Vijenac 440

Druga stranica, Likovna umjetnost

Izbor ravnatelja splitske Galerije umjetnina

Grijeh strukture i kulture

VANJA BABIĆ

Prije nešto više od godinu i pol dana s ushitom sam u Vijencu izvijestio o jednom, za kulturu grada Splita, ali i cjelokupne Hrvatske, doista važnu događaju. Radilo se, dakako, o svečanom otvaranju nove zgrade Galerije umjetnina, ustanove u čijem se fundusu čuvaju reprezentativna ostvarenja u rasponu od srednjega vijeka pa sve do suvremenih likovnih strujanja. Do tog trenutka – datum je bio 9. svibnja 2009. – Splićanima i posjetiteljima njihova grada spomenuta likovna ostvarenja bila su gotovo posve nedostupna.


Zgrada Galerije umjetnina u Splitu


Stara zgrada Galerije umjetnina u Lovretskoj ulici, naime, svojim dimenzijama i muzeološkim uvjetima naprosto nije omogućavala bilo kakvu suvislu realizaciju nečega što bi se moglo nazivati stalnim postavom. Postavši 1998. ravnateljem ugledne, ali u praksi tada gotovo virtualne institucije, Božo Majstorović energično započinje s realizacijom projekta preseljenja Galerije umjetnina u prostor nekadašnje Stare bolnice. Nije išlo lako, ali Majstorovićeva upornost bila je začudna i – što je najvažnije – vrlo dobro usmjerena. U međuvremenu trajala neprekidno i nadasve živa izložbena aktivnost koja se manifestirala u uzorno priređenim prezentacijama klasika (Emanuel Vidović, Mato Celestin Medović ili Ljubo Ivančić), vodećih suvremenih autora (Nina Ivančić, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak ili Gorki Žuvela) odnosno različitih skupnih projekata (Antologijska djela Galerije umjetnina ili Splitska suvremena umjetnost – nova generacija). A pobrojane izložbe čine tek manji dio od ukupno održanih. Ukratko, Majstoroviću je istodobno uspijevalo nadzirati nadasve složene poslove preseljenja Galerije u znatno primjereniju joj zgradu, voditi brigu o adaptaciji novoga prostora, intenzivno razmišljati o predstojećem stalnom postavu, sustavno prezentirati galerijski fundus te senzibilizirati javnost za najzanimljivija suvremena likovna strujanja. Sasvim dovoljno posla i za dva ravnatelja! I onda je konačno došao dan otvaranja s gotovo svim splitskim kulturnim radnicima i umjetnicima, uzvanicima iz Zagreba i drugih gradova te, dakako, predstavnicima politike predvođenima ministrom kulture i splitskim gradonačelnikom. I imali su što vidjeti. Stalni postav realiziran je logično i pregledno, s osloncem na nadasve sretno odabranu kombinaciju kronološkog i tematsko-poetskog nizanja izložaka. Božo Majstorović trebao se obratiti zadivljenoj masi, ali uspio je izgovoriti tek jednu ili dvije riječi. Emocije su ga, posve razumljivo, u tim trenucima shrvale. Ali to nije dugo trajalo. Već sutradan, uz jutarnju kavu, ravnatelj je s entuzijazmom iznosio planove za budućnost. Spavanje na lovorikama Majstoroviću je, naime, posve strano. I doista, uskoro su zaredale nove izložbe, afirmiranih i mladih autora podjednako. Galerija umjetnina postala je središte za predstavljanje suvremene umjetnosti u Splitu, ali i mjesto gdje će se ona organski i sustavno nadovezivati na umjetničke epohe prošlosti. Ukratko, uspostavljen je prostor kreativnosti, kontinuiteta i nedvojbene intelektualne ugode.

Nedavno je Majstoroviću istekao četverogodišnji mandat na mjestu ravnatelja te je u tu svrhu raspisan natječaj. Osim Majstorovića, na natječaj su se javila još dvojica kandidata: akademski slikar Josip Botteri Dini i prof. dr. Dalibor Lovrić. Stručno vijeće Galerije umjetnina, nakon što je proučilo životopise i programe kandidata, odlučilo se za Majstorovića. Posve očekivana i logična odluka koju su donijeli i obrazložili iskusni muzealci. Nije ovdje – to valja posebno istaknuti – riječ tek o Majstorovićevim golemim zaslugama u prošlosti. Mnogo je važniji njegov sustavno osmišljen i na desetak kartica precizno elaboriran program, s kojim se programi preostale dvojice kandidata ni približno ne mogu uspoređivati. Majstorović zagovara širenje Galerije umjetnina na susjedni bastion Cornaro, gdje bi se uredio prostor za izložbe. Na taj način više ne bi bilo potrebe za – muzeološki izrazito nepreporučljivim – čestim uklanjanjem dijelova stalnoga postava. A povrh bastiona Cornaro nalazio bi se park skulptura kao dodatna vizualna atrakcija. U staroj zgradi u Lovretskoj ulici Majstorović pak predviđa smještaj vrijednih grafičkih i fotografskih zbirki, čime bi problem njihove prezentacije bio definitivno riješen. Velika pozornost u programu posvećena je i budućim edukativnim i izdavačkim djelatnostima Galerije, nimalo uopćeno, već s posve konkretno navedenim primjerima. Nije zapostavljena, dakako, ni marketinška strategija. Uloga art-shopa jasno je definirana, a isto vrijedi i za odnose prema aktualnim odnosno potencijalnim sponzorima. Ukratko, činilo se kako Upravno vijeće, koje razmatra prijedlog Stručnog vijeća te donosi odluku, nema nimalo tešku zadaću. U Upravnom vijeću nalaze se, naime, ljudi koji uglavnom nisu iz umjetničke struke, pa njihova potvrda stručnog mišljenja predstavlja zapravo tek zadovoljavanje procedure. Jedino opravdanje za odbacivanje stručne preporuke bilo bi otkrivanje eventualnih nezakonitosti u poslovanju, ali o tome ovdje, dakako, nema ni govora. Pa ipak, Upravno vijeće oglušilo se o mišljenje struke i odabralo Josipa Botterija Dinija, čiji program – iako zacijelo rađen iskreno i dobronamjerno – sadrži nepune dvije kartice teksta, temelji se na neodređenim frazama o zagovaranju kvalitete, a jedino što konkretnije predlaže velika je izložba naslovljena kao Umjetnost u Splitu i Dalmaciji od antike do 21. stoljeća. Poznavajući Botterijeve likovne afinitete, držim kako bi takva izložba bila znatno primjerenija Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika nego Galeriji umjetnina. Doista, teško je racionalno objasniti odluku Upravnog vijeća. Ili možda ipak nije? Uloga gradonačelnika u njegovu formiranju presudna je, a bastion Cornaro prostran je i nalazi se na vrlo atraktivnoj lokaciji. Pametnima dovoljno!

Split je grad iznimno darovitih ljudi, od sporta pa sve do znanosti i umjetnosti. Božo Majstorović jedan je od takvih. Split je i grad dišpeta, a upravo njime morao se Majstorović oboružati tijekom rada na projektu Galerije umjetnina. Sada se pak suočio sa svojevrsnim demonskim kontradišpetom, agresivnim i bezobzirnim u nametanju vlastitih interesa s pomoću kulturnoga grijeha struktura.


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak