. U Augusburgu su se na dražbi prodavali limoges-tanjuri s grbovima trogirskih obitelji. Čuveni fragment Petronijeva Satiricona nestao je iz knjižnice obitelji Čipiko (navodno u 17. stoljeću), a danas je među najdragocjenijim rukopisnim raritetima pariške Bibliothčque nationale. Za vrijeme kratkotrajne prve okupacije Visa (1919) Talijani su s groblja Pirovo doslovce ukrali veliki kameni spomenik podignut u spomen na pomorsku bitku i poginule u Viškome boju 1866. Taj se usnuli lav danas nalazi u rukama pobijeđenih – koje li ironije! – i to baš na ulazu u Vojno-pomorsku akademiju u Livornu!

U Drugom svjetskom ratu Talijani su počistili muzeje u Puli, Poreču, Zadru... čak su opljačkali i mali zavičajni muzej u Obrovcu. Prije četrdesetak godina ukradena je iz predvorja trogirske palače Čipiko lijepa pulena (Žena) s negdašnje galije. Potajna pljačka raznoraznih predmeta hrvatske kulturne baštine nastavljala se posljednjih desetljeća, osobito tijekom turističke sezone. Mnoštvo ulomaka antičkih spomenika, folklornih kućanskih potrepština i svijetloga oružja, srebrnih i zlatnih kovanica, crkvenih ukrasa, slika, starih knjiga i isprava potajno je napustilo / napušta granice Hrvatske. Vrijedilo bi truda da naši stručnjaci sastave barem informativni popis važnijih otuđenih predmeta hrvatske kulturne baštine!


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak