Vijenac 440

Glazba

IN MEMORIAM BOŠKO PETROVIĆ (1935–2011)

Crni dan za hrvatski jazz

Mladen Mazur


U ponedjeljak, 10. siječnja, zauvijek je zašutio vibrafon Boška Petrovića. Ostavio nas je nenadano, dan prije još u svom uobičajenom životnom ritmu. No smrt ne pita te nam ne preostaje ništa drugo nego da se u ovoj rubrici prisjetimo jednog od naših najistaknutijih džezista, vibrafonista, perkusionista i edukatora, koji je u proteklih pola stoljeća uvelike obogatio hrvatsku jazz-scenu. Bio je glazbenik nemirna i kreativna duha, dokraja vjeran istinskom jazz-izričaju, što je u nas svojevrstan presedan. Ambiciozan i duhovit, uvjeren da je potpuno ispravno ono što radi. Od trenutka napuštanja studija elektrotehnike i posvećenja jazzu bez komercijalnih ustupaka, Petrović je privrženost istinskoj tradiciji jazza bez suvišnih stilskih ustupaka provodio desetljećima, ostajući vjeran kantileni i swingu. Ostavio je iza sebe dubok trag sačinjen od raznih malih sastava i trija do ansambala, niza skladbi i obrada te niza godina educiranja mladih džezista u Grožnjanu. Da i ne govorimo o brojnim nastupima, snimanjima i turnejama, uključujući i pokretanje vlastite diskografske produkcije Jazzette, sve je to obavljao s lakoćom, stvarajući u medijima sliku opuštena glazbenika i organizatora s čašom vina u ruci.

Boško Petrović rođen je u Bjelovaru 1935. Školovao se u Škofjoj Loki i Ljubljani, gdje će i maturirati. S deset godina započinje učiti violinu, koju će ubrzo zamijeniti harmonikom. Prve je doticaje s jazzom imao još u školi zahvaljujući poznanstvu s istaknutim slovenskim trombonistom Vinkom Globokarom, s kojim će osnovati i prvi školski mali sastav. Stjecajem okolnosti obitelj će se u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća preseliti u Zagreb, gdje će on ubrzo prepoznati legendarnu zagrebačku muzičku špicu i uključiti se u jazz-život Zagreba, postavši kao harmonikaš najprije članom kvarteta pijanista Radana Bosnera, s kojim ostvaruje i prve snimke na Radiju Zagreb. Nalazimo ga potom i u drugim malim zagrebačkim jazz-sastavima, s kojima svira u nekad popularnom zagrebačkom Radio-klubu, a pokreće i vlastiti, afrokubanski sekstet, da bi se u u grupi trubača Ladislava Fidrija prvi put predstavio i kao bubnjar. Na prijedlog pijanista Mihajla Švarca okreće se vibrafonu, glazbalu koje je u zagrebački jazz još prije Drugoga svjetskog rata uveo Miroslav Fritz Killer. Samouk, bez vlastita instrumenta, vježba na predlošku izrezanu od kartona, a sve će to poslije njegov vibrafon afirmirati u percepciji publike do određenog ekskluziviteta, dok će Boško zasjeniti neke druge zagrebačke vibrafoniste kojima to prije njega nije uspijevalo.

U doba za naš jazz važne smjene generacija Petrović će 1959. formirati jazz-kvartet koji je u početku radio pod njegovim imenom i koji će ubrzo prerasti u legendarni Zagrebački jazz kvartet, izvanserijski sastav pod velikim utjecajem američkog Modern Jazz Quarteta. Uza sve kasnije brojne uspjehe Zagrebački je jazz kvartet bio i ostao Petrovićevo životno djelo. Bio je to sastav koji se afirmirao i na legendarnom festivalu jazza na Bledu, zahvaljujući kojem ostvaruje i važne suradnje s Buckom Claytonom, Big Joeom Turnerom, Johnom Lewisom, Artom Farmerom, pjevačicom Helen Merrill i drugima. Nakon raspada kvarteta Petrović tradiciju toga sastava nastavlja Zagrebačkim Jazz Quintetom, koji je također postizao zapažene uspjehe na domaćim i stranim pozornicama jazza. Neumoran, osniva poslije i veće ansamble, B. P. Nonconvertible All Stars s glazbenicima tadašnjeg istočnog bloka, B. P. Conventio, big band koji je vodio s gitaristom i aranžerom Damirom Dičićem, te duo s pijanistom Nevenom Frangešom. Veoma važan trenutak u njegovoj je karijeri bilo je osnivanje B. P. Cluba, koji će postati njegov drugi dom u zagrebačkoj Teslinoj ulici i koji je tijekom četvrt stoljeća postao kultnim prostorom jazza, i to ne samo u Zagrebu. Prodefilirao je na pozornici tog kluba velik broj domaćih i stranih sastava i solista s kojima će B. P. svirati i snimati. Da ih nabrojimo, bila bi potrebna zacijelo još jedna ovakva rubrika. U tom će mu klubu biti uručeno i državno odličje za rad u kulturi, koje mu je predao tadašnji ministar kulture, glumac Zlatko Vitez, a to je bio i prostor koji je u potpunosti obilježio drugi dio njegove karijere. Boško Petrović ili B. P., kako su ga zvali, bio je nedvojbeno jedan od naših najistaknutijih glazbenika, koji je u velikoj mjeri obilježio zadnjih pedesetak godina jazza u Hrvatskoj. Nakon njegova odlaska na zagrebačkoj pa i hrvatskoj jazz-sceni ništa jamačno neće biti isto kao prije.


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak