Vijenac 440

Književnost

ANTUN ŠOLJAN – RENE MEDVEŠEK, ČOVJEK KOJI JE SPASIO EUROPU, RED. R. MEDVEŠEK, ZKM

Izgubljeno u doslovnostima

Lidija Zozoli

Posljednja zagrebačka premijera u protekloj godini bila je 21. prosinca i njome je ansambl Zagrebačkog kazališta mladih (VIS Gastarbajter), predvođen Reneom Medvešekom, dao svoj prinos u razmatranju pozitivnih i negativnih aspekata pristupa Hrvatske Europskoj Uniji.

Kao podloga poslužila im je radiodrama Antuna Šoljana Čovjek koji je spasio Nizozemsku, koja se temelji na parafraziranju legende o dječaku Pieteru koji je to učinio gurnuvši prst u nasip i time spriječio more da poplavi grad Haarlem i preplavi zemlju koja je nastajala gradnjom nasipa i postupnim pretvaranjem morskoga dna u tlo. No cijela je priča Šoljanu tek povod za razračunavanje s mitovima o uspjehu ili životu negdje drugdje, o herojstvu kao moralnom imperativu tada socijalističkog društva, ali i oštrog obračuna s mehanizmima (ponajprije medijima) koji su tada podupirali samo vrlo određen i usko definiran segment hrvatskoga kulturnog identiteta.


Obećana zemlja tulipana ( G. Bogdan) 8/ Snimila Mara Bratoš


U početku predstave Medvešek se koristi radiofonijskim elementima posvećujući jednaku pozornost zbivanjima na sceni i njihovoj zvučnoj podlozi, no ta se ravnoteža prema kraju predstave sve više gubi i zvukovna podloga uzmiče pred ostalim elementima predstave, jednako kao što se i uloga Cinkuša koji sve vrijeme uživo izvode glazbu prema kraju marginalizira. Adaptacija Šoljanova teksta koju potpisuju Olja Lozica i Pavlica Bajsić pridonosi kaotičnosti cjelokupnoga dojma predstave. Čini se da je njome samo obesnažena jednostavnost (a istovremena višestruka kontekstualizacija) Šoljanovih dijaloga. Ipak, ono što je svakako postignuto ovim uprizorenjem ironizacija je pozicije medija u obračunu sa stvarnošću. Naime, u svakom od medijskih sučeljavanja koji prezentiraju herojski čin gastarbajtera (čije ime i podrijetlo postaje nevažno u postupku potenciranja novinarskih i inih pogrešaka u medijskoj prezentaciji događaja) Matin se identitet postupno gubi te je sasvim nevažno dolazi li on iz Hercegovine, Dalmacije, Ravnih kotara, Hrvatskog zagorja ili nekog drugog ruralnog dijela Hrvatske. Važnija je osoba koja taj događaj predstavlja ili o njemu ima svoje mišljenje. Prizori koji se nižu doslovno prate narativnu potku izvornika, dok su u realizaciji doslovni, čime se gubi njihova komika. Budući da većim dijelom predstave dominira zid (scenografija Tanje Lacko) koji povremeno postaje projekcijsko platno, vizualnu privlačnost predstava ponajprije zahvaljuje oblikovanju svjetla Aleksandra Čavleka i funkcionalnim kostimima Doris Kristić.

Karakteristika svih Medvešekovih predstava je ta da se zapravo temelje na zajedničkoj igri ansambla u kojoj nema prevelikih odskakanja u pojedinačnim glumačkim ostvarenjima. Ipak, uz Gorana Bogdana, koji je tumačio glavnu ulogu, izdvajaju se Petar Leventić u ulozi Matine Majke, Barbara Prpić Biffel kao njemačka sociologinja i Milivoj Beader gotovo grotesknom izvedbom gange. Sastavljen od mnoštva raznolikih glasova, Šoljanov tekst možda se i jest činio zahvalnom građom za takav oblik glumačke suigre. U pojedinim prizorima čak bi se moglo i reći da koncept uspijeva te će ples s klompama u replikama nizozemskih narodnih nošnji zabaviti publiku kao i završni prizor usporeno odigrane nogometne utakmice. No kako se atraktivni prizori u predstavi nižu jedan za drugim, bez dramaturške gradacije njihove važnosti, a sve završava u višejezičnom pozdravnom govoru pri otvaranju stadiona na kojem se igra Europsko prvenstvo u nogometu za koje se „naš Mate – nije kvalificirao“, tako prema kraju raste monotonija. I, uistinu, takva jednostavna i dnevnopolitikantska aluzija o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju nije dovoljno snažna poanta za sve što je Rene Medvešek predstavom zapravo propustio reći.

Iako Šoljanova radiodrama govori o marginalcu koji traži svoju veliku priliku te se tako, barem načelno, uklapa unutar tematike navodne Medvešekove trilogije koju bi trebale činiti, uz Čovjeka koji je spasio Europu, ranije predstave Vrata do i Najbolja juha! Najbolja juha!, predstava je u cjelini najslabija od triju. Zbog doslovnosti redateljskoga postupka u oblikovanju prizora na sceni u predstavi ne dolazi do izražaja fina ironija Šoljanova dramskog postupka, niti ona posjeduje potresnost i bombastičnu retoričnost kakvu su imala Vrata do, a ne dohvaća ni domete snažnih i likovno dojmljivih slika po kojima pamtimo Najbolju juhu.


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak