Vijenac 440

Kazalište

In memoriam – Fadil Hadžić (1922–2011)

Simbol hrvatske komedije

Mira Muhoberac


Dana 3. siječnja 2011. iznenada nas je, u svom domu u Zagrebu, u 89. godini. napustio Fadil Hadžić, velikan hrvatske kazališne i kulturne pozornice. Rođen u Bileći u Bosni i Hercegovini 23. travnja 1922, diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je jedan od pokretača i urednika listova i novina Kerempuh, Vjesnik u srijedu, Telegram i Oko, uređivao je kulturnu rubriku Vjesnika, Filmsku kulturu, bio je glavni urednik Izdavačkoga poduzeća Stvarnost. Pokretač je i voditelj Kerempuhova vedrog kazališta (danas Komedija) i osnivač, umjetnički ravnatelj (1964–1984) i dramaturg Satiričkoga kazališta Jazavac, danas Kerempuh, u kojem radi do posljednjega trenutka kao promišljatelj satiričnoga repertoara i poticatelj ljudske vrijednosti. Pokreće Dane satire i otvara Teatar Vidra. Potiče prvi hrvatski crtani film Veliki miting, osniva i vodi Duga film, poduzeće za crtani film u kojem se stvaraju temelji Zagrebačke škole crtanog filma, a zatim i Zora film. Pokreće Festival igranog filma u Puli. Bio je intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Godine 1961. debitira kao filmski redatelj; do 2008. prema vlastitim scenarijima snima šesnaest igranih filmova (sjajan Novinar). Bio je predsjednik tadašnjega Društva novinara Hrvatske. Kao slikar od 1977. izlagao je na tridesetak samostalnih i skupnih izložbi i velik dio života proveo u svom slikarskom atelijeru. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, Dubravko Dujšin za kazališnu djelatnost, Nagrade Grada Zagreba za životno djelo...

U književnosti se javlja 1955. putopisom Budha me lijepo primio, sintezom publicističkoga i književnoga stila; poslije piše humoristične putopise (Pariški hotel, Švicarska). Već sljedeće godine javlja se Neobičnom komedijom (objavljena kao Dosadna komedija, 1956, izvedena u Komediji), kojom započinje dug komediografski put za života okončan komedijom za našu stvarnost indikativna naslova Prevaranti u Hadžićevu matičnom kazalištu (premijera 20. studenoga 2010). U komedijama ostvaruje estetski program utemeljen na pobuni protiv crno-bijele tematsko--dramaturške i aktantske shematizacije, tra-di-ci-onalne komediografske postupke (obraćanje glavne osobe publici, igra u igri, teatar u teatru) oživljujući na podlozi tematske aktualnosti (ispolitizirano ozračje, malograđanština, ljudska izobličenost, birokratska apsurdnost, naraštajni sukob), uvodeći i stalno nove dramaturške tehnike (vodviljske, farsične, parodijske, antiiluzionističke) zasnovane na tipizaciji osoba, verbalnom efektu; anegdoti i vicu. Neuralgične društvene točke raskrinkava svijetlim smijehom, humorom, satirom, groteskom. Napisao je šezdeset dramskih tekstova, a većina je izvedena na osamdesetak pozornica u zemlji i inozemstvu s velikim uspjehom (Političko vjenčanje, Dobro jutro, lopovi, Državni lopov, Gospoda i drugovi...), a u Kerempuhu su mnoge doživjele više od stotinu izvedbi. Napisao je i stotinjak kratkih aktualnih jednočinki i tekstova za songove te humoristično-satirične kolaže. Autor je samo jednoga dramskoga nekomedijskoga djela (Dijalog za žive) i libreta za komičnu operu na glazbu Borisa Papandopula Požar u operi. Uveo je, pod pseudonimom Zoran Zec, tzv. kozersko čitanje iz dlana ili dlanoskopiju (skupljeno u knjizi Hrvatski Olimp).

Pisao je i humoristične priče, satire, kozerije, basne, aforizme, epigrame, pošalice, eseje (knjige Ljudi i majmuni, Tele sa dvije glave, Glumac, to čudno stvorenje...) s aktualnim društveno-političkim i temama o umjetnosti i umjetnicima. Razobličuje nemoralnost, snobizam, karijerizam, primitivizam i poltronstvo (romani Crveni mozak, Konvertit i Bilmez). U knjizi fenomenoloških studija Anatomija smijeha pokazuje se kao hrvatski Bergson. Jedan je od najplodnijih hrvatskih književnika i najizvođenijih komediografa svih vremena. Priredio je i prošireno hrvatsko izdanje francuske knjige Smijeh – uvod u naučnu studiju o smijehu. Osim pojedinačno drame su mu objavljene u nekoliko skupnih knjiga. Hrvatski Mrožek i Čapek, ne pripada naraštajnom poetičkom određenju, a najtočnije bi bilo reći da je suvremeni Marin Držić. Svestranošću i komediografsko-satiričnim nervom i stalnim radom upisao se u velikane i simbole vitalizma hrvatske kulture. Erudit i intelektualac, dobri duh hrvatskoga kazališta i kulture, lucidan umjetnik, ljubitelj i vlasnik sjajnih pasa, pouzdan vozač, bio je skrban otac i zaljubljen muž, koji o svojem privatnom skladnom životu nikad nije govorio. Skroman i marljiv čovjek Fadil Hadžić najljepše je i najdraže trenutke života provodio s kćeri Anom, mladom talijanisticom, sa ženom Elizabetom Kukić, genijalnom dramskom umjetnicom, glumicom, u toplini obitelji kojoj je „svega sebe“ davao. „Adio, Pomo!“


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak