Vijenac 440

Film

Filmski globus

Josip Grozdanić

Dva sunčana dana u kinima

Ovog tjedna u kinodistribuciju kreće novi film Ognjena Sviličića, egzistencijalna drama Dva sunčana dana. Premijerno prikazano ljetos na festivalu u Puli, Sviličićevo djelo prati otuđene supružnike Martinu i Petera, Francuskinju i Amerikanca koji u svrhu spašavanja braka i obnavljanja bliskosti stižu na odmor na hrvatsku obalu.



No umjesto željena zbližavanja njihov će odnos ubrzo pogoršati nove svađe, napetosti i emotivna udaljavanja. A sve će se dodatno zakomplicirati kad Martinu počne zavoditi lokalni turistički vodič i kad Petera ljubomora dovede do očaja. Odlučivši se donekle odmaknuti od svojih prepoznatljivih tema odnosa urbanog i ruralnog u hrvatskom društvu, te se pozabaviti bračnom dramom smještenom u realističan kontekst i efektnu prirodnu scenografiju dalmatinskoga zaleđa naseljena (i) grubim gorštacima, Sviličić je ovaj put izravnije progovorio i o ksenofobiji, odnosno o univerzalnom nerazumijevanju drugog i drukčijeg. Pritom se u dobroj mjeri oslonio na stereotipe, kako u psihološkom profiliranju karaktera i motivacija likova, tako i u prikazu odnosa među njima i u oslikavanju bračnih napetosti. No Sviličić je jedan od najzanimljivijih i najboljih suvremenih hrvatskih filmaša, i njegov film svakako vrijedi pogledati.


Žižić i Faktor na Tuškancu


Na programu Filmskog centra 13. siječnja prikazuje se novi dokumentarac Bogdana Žižića Druga Venecija, a pet dana poslije novi projekt Ivana Faktora naslovljen Le samourai. Dok se doajen hrvatskoga filma Žižić, koji tvrdi da će filmove snimati dok god bude osjećao unutarnji impuls, u Drugoj Veneciji pozabavio istoimenom knjigom Predraga Matvejevića ovjenčanom uglednom nagradom Strega, djelom u kojoj je književnik ponudio drukčije, ne tako glamurozno i privlačno lice glasovitog grada, agilni konceptualist, performer te filmski, video- i multimedijalni eksperimentator Faktor svojim ostvarenjem daje zanimljivu i efektnu posvetu znamenitom filmu Samuraj Jeana-Pierrea Melvillea. Bogdan Žižić još posjeduje istančani dokumentaristički nerv za sugestivne obrade intrigantnih tema i predložaka, a Ivan Faktor je jedan od ključnih čimbenika hrvatske multimedijalne umjetnosti, pa njihove nove filmove svakako ne bi bilo preporučljivo propustiti.


Crni labud pliva repertoarom


Na temelju njegova dugometražnog redateljskog prvenca Pi, fantastične psihološke drame o vrhunskom matematičaru koji gledanjem u sunce zaključi da bi primjenom matematičkih formula mogao znanstveno i racionalno objasniti svijet oko sebe, činilo se da je Darren Aronofsky još jedan od onih redateljskih vunderkinda koji se pojavljuju naizgled niotkuda, koji stvaraju filmske trendove i svojim djelima obilježavaju razdoblja sedme umjetnosti.



Uslijedila je halucinantna psihološka narkodrama Rekvijem za snove, adaptacija romana Huberta Selbyja Jr.-a, koju je dio kritike smatrao iznimno poticajnim ostvarenjem i najreakcionarnijim filmom američke nezavisne produkcije na prijelazu stoljeća, dok su drugi rogoborili da je riječ o nepodnošljivo tezičnom, nerealističnom, dosadnom i u cjelini odurnom djelu koje od negledljivosti spašava izvrsna i za Oscara nominirana uloga Ellen Burstyn. Podijeljene reakcije kritike pratile su i sljedeći Aronofskyjev film, fantastičnu melodramu Fontana života, da bi tek oskarovski kandidat Hrvač bio dočekan većinom pozitivno. A ako je suditi po američkim kritikama redateljeva recentnog ostvarenja Crni labud, zasad za četiri Zlatna globusa nominirane drame s elementima trilera, čini se da je riječ o kruni Aronofskyjeve dosadašnje karijere. Ističe se da je riječ o vrlo emotivnoj, stilski i vizualno dojmljivoj, tjeskobnoj i mračnoj interpretaciji znamenitog baleta Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog, djelom koje jedan kritičar parafrazirajući Joycea naziva „portretom umjetnice u mladosti“. Ukratko, još jedan film vrijedan gledateljske preporuke.


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak