Vijenac 432

Glazba, Naslovnica

10. FESTIVAL KOMORNE GLAZBE JULIAN RACHLIN I PRIJATELJI

Uspon prema završnici

Sanja Dražić

Drugi dio Festivala komorne glazbe Julian Rachlin i prijatelji samo je nastavak vrhunskih uzbuđenja kakva nam se nude i ove sezone. Riječ je o šest koncerata od kojih je samo jedan održan u Kneževu dvoru. Naime, nepouzdano dubrovačko vrijeme odredilo je da se komorni ansambli premjeste u katedralu, a orkestar u tvrđavu Revelin, prostor koji Dubrovčani nerado nazivaju koncertna dvorana. No uvjerili smo se kako je Revelin odlično mjesto ako su izvođači postavljeni na visoki podij. I ako dobro sviraju!


John Malkovich i Rachlinovi prijatelji na priredbi Glazbeni kritičar


Posljednji koncert Festivala održan u Kneževu dvoru predstavio je uglavnom staro društvo, ali i jedno novo ime, violončelista Leonarda Elschenbroicha. A da se prva točka koncerta našla na njegovu kraju, dojam bi bio znatno snažniji. Jer vrhunac večeri postignut je već u Fauréovu Klavirskom kvartetu br. 1 u c-molu, op.15, koji su izveli klavirist Itamar Golan, violinist Boris Brovtsyn, violist Lawrence Power i violončelist Thorleif Thedéen. Nakon Fauréa slijedila je praizvedba, a na Rachlinovu festivalu svakoj praizvedbi prisustvuje i sam skladatelj. Tako je bilo i ovom prigodom. Richard Dubugnon, Rachlinov prijatelj, Klavirski trio Dubrovnik, op.51 napisao je na temelju fotografija, priča i mašte jer nikad prije nije bio u Dubrovniku. Ta je kombinacija rezultirala poprilično zbrkanim djelom koje nakon prvoga slušanja nije baš zadivilo publiku. A izveli su ga Golan, Rachlin i Thedéen, koji su po riječima skladatelja „među najfinijim ljudima koje poznajem u našoj profesiji“. Brahmsov Gudački sekstet u B-duru, op. 18 (violinisti B. Brovtsyn i Julia-Maria Kretz, violisti L. Power i J. Rachlin, violončelisti T. Thedéen i L. Elschenbroich), odsviran nakon toga, dosegnuo je visoko zajedništvo i kulturu komornoga muziciranja.

Poslije nogometne utakmice


Vrijeme između probe i koncerta dio je umjetnika Festivala iskoristio za humanitarnu nogometnu utakmicu, na kojoj su se pokazali i kao strastveni sportaši. A uvečer su u katedrali izveli Schumannov Klavirski trio br. 3 u g-molu, op. 110 (Golan, Rachlin, Elschenbroich) i Brahmsov Kvintet za 2 violine, 2 viole i violončelo br. 2 u G-duru op.111 (Brovtsyn, Kretz, Rachlin, Power, Elschenbroich). Oba djela donesena su razrađeno i s velikim izvođačkim nervom. Na početku večeri Lily Maisky odsvirala je dva Chopinova nokturna, u As-duru, op. 32, br. 2 i u c-molu, op. 48, br. 1. Čemu ta klavirska literatura kao uvod u spomenutu komornu, nije baš jasno. A Lily Maisky pokazala je spretnu tehniku i doziranu melodičnost, ali nije potpuno uvjerila da joj je te večeri Chopinova glazba bila pod kožom.

Glumac John Malkovich je između Beethovenovih, Brahmsovih, Chopinovih, Debussyjevih, Ravelovih, Kanchelyjevih, Prokofjevljevih, Schumannovih i Igudesmanovih skladbi čitao kritike njihovih suvremenika. Neki komentari potpuno zadiru u privatnost pojedinoga skladatelja, čak sugeriraju životne odluke, neki ironično opisuju vanjštinu, okrutno se dotiču stila, glazbenoga znanja i izraza ili se nemilosrdno obruše na narod kojemu skladatelj pripada. Autor je toga koncepta Aleksey Igudesman koji nas je na dosadašnjim festivalima uvijek oduševljavao virtuoznošću, ali i duhovitim i komičnim projektima. Na kraju večeri (uz čitanje kritike za kazališni nastup Johna Malkovicha u Carigradu, u svibnju ove godine) izvedeno je njegovo djelo Malkovichevo mučenje u kojem se orijentalni motiv zadržao na goloj stereotipnosti, pa je uporno ponavljanje pomalo prelazilo u monotoniju. A budući da je svih jedanaest točaka izvedeno po istom modelu – kritika o skladatelju pa njegova glazba – možda nam se večer koja je trajala kraće od prosječnog koncerta Festivala (čitaj: dva i pol sata!) učinila ponešto zamornom. Recimo i to da su glazbene točke izvedene izrazito uigrano i nadahnuto unatoč tome što su umjetnici jedva zadržavali smijeh izazvan Malkovichevom interpretacijom i sadržajem teksta. A osim Malkovicha na glazbenom su podiju bili violinisti A. Igudesman, J. M. Kretz i J. Rachlin, klaviristi Hyung-ki Joo i Inon Barnatan (novo ime Festivala), violist L. Power i violončelist Boris Andrianov.

Academy of St. Martin in the Fields ove godine za kraj


Prošle je godine komorni orkestar Academy of St. Martin in the Fields otvorio Festival, a ove se našao u njegovoj završnici, također s dvama nastupima. Oba su planirana za terasu tvrđave Revelin, no u danim vremenskim uvjetima rizik bi bio prevelik pa su premještena u unutrašnjost tvrđave. Na prvoj večeri Julian Rachlin, izvođač, domaćin i organizator, bio je u ulozi i solista i dirigenta. U Mozartovu Koncertu za violinu i orkestar br. 5 u A-duru Rachlin je lijepo ispjevavao solističku dionicu premda je ponekad imala neopravdani romantičarski ugođaj. Orkestar? Odlična pratnja! Između dva Rachlinova solistička nastupa čuli smo Mozartovu Simfoniju br. 35 u D-duru, KV 385 zvanu Haffner. Jasnim i sugestivnim pokretima Rachlin je prikrio nedovoljno poznavanje dirigentskog zanata, pa je Simfonija plijenila pozornost mekim, elegantnim i odmjerenim stilom. A možda najbolji trenutak na ovom i ne samo ovom festivalu doživjeli smo za vrijeme izvedbe Beethovenova Koncerta za violinu i orkestar u D-duru, op. 61. Julian Rachlin, solist i dirigent, pokazao je novi stupanj zrelosti i djelo predstavio kao veličanstvenu cjelinu.

Sljedeće večeri komorni je orkestar Academy of St. Martin in the Fields ugostio još jedno istaknuto ime Festivala, Mischu Maiskog. Tog istog dana na podnevnom koncertu u Katedrali Maisky je uz klavirsku pratnju kćeri Lily Maisky izveo odabrane komade za violončelo i klavir Sergeja Rahmanjinova i Šostakovičevu Sonatu za violončelo i klavir, op. 40. A uvečer u Revelinu s orkestrom kojim je ravnao dvadesetosmogodišnji Ryan McAdams Varijacije na rokoko temu P. I. Čajkovskog! Maisky nas je u solističkoj dionici ponekad iznenađivao britkim akcentima, no suptilna je liričnost prevladavala. Potom je slijedila još jedna praizvedba. Riječ je o skladbi Ciaruscuro za solista i gudače gruzijskoga skladatelja Giye Kanchelyja. Kanchely je već nekoliko dana bio u publici, stoga čudi da nije iskorišten za barem kratku informaciju o djelu koje će se praizvesti. Tako u programskoj knjižici nije pisalo ni slova o toj skladbi, pa smo jedino iz podnaslova mogli zaključiti da solist violinu povremeno zamijeni violom. Orkestar je nadopunjen klavirom (Sophie Rachlin) i bas-gitarom (Heiko Jung). Ushićenje Juliana Rachlina, koji često u istoj večeri iz skladbe u skladbu uskače u violinsku i violsku dionicu, upućivalo nas je da je skladba upravo njemu posvećena. Scenskog ugođaja, mirna i meditativna, u Rachlinu je imala izvrsna interpreta. Kraj ovogodišnjega festivala bila je Beethovenova Simfonija br. 3 u Es-duru, op.55, Eroica. Mlad, a držanjem i pokretom iskusan i sugestivan, McAdams je iščitao sve detalje postigavši dramaturški zaokruženu cjelinu. Brojna festivalska publika bila je svjesna iznimnoga glazbenog događaja. Pljesak je trajao dugo i kao da je u njemu bio prizvuk zahvale za sve ono što je priuštio 10. festival komorne glazbe Julian Rachlin i prijatelji.


Vijenac 432

432 - 23. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak