Vijenac 436

Naslovnica , Razgovor

IGOR KORDEJ, crtač stripova i ilustrator

Veliki Brat valja se od smijeha

U Hrvatskoj sam bio dobro prihvaćen dok sam živio vani / Paradoksalno je da sam u doba Juge imao veću kreativnu slobodu nego danas / Prvi put sam doživio cenzuru kad sam na ilustraciji za članak koji je opisivao političku i ekonomsku situaciju polovicom osamdesetih nacrtao jugoslavenski grb i zvijezdu koja se topi od šest gorućih baklji / Svjedokom sam da sve što je u Americi, kao izvoru zla, devijantno, nehumano, zlo, brutalno, dolazi ovamo i da se događa identičan proces pretvaranja ljudi u ovce / Problem je s Hrvatskom da nikad nije imala iskustvo ni tradiciju demokracije u povijesti / Hrvatski identitet ostao je još uvijek na razini pripadnosti klanu, kvartu ili nogometnom klubu / Vlast je u posljednjih petnaest godina potpuno uništila infrastrukturu, ekonomiju i neovisnost Hrvatske / Hereditarna, mazohistička potreba za čizmom na vratu Hrvate čini nacijom luzera / Crtanje i slikanje je moj život / Povod za odlazak iz Kanade bio je čisti instinkt, spoznaja da ću se, ako ostanem u onom ludilu koje ja zovem pakao demokracije, jednostavno ugasiti ili poludjeti, ili postati zločinac

Razgovarala Lidija Zozoli


U potrazi za umjetničkom biografijom Igora Kordeja (Zagreb, 1957) naići ćete na popis radova dug sedam stranica uskoga proreda koji se odnosi na radove objavljene u inozemstvu. S obzirom na to da je riječ o autoru koji kontinuirano radi od svoje sedamnaeste, kada je shvatio da je crtanje stripova jedino čime se želi baviti, stvaran popis radova mnogo je dulji. Prvi strip, stranicu Zen priče, Kordej je objavio 1977. u Hrvatskoj, dok se kao prvi objavljeni strip u Americi navodi dvadeset crno-bijelih stranica stripa The Wall u magazinu Heavy Metal 1989. Potkraj sedamdesetih Kordej je pripadao grupi Novi kvadrat, objavljivao stripove u Poletu, Stripoteci, Spunku, Yu stripu, a među njegove najpoznatije radove toga vremena ubrajaju se Stranac, Zvijezde, Metro, Vam. Grupa Novi Kvadrat 1979. nagrađena je nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, no te se godine i raspala, a njezini članovi krenuli su svojim putem.


slika Snimio: Radomir Sarađen


U osamdesetima Kordej objavljuje stripove kod raznih europskih izdavača, a probio se i u Latinskoj Americi. Živio je u Londonu, Danskoj i Francuskoj. Jednom došavši na sjevernoameričko tržište, radi za Dark Horse Comics (Tarzan, Predator, Star Wars), DC Comics (Star Trek) te, nakon preseljenja u Kanadu 1997, potpisuje 2001. ugovor s Marvelom. Iz Marvela ubrzo odlazi i vraća se na europsko tlo započevši suradnju s Delcourtom. Uslijedio je i strip-album Smoke scenaristice Alex de Campi, u izdanju IDW Publishinga. Danas živi u Zagrebu, crta za francuski Delcourt, neumorno radi naslovnice koje Algoritmovim knjigama osiguravaju prepoznatljivost (s Nevenom Antičevićem radio je strip Mašina prije gotovo trideset godina), stvara i naslovnice za CD-ove dugogodišnjim prijateljima glazbenicima te povremeno nacrta i koju kazališnu scenografiju (Čudo u Poskokovoj Dragi, SK Kerempuh).

Počeli smo s poviješću, možda da se vratimo recentnijim zbivanjima: nedavno ste imali izložbu u Ljubljani. Kako ste zadovoljni interesom slovenske publike?

Pa, ponavlja se stara priča – publika me u svim krajevima svijeta, osim u Zagrebu, odlično prihvaća. Valjda to ide po onoj staroj i istinitoj – „nitko nije prorok u vlastitom selu“. Zapravo i ovdje sam bio dobro prihvaćen, dok sam živio vani. Naša čuvena fascinacija svime što dolazi izvana i kratkovidnost glede naših vlastitih vrijednosti. Otkad sam se vratio, ljudi me sreću na cesti, mogu me i taknuti – fascinacija prestaje. Druga faza je ignoriranje i slijed misli, kao – „nije taj Kordej bogznakaj. Ak se vratil, znači da je popušil vani. Ne bu on nama maglu prodaval...“

Slovenci me imaju rada i pomalo su me posvojili – jedna od mojih baka je bila Slovenka... U Ljubljani sam ovaj put izlagao isključivo ilustracije, naslovnice za knjige, koje sam radio u zadnjih nekoliko godina za domaće i strane izdavače. Slična postava, malo osvježena, onoj koju sam izlagao u Beogradu prije nekoliko godina. Namjerno guram izložbe ilustracija u zadnje vrijeme, jer se hoću približiti novim generacijama, kojima sam, zbog dvadesetogodišnje odsutnosti iz kvarta, počeo izmicati iz vidokruga...

Kako vam se sviđa Ljubljana danas u odnosu na onu koju pamtite od posljednjeg boravka?

Ljubljana izgleda kao prekrasna torta. Zadnji put bio sam u starom centru prije trideset godina, i imam sjećanje na ljubak, ali pomalo mrtav, sivkast grad. Obnovljeni je centar bljesnuo i otkrio svu ljepotu arhitekture, od baroka do secesije, do novih mudro ukomponiranih rješenja. Doista magično. Mnogo više ljudi na ulicama nego prije. Pa iznenadni, ugodni susreti. Dogodilo mi se, na primjer, da naletim na svjetskog velikana dizajna i stripa Kostju Gatnika, i prozborim koju s njim, s čovjekom koji je na ovim prostorima s alternativnim stripom zakuhao stvar mnogo prije izlaska Novog kvadrata na scenu i zapravo nam pripremio teren još ranih sedamdesetih. Kupio sam u Ljubljani njegovu divnu monografiju, izašlu ove godine, s četrdesetogodišnjim presjekom njegova briljantnog opusa u svim domenama vizualne umjetnosti – dizajna, slikarstva, stripa, ilustracije, skulpture, fotografije. Takvi se više ne rađaju...

U izdanju Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu i zagrebačkog izdavača Fibra uskoro će biti objavljena vaša dva strip-albuma. Prvi je ponovljeno izdanje Sage o Vamu. Po čemu je ono drukčije od prethodnih?

Osim što se prvi put pojavljuje na hrvatskom jeziku, Vam se i prvi put pojavljuje u integralnom izdanju, jedna lijepa debela knjiga. Kao mali bonus, knjiga donosi i novu naslovnicu te potpuno nove četiri strane stripa, ukomponirane u radnju. Ne samo da sam htio razveseliti fanove, nego sam konačno uspio razbiti neke „preguste“ narativne momente u priči, koji su me živcirali godinama, dati joj da još prodiše. Ta uska grla u stripu događala su se jer, prije gotovo trideset godina, dok sam radio na Vamu, nisam imao strpljenja ni discipline kao danas, pa sam bio zbrzao neke sekvence i napravio ih malo klaustrofobičnima... Mogli bismo ovo izdanje nazvati – final director’s cut, heh...


slika Kordejeva odbijena ilustracija za naslovnicu krimića Williama Lashnera Pada sjena


Koliko sam shvatila, strip-album Kordej i Django U zoni sumraka dosad nije objavljivan, no vi ste s Nenadom Mikalačkim Djangom i ranije surađivali. Što se točno nalazi u albumu i koliko njegov sadržaj ima veze s vašim ranijim radovima?

To i jest kompilacija naših ranijih radova, nastalih u kreativno burnu i plodnu trogodišnjem razdoblju prije početka rata u Hrvatskoj. Većina tih stripova, dužih i kraćih, objavljivana je vani, ali više od pola nikad u ovom kvartu... To su stripovi koje je ovdašnja publika propustila, naročito zbog svih ratnih i poslijeratnih turbulencija. Žanrovski se svi mogu strpati u takozvanu twilight zone, što bismo rekli – ni vrit ni mimo. Nisu ni fantasy, ni povijesni, ni krimići, ni avanturistički, ni ljubavni, a opet svega toga pomalo ima u svakoj od tih priča. Diraju više u snove, paralelne svjetove i podsvijest.

Django i ja smo u kontaktu sve ovo vrijeme (on živi u Amsterdamu već gotovo dva desetljeća) i zadnjih nekoliko godina s obnovljenim intenzitetom kemijamo nove projekte. Osobno mislim da je Django najbolji pripovjedač na svijetu. Točka. Rasna Škorpijetina...

Ima li strip U zoni sumraka glavni lik i što priče povezuje?

Ono što povezuje sve priče nisu likovi, nego predmeti, artefakti, koji bi se svi trebali naći zajedno u posljednjoj, ultimativnoj, priči. Naime, prvotni plan, od prije dvadeset godina, bio je (i još drži vodu) da uradimo pet albuma u serijalu koji se zove Pet godišnjih doba. Peti album, peto godišnje doba, zvalo bi se Žudnja, i bilo bi točka susreta i konačnog razrješenja misterioznih predmeta i detalja iz prva četiri albuma. Od svega toga izašao je prvi album Jesen, još ‘90. Pa je urađeno pedesetak strana olovaka za drugi, Zima, a onda je došao rat i raspad sistema... No čitaoci će se uvjeriti da dobre priče nikad ne zastarijevaju. Dapače, danas mi izgledaju još bolje i znakovitije. Konačni je plan da svakako dovršimo cijeli ciklus. Te priče i likovi još ključaju u nama, i zapravo su veliki teret, jer čuče u zatvoru već dvadeset godina i sve su nemirniji u želji da izađu na slobodu.

Kako će izgledati naslovnica tog albuma?

Naslovnica je bila problem – prvo je na njoj bio jedan đavolak. Večer prije odlaska u tisak sastalo se bizovačko povjerenstvo Matice hrvatske i odlučilo da naslovnica s likom đavola ne može proći (iz povjerljivih izvora saznao sam da je na sastanku sjedio i jedan svećenik – zgodno, zar ne?). Kad sam iduće jutro čuo vijest, bio sam pošandrcao skroz i prva misao mi je bila da otkažem cijeli projekt. A onda sam shvatio da je neodgovorno izigravati mladog gnjevnog pankera – previše ljudi je uložilo energiju u nastajanje te kompilacije, neki trebaju biti i plaćeni... osim toga, fanovi očekuju tu knjigu kao ozebli sunce... Pa sam našao srednje rješenje – đavolak ide na stražnju stranu korica, malo smanjen, a ilustracija koja je bila na stražnjoj ide kao naslovnica – vuk sit i koza cijela... Da crkva diktira izdavački program, bilo bi nezamislivo u zemlji prave demokracije, ali ovo što se događa s nama je sasvim u skladu, ne s poviješću, nego s ljudskom glupošću koja neprestano ponavlja razred, jer je uvijek imala jedinicu iz povijesti. U svim zemljama koje se približavaju kolapsu uvijek nazadne, desne, konzervativne frakcije jačaju i dolaze na vlast. Pogledajte što se zadnjih nekoliko godina događa zemljama, nekad kolijevkama demokracije, kao Njemačkom, Francuskom, Holandijom, čitavom Skandinavijom... u svima su pobjede na izborima odnijele desne partije. Mase čekaju novog Hitlera da ih čvrstom rukom izvuče iz dreka. Kad čovjek razmisli koliko se krvi prolilo u zadnjih sto godina za bolje sutra, za slobodu govora, za osmosatno radno vrijeme, za rasnu jednakost, za besplatno školovanje, besplatno zdravstveno osiguranje... sve uzalud... Veliki Brat valja se od smijeha i Novi svjetski poredak je odmah tu, iza idućeg ugla...

Jesu li vam izdavači u inozemstvu ikada uvjetovali izgled i sadržaj naslovnice?

Da, ako postoji specifični profil određenog serijala od prije, onda se naslovnice rade u skladu s tim profilom, da ih publika prepozna kao brand. Najčešće ilustratori, pogotovo u Americi, koja je vrlo konzervativna, posjeduju ugrađenu dozu autocenzure i sami znaju što je politički korektno, a što nije. Paradoksalno je da sam u doba Juge imao veću kreativnu slobodu nego danas. Osamdesetih sam radio hrpetine ilustracija za mainstream glasila velikih naklada, kao Start, Studio, Danas... u deset godina dogodilo mi se svega dvaput da su mi redakcije odbiju ilustraciju. Prvi put, kad sam na ilustraciji za članak koji je opisivao političku i ekonomsku situaciju polovicom osamdesetih, nacrtao jugoslavenski grb i zvijezdu koja se topi od onih šest gorućih baklji. Ha! Bilo je to neke vrste predskazanje svega što se desilo za nekoliko godina... Drugi put kad je ilustracija imala eksplicitni erotski sadržaj, a tjednik-naručitelj bio obiteljskog profila... Bio sam prilično nabrijan tada, ali nisam snosio nikakve druge posljedice, osim što sam morao ponovno izmisliti i uraditi ilustracije s ne toliko radikalnim idejama. Nakon rata sam, i ovdje i vani, imao puno više odbijenih ilustracija, ali ne zbog politike, već zbog erotike. Heh...

Kolika je uopće sloboda strip-crtača koji radi po narudžbi i kojem gotovo uvijek netko drugi piše scenoslijed i scenarij?

Moja je sloboda potpuna nakon što dobijem odobren scenarij. Ja kreiram izgled likova, odjeće, scenografiju, montažu, generalni feeling cijeloga projekta... i pletem se u scenarij kad mislim da imam bolja kreativna ili narativna rješenja od pisca. Sasvim sam zadovoljan s takvim udjelom na projektu. Davno sam raskrstio s potpunim autorstvom, jer i pisanje priča treba neprekidno trenirati, a za to nemam vremena. Zato taj posao prepuštam profesionalcima, koji to svakako bolje rade od mene.

Smatrate li sebe u odnosu na naručeni posao „renesansnim majstorom koji pristupa svojoj Bogorodici“, kako je strip-crtače stare škole u jednom tekstu nazvao novinar...

Hm, to zvuči pompozno... ja ne volim mistificirati ono što radim. Znam samo da svaki posao nastojim uraditi najbolje što mogu u danim okolnostima. Ne razmišljam mnogo o tome kako bi nešto trebalo uraditi – ja sjednem za crtaći stol i uradim. Ne priznajem nikakve kreativne krize i blokove – to su samo isprike. Fokus i disciplina su zakon. Crtanje i slikanje je moj život – to se živi i radi, to se ne razmišlja.

Često ste radili po narudžbi. Ovisi li u takvim okolnostima stvaranje o nadahnuću? Morate li biti nadahnuti da napravite nešto vrijedno?

Nadahnuće je uvijek tu, pogotovo ako imam kao podlogu kvalitetnu priču. Ako je priča osrednja, imam osjećaj da gubim vrijeme. Ali, s druge strane, imam puno motiva, poput, recimo, moje velike familije koju treba hraniti. Da uvijek budem inspiriran – i to se može naučiti. Naći ćete i motiv i inspiraciju, kud puklo da puklo, ako želite uvijek imati posla i ostati na vrhu. Meni to uspijeva već više od trideset godina.

Vaša iskustva u Americi i raskid poslovne suradnje s Marvelom u neku ruku imaju veze upravo s neslobodom umjetnika u liberalnom kapitalizmu. Možete li reći zašto je došlo do raskida suradnje s Marvelom?

Zbog tadašnje politike Marvela da, kao velika korporacija pod vodstvom novoga predsjednika republikanca (čitaj konzervativca), zagladi sve „čupave“ krajeve, da uniformira produkciju i da stvore od svega jedan prepoznatljivi brand za sve uzraste pod bilo koju cijenu. Da bi se likovi superheroja mogli lijepiti na kutije cerealsa, tekice i pernice za klince... Posljedica toga bilo je prisiljavanje crtača da promijene stil i sliče svi jedni drugima. Ja to nisam uradio, pa su mi u prvoj fazi zabranili da tuširam svoje olovke i pridružili mi nekolicinu tušera koji su sustavno uništavali ono što se zove Kordejev stil. Pa su krenule svađe, ne samo oko toga, nego i zbog cenzure, jer likovi u stripu više nisu smjeli pušiti i piti, heroine nisu smjele nositi premale gaćice i grudnjake i slično... Čak su i krv počeli farbati u sivo (!) i tako... na koncu sam dobio nogu. Kad sam ih podsjetio da su prekršili ugovor, rečeno mi je da taj ugovor mogu iskoristiti kao toalet-papir. To se zove korporativna kultura...

U pozadini svega bila je i jedna bitna komponenta, tipična muška igra supremacije – svi iz menadžmenta, od predsjednika do financijskog direktora, bili su kompleksaši, za glavu niži od mene, power trip brijači, i nisu me podnosili od prvoga dana kad smo se sreli uživo.

Uspoređujući ta iskustva s trenutačnim stanjem u Hrvatskoj – koje je vaše mišljenje o položaju stripa u Hrvatskoj?

Strip u Hrvatskoj, što je paradoksalno, doživljava pravu renesansu na izdavačkom planu. U doba rata i dugo vremena poslije, jedina svijetla točka bio je časopis Kvadrat. Zadnjih godina, zahvaljujući mainstream izdavačima kao Fibra, Libellus, Algoritam, Bookglobe te alternativnima, kao Komikaze ili Q strip, tržište je preplavljeno kvalitetnim licencijskim i domaćim stripovima. Posebno bih izdvojio Fibru, iz čijih izdanja probija velika ljubav i entuzijazam, od izbora naslova do divne grafičke opreme i brige oko najsitnijih detalja svakoga pojedinog izdanja. Paradoksalno je zato jer je tržište malo i kupci siromašni. Utoliko je važna podrška Ministarstva kulture, koje odobrava financijska sredstva za mnoga od tih izdanja.

Sudjelovali ste u Domovinskom ratu od 1991–1995. Koliko vas je rat promijenio kao umjetnika i kao čovjeka?

Ne volim pričati o tome, ali da, tko se ne bi promijenio u tom ludilu... Da bih ostao iole suvisao, pomogle su mi knjige fantasyja, kojih sam imao pun ruksak.

Jesu li te promjene imale veze s odlaskom iz Hrvatske 1997?

Zapravo sam iz Hrvatske odlučio otići iz straha da bi se na ovom balkanskom trusnom području mogao vrlo brzo opet desiti neki rat... i kad je 1996. došao poziv da radim u toj kanadskoj tvrtki, objeručke smo ga prihvatili. Vremena su bila nesigurna, posla nije bilo. (Nakon povratka s ratišta čak sam bio na nekoliko mjeseci završio na socijalnoj pomoći, što je bio najponižavajući osjećaj u mom životu. I tad sam se bio zakleo da ću se ubiti ako ikad više budem ovisio o bilo kojoj vlasti, partiji, organizaciji... So far, so good...)

Koji je bio triger za odlazak iz Kanade i što vas je natjeralo da se vratite?

Triger je bio čisti instinkt, spoznaja da, ako ostanem u onom ludilu koje ja zovem pakao demokracije, da ću se jednostavno ugasiti ili poludjeti, ili postati zločinac. Bilo se u meni nakupilo toliko gnjeva i frustracije...

Znači, goli opstanak, potreba za očuvanjem zdrava razuma prije svega. Mislio sam, ako samo par godina uspijem proživjeti kao slobodan čovjek, vrijedit će... I što sad – svjedokom sam da sve što je u Americi, kao izvoru zla, devijantno, nehumano, zlo, brutalno, dolazi ovamo i da se događa identičan proces pretvaranja ljudi u ovce.

Što je za vas nacionalni identitet i imaju li Hrvati problem s nacionalnim identitetom?

Hrvati, kao prvo, imaju problema s identitetom uopće. Ostao je još na razini pripadnosti klanu, kvartu ili nogometnom klubu... Splićani ne podnose Zagrepčane, Zagrepčani ne ponose Imoćane, Imoćanima je pitanje časti da nasanjkaju sve ostale, Istrijanima svi ostali idu na živce, ali sva ta plemena opet imaju nešto zajedničko – da pričaju viceve o glupim Bosancima ... i tako unedogled....

Na koji način se uopće, po vašem mišljenju, u ovako globaliziranu svijetu može očuvati, prvo osobni, a onda i nacionalni identitet?

Otporom i rušenjem globalizacije. Nema drugoga rješenja. Problem je samo u tome da Novi svjetski poredak zadnjih stotinjak godina naporno radi na tome da otupi mase i učini ih ovcama, time neprestano snizujući točku pucanja mase i uspostavi novi oblik robovlasničkoga društva. U tom dugotrajnom procesu masa je totalno otupljena konzumerizmom i ne buni se, jer ljudi sad imaju osjećaj da će nešto bitno izgubiti ako izađu na ulicu. A to bitno je, kao, stan, auto, namještaj, perilica... Mislim da je još Platon rekao onu: Robovima se najlakše upravlja tako da im se da privid slobode.

Hrvatska je odličan primjer. Pogledajte nedavne masovne štrajkove u Francuskoj. A kad je bilo zadnje veliko okupljanje ljudi u Hrvatskoj? Prije ravno petnaest godina, kad je sto tisuća ljudi došlo na Jelačić-plac da obrani Radio 101. U međuvremenu je vlast opasnih namjera potpuno uništila infrastrukturu, ekonomiju i neovisnost Hrvatske, odsilovala je u svim mogućim figurama veneris, pa ništa. Gaze se nemilice ljudska prava i slobode, pa ništa. Zločinci šetaju slobodni punih džepova, pa ništa. Ljude se nasilno gura u četvrti Reich, zvani EU, u kojoj će biti samo sluganska jeftina radna snaga, pa ništa.

Što je, po vašem mišljenju, razlog da se ljudi protiv svega što ste nabrojali ne pobune? Postoji li način da se ta situacija popravi?

Postoji ona dugotrajnija ofca-opcija, a to je da svi mi, ofce kakve jesmo, čekamo da Novi svjetski poredak prirodno implodira, kao što se desilo svim svjetskim carstvima, totalitarizmima i diktaturama u povijesti, kad bi se napuhnule i rastegnule izvan svih logičnih granica vlastitih resursa i zdrava razuma. To bi moglo stvarno potrajati i biti još bolnije u budućnosti – zvijer je žilava i na samrti se najjače rita.

Druga, brza opcija, jest izaći na ulicu, povješati sve vlastodršce i tajkune naglavačke i pokušati povratiti izgubljenu infrastrukturu, od nafte preko banaka do telekomunikacija. Onda bismo morali riskirati združenu intervenciju zapadnih zemalja koje bi htjele zaštititi uložena sredstva. Prvo bi nas demonizirali preko korporativnih globalnih sredstava informiranja, tako da ostatak svijeta ne bi ni trepnuo na tamo neki genocid tamo nekih četiri milijuna krvoločnih luđaka, protivnika demokracije, koji su, stoka jedna, još i radili na tajnom oružju masovnog uništenja... I ne bismo bili prva zemlja koju bi to zadesilo. Od Vijetnama, preko Čilea i Salvadora do Iraka, svjedoci smo takvih intervencija i potpune materijalne i kulturne devastacije spomenutih zemalja. Jesu li, usprkos posljedicama, Hrvati spremni ići do kraja, u ime stvarne slobode, stvarne neovisnosti i stvarne opće dobrobiti? Ili im je dovoljno da i ubuduće kao sluge žive od bačenih mrvica?

Nisu li to odveć radikalna rješenja?

Ne mislim da su radikalna, ona su samo realna i u svima njima Hrvatska kao mala zemlja definitivno gubi bitku. Postoji još mnogo opcija. Treća, utopijska, opcija je na duge pruge najmudrija i najbolja za zajednicu, bez krvi i građanskog rata, ali, nažalost, mudrost i zajedništvo već davno ne stanuju ovdje. Prvo masovno javno deklarirati neplaćanje poreza nevaljaloj vlasti, ukinuti parlament i stranke kakve znamo, odabrati za zastupnike naroda ljude koji će taj posao obavljati bez plaće, iz časti, uz svoj redovan posao; zavjetovati plaćanje nužnih davanja u državni proračun onima koji donesu dugoročni, pouzdan, logičan i human, baziran na vlastitim resursima, program za duhovni, ekološki i ekonomski oporavak zemlje. Učiniti prosvjetare, umjetnike i humaniste građanima prvog reda, proglasiti religije isključivo privatnom izborom svakog pojedinca; ukinuti plaćenu pravničku profesiju (naime, zaštitnike obespravljenih birati među ljudima iz naroda s najsnažnijim moralnim i etičkim načelima, da rješavaju sporove besplatno, kao i zastupnici); ukinuti korporacije; zadržati samo jednu banku pod nadzorom države, koja će kreditima pomagati izvođenje velikih javnih radova, zdravstvo i duhovno prosvjećenje... (ovo je skraćena lista promjena – ima još toga).

A gdje je optimizam i vjera u bolju budućnost?

Optimizam se sastoji u onom što slijedi. Tada treba pljunuti u šake... Pa vlastitim snagama obnoviti proizvodnju, poljoprivredu i kulturu... Stegnuti remen još čitavoj jednoj generaciji i živjeti idućih trideset godina na palenti, grahu i krumpirima, u snažnu uvjerenju je da su krv, znoj i suze jedina opcija za dobrobit naših prapraunuka...

Posljednja, i meni omiljena, opcija četvrta je na popisu, a ona govori da je davno sve pretkazano i sve nas čeka... Mislim da će početi kao rat za vodu i prerasti u globalni rat u kojem nestaje dvije trećine čovječanstva. Preostala trećina okreće se prvenstveno duhovnoj obnovi. A onda tisuću godina blagostanja. Živi bili pa vidjeli...

Vijenac 436

436 - 18. studenoga 2010.

Klikni za povratak