Vijenac 440

Književnost

WALTER KAPPACHER, PALAČA MUHA, PREV. SEAD MUHAMEDAGIĆ, DISPUT / HRVATSKO FILOLOŠKO DRUŠTVO, ZAGREB, 2010.

Deset dana u životu pisca

Božidar Alajbegović


Česti su slučajevi pisaca kao glavnih likova suvremene proze, i inozemne i domaće. Redovito je riječ o fikcionalnim piscima kojima se autori koriste kako bi kroz njihova usta progovorili o vlastitim strahovima i nemirima, ali i dvojbama i teškoćama pri umjetničkom stvaranju. Slučajevi beletriziranja događaja iz života stvarnih, živućih ili pokojnih pisaca iznimno su rijetki, osobito u slučaju naše književnosti, gdje se oni javljaju tek sporadično, čak ni u ulozi sporednih likova već tek kao statisti, s funkcijom referentnih subjekata ili poradi (socijalne, kulturne...) kontekstualizacije. To je jasno velik razlog za žaljenje jer bi bilo jako zanimljivo pročitati roman domaćeg autora u kojemu bi se on pokušao zavući pod kožu i u um nekog od velikana hrvatske književnosti (npr. Krleže, Marinkovića, Kamova ili Ujevića) dočaravši razmišljanja, nedoumice i intimne dvojbe nekog od tih pisaca. Naravno, takav bi pokušaj bio iznimno krupan zalogaj – autor bi ponajprije morao utišati poriv za unosnim senzacionalizmom, trebao biti vrstan poznavatelj opusa pisca-protagonista, kao i načina njegova razmišljanja, navika i svjetonazora te društvenih prilika u kojima je živio te političkog konteksta toga vremena. Vjerojatno su pisci koji razmišljaju o takvu djelu i u strahu da bi njihov pokušaj mogao biti okarakteriziran pretencioznim, uz bojazan od zamjerki kako se književni velikani tako svode na mjeru nedorasla im suvremenika, no osvješteniji dio publike svjestan teškoća na koje je autor takva djela osuđen sigurno bi nagradio hrabrost potrebnu za stvaralački iskorak te vrste.

Tako čekajući da se neki od naših pisaca odvaži, pogledajmo jedan takav strani roman: riječ je o prestižnom nagradom Georg Büchner za 2009. ovjenčanu romanu Palača muha u kojemu je austrijski književnik Walter Kappacher za glavni lik uzeo klasika austrijske književnosti Huga von Hofmannsthala, u nas slabo prevedena (postoji samo jedna knjiga eseja i ogleda, Pismo lorda Chandosa, Naklada Jurčić, 2009).

Hugo von Hofmannsthal (1847–1929) uz Arthura Schnitzlera i Franza Werfela najpoznatiji je predstavnik bečke moderne, autor brojnih drama (među kojima se ističe nekoliko obnovljenih antičkih tragedija), eseja i pjesničkih zbirki, a zapažena je bila i njegova suradnja sa skladateljem Richardom Straussom, za čije je opere pisao libreta. U slučaju Palače muha riječ je o romanu lišenu razvedene radnje, fabule bogate događanjima, već je to minuciozna rekonstrukcija desetodnevnoga Hofmannsthalova boravka u lječilištu Bad Fuschu tijekom ljeta 1924, u kojoj Kappacher naglašava poniranje u piščevu psihu.

Hofmannsthal nije tamo prvi put jer je u djetinjstvu s roditeljima često tamo provodio praznike. Tako je roman ispunjen brojnim reminiscencijama tih radosnih dana, suprotnim od njegova recentnog stanja: Hofmannsthal je zapao u stvaralačku krizu, već se dugo muči s pisanjem Timona, pa Kappacher sugestivno dočarava piščevu borbu s uspavanim nadahnućem i stvaralačkim teškoćama („to vječno vrludanje mašte, katkada varljivo bogatstvo, a onda opet neko vrijeme oseka“) jer broj njegovih dovršenih djela već je uvelike nadmašen brojem mapa s njegovim nedovršenim djelima. Hofmannsthala polako nagriza i bolest (niti pet godina poslije umrijet će od srčanog udara), a muče ga i tjeskobe vezane uz njegov status (pa i da je javnosti i publici sve manje zanimljiv); sve je svjesniji svoje rastuće mizantropije („Postajem li to ja, što god sam stariji, nesposoban izdržati skupa s ljudima, pa bili to i prijatelji, više od jedan ili dva-tri dana?“) i činjenice da mu je draže provoditi vrijeme u društvu sa svojim „ličinkastim likovima, maskeradom figura u kojima se slučilo toliko toga odživljenoga i odsanjanoga, prohujaloga i željkovanoga, nikad posjedovanog“, negoli u društvu stvarnih ljudi. Uza sve to Hofmannsthala muči i suočavanje s nadolazećim starenjem, sve je svjesniji da odsada ništa više neće biti kao prije, jer će život biti podijeljen na dva odsječka: vrijeme prije i vrijeme poslije. Odraz takva razmišljanja očituje se i u načinu na koji je Kappacher koncipirao roman sastavivši ga nizanjem fragmenata iz prošlog i sadašnjeg vremena. Pritom su izmjene vremenskih perspektiva često iznenadne jer su posljedica vrtložnoga Hofmannstahlova uma te nailaze poput plimnoga vala; metodom bljeskovite asocijativnosti zadobivaju prostor u piščevu umu na način da jedna misao, dojam ili miris potakne asocijaciju na davni događaj i piščev se um odjednom nađe u minulom vremenu, pri čemu se retrospekcija javlja u sugestivnijem obliku negoli je to slučaj pri registriranju i reagiranju na aktualne događaje, prizore ili dojmove.

Kaotičan slijed piščevih misli u kojima se miješaju pejzažne deskripcije, unutarnji dijalozi s likovima autorovih dovršenih i nedovršenih djela, monološka borba s različitim tjeskobama, strahovima i razočaranjima, žal za prošlim i strah od budućeg, a sve dodatno pomiješano suočavanjem s propašću lomljive kulture zbog rata (koji je naime Hofmannsthal, kako priznaje i ljuti se na sebe sama, u početku podupirao) te anticipacija rata u nastajanju – sve to Kappacher posreduje iznimnom sugestivnošću, na način autora sposobna za duboko poniranje u usplahirenu i tjeskobama razdiranu psihu i intimu čovjeka kojemu čak nije ni suvremenik, izbjegavajući svoj roman pretvoriti u tračersko i senzacionalističko štivo (što je prijetnja koja se redovito nadvija nad djela sa stvarnim, slavnim ljudima kao protagonistima), a istovremeno stranice svoje knjige obogaćujući i brojnim referencijama i književno-povijesnim poveznicama (ponajprije to je Thomas Mann i Čarobna gora, ali i antičke tragedije koje je Hof-mannstahl prerađivao te njegovi kolege po peru Werfel i Schnitzler). Iako je roman sav u tihim tonovima, blago melankoličan, pomalo nostalgičan i tek rijetko turoban, naslovna sintagma u mnogo je mračnijem ključu, kataklizmičko-anticipatorskom i pesimističnom, jer se zujanje muha tad već sve glasnije čulo iz bečkih pivnica, gdje Hitler sve češće i glasnije arlauče svoje huškačke političke govore.


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak