Vijenac 432

Glazba, Naslovnica, Razgovor

Aleksey Igudesman i Hyung-ki Joo na 10. festivalu komorne glazbe Julian Rachlin i prijatelji u Dubrovniku

Kada glazba postaje komedija

Izvrsni glazbenici duhovitim i dinamičnim nastupima plijene pozornost publike

Razgovarala Jana Haluza


Violinist Aleksey Igudesman i pijanist Hyung-ki Joo od 2004. zabavljaju svijet glazbe duhovitim i dinamičnim nastupima u duu Igudesman & Joo. Njihov projekt pod naslovom Mala noćnomorna muzika (Lit-tle Nightmare Music), pun lucidnih dosjetki u izvedbi koja pršti glazbenom i dramskom virtuoznošću, protresa stoljetne stupove klasičnoglazbenih konvencija. Osim publike uglednih festivala kao što je Julian Rachlin i prijatelji u Dubrovniku, njihovi su obožavatelji dijelove predstave na stranici Youtube pogledali više od dvadeset milijuna puta. Redovito surađuju s Rachlinovim festivalom, a prije dvije godine svoj projekt s uglednim svjetskim violinistom Gidonom Kremerom i njegovim orkestrom Kremerata Baltica (Cinema & Comedy) premijerno su izveli na završnoj večeri Dubrovačkih ljetnih igara. Tijekom 2009. duo je bio na velikoj turneji po stadionima i sportskim prostorima Njemačke, Nizozemske i Belgije kao dio projekta Night of the Proms, nastupajući pred pola milijuna ljudi uz rock-legende kao što su Simple Minds, Kim Wilde, Sinead O’Connor i Tears for Fears. Svoja su raznolika iskustva u karijeri podijelili s publikom u novom dokumentarnom filmu Sve što ste oduvijek željeli znati o klasičnoj glazbi, koji je premijerno prikazan večer uoči otvaranja jubilarnog 10. festivala komorne glazbe Julian Rachlin i prijatelji u dubrovačkom kinu Jadran (31. kolovoza). Prvi je put prikazan uoči turističke sezone u Hrvatskoj, na satelitskom kanalu SAT3, i tako je privukao mnoge ljubitelje vrhunskog klasičnog muziciranja ovoga rujna u Dubrovnik. Nakon što se prošle godine na jednom koncertu iskazao i kao skladatelj, Aleksey Igudesman svoje je skladateljsko pero i violinističko gudalo zamijenio redateljskim stolcem: središnji događaj ovogodišnje festivalske ponude bio je novi show Glazbeni kritičar, gdje je, prema njegovu izboru, odabrane loše kritike iz prošlosti i sadašnjosti tumačio najslavniji holivudski negativac i psihopat John Malkovich, kojega hrvatski korijeni i ljubav prema klasičnoj glazbi sve češće vezuju uz Rachlinov festival u Dubrovniku.

Otvorili ste Rachlinov festival svojim najnovijim filmom Sve što ste oduvijek željeli znati o klasičnoj glazbi, na kojemu su skupljena vaša glazbenička iskustva unatrag nekoliko godina, gdje je velik dio prizora snimljen upravo proteklih godina u Dubrovniku. Kako ste od glazbeničke suradnje jednog klavirsko-violinističkog dua proširili svoju djelatnost najprije na komediju, na kazalište te na kraju na film?

Hyung-Ki Joo: Aleksej i ja poznajemo se od dvanaeste godine. Već nas je u školi nadahnjivala potreba da klasičnu glazbu učinimo dostupnijom široj publici, da joj pružimo novi, svježi zrak, privučemo mlađe slušatelje i sve one koji su je se uvijek bojali. Tijekom godina stalno smo razgovarali, razmišljali i iskušavali mnoge stvari, sve dok nismo prije šest godina stvorili program pod naslovom Mala noćnomorna muzika. Od tada smo mnogo toga razvili, kao što je predstava Cinema & Comedy s Gidonom Kremerom. Upravo radimo na novoj, koja će biti kombinacija klasične glazbe, komedije i kazališta. Zvat će se A sada Mozart!, i ne mogu mnogo toga reći. Unatoč naslovu, neće imati nikakve veze s Mozartom. Već sam vam i previše toga rekao.

Čini se da se u Hrvatsku uvijek rado vraćate u raznim kombinacijama koncerata. Koliko ste puta već bili ovdje?

H.-K. Yoo: Već mnogo puta. Prvi put došao sam 2005. na Dubrovačke ljetne igre u duu s violinisticom Lidijom Baich, iduće sam godine imao koncert s violončelisticom Monikom Leskovar, iste sam godine nastupio i na festivalu Rachlin i prijatelji svirajući drugi klavir u fantaziji Karneval životinja Camillea Saint-Saensa uz naraciju Sir Rogera Moorea. Nakon toga nekoliko sam puta nastupao u Zagrebu, Zadru i Kastvu. Jako volim Hrvatsku. Zavidim Julianu koji planira ovdje kupiti kuću. Kad bih barem ja to mogao. Nadam se da ću se vraćati ovdje, što je moguće češće.

Kako je bilo raditi projekt Cinema & Comedy s Gidonom Kremerom? On je sasvim drukčijeg karaktera od Alekseya i vas, klasični glazbenik sasvim ozbiljnog profila.

H.-K. Yoo: Gidon je sasvim ozbiljni glazbenik drukčijega profila, no on je ozbiljan glazbenik u dobrom smislu te riječi. Svi koji poznaju njega i njegovo djelovanje znaju da je on sklon istraživanju i eksperimentiranju, vrlo inovativan glazbenik otvorena duha, uvijek je bio pomalo drukčije kategorije od ostalih glazbenika ozbiljne glazbe. Zato ne iznenađuje da smo surađivali s njime na tom projektu. Zahvalan sam mu na tome da je tako iskreno želio raditi s nama. Divim se da tako ozbiljna legendarna osobnost klasične glazbe ima hrabrosti iskoračiti iz okvira klasičnoglazbenih konvencija i staviti se u riskantnu situaciju da s nama ostvari komični show. To je vrlo dojmljivo i mnogo govori o njemu. Nakon njega slične smo projekte radili i s drugim glazbenicima, kao što su pijanist Emmanuel Ax i violinistica Viktoria Mullova, s kojom smo upravo ovoga ljeta praizveli niz novih skečeva, a još dorađujemo taj projekt. Radimo i na predstavi s orkestrima: iduće godine imamo u planu cijela gostovanja s nekoliko orkestara, što nam je posebno zabavno jer u takvim projektima imamo priliku izvoditi i neka naša vlastita orkestralna djela, a i nastupati kao solisti u nekim znamenitim solističkim koncertantnim skladbama. U to uključimo uvijek stavak iz nekoga koncertnog djela i tako ljudi mogu vidjeti i našu drugu, ozbiljnu stranu djelovanja koju inače ne mogu u dovoljnoj mjeri doživjeti u Maloj noćnomornoj muzici.

U kombinacijama s orkestrom sliči li vaša predstava više na projekt s Gidonom Kremerom i njegovim orkestrom Kremerata Baltica, koji smo 2008. imali čast premijerno vidjeti na Dubrovačkim ljetnim igrama?

H.-K. Yoo: Ne, nimalo. Iako su neke ideje slične. Gidon je naravno bio prvi koji nam je prišao i ponudio suradnju s orkestrom. Prije toga radili smo tek neke male projekte s Julianom Rachlinom, Mischom Maiskim i Janine Jansen, u kontekstu ozbiljnih koncerata komorne glazbe s tek pomalo usputne zabave. Gidon je bio naš prvi veliki projekt. Njegov je orkestar bio fantastičan, još nikada nisam čuo da komorni orkestar od otprilike 25 ljudi, klasičnih glazbenika, radi nešto što je posve izvan njihovih okvira. U projektu nastojali smo angažirati svakoga člana orkestra, koliko je god to bilo moguće. Mnogi su od njih imali prilično važne uloge, glumili su, podupirali nas, mnogi su violinisti morali naučiti plesati River Dance, sudjelovali su u svim vrstama koreografije…Imali smo čast raditi s njima dvije i pol godine i u tom razdoblju show prikazali četrdesetak puta te uistinu razvili svojevrstan interni jezik i razumijevanje. Sa simfonijskim je orkestrom vrlo teško nešto napraviti u dva, tri dana, koliko obično traju probe prije prvog nastupa, ali dugotrajnom suradnjom s Gidonom Kremerom i Kremerata Baltica skupili smo mnogo iskustva, mogli smo isprobati mnoge ideje, koje su opet stvorile neke sasvim nove ideje. San nam je imati jednoga dana vlastiti orkestar i u njemu okupiti glazbenike koji ne samo da izvrsno sviraju nego ujedno i izvrsno improviziraju, glume, pjevaju i slično. Priredit ćemo audiciju, otvoreni smo prema svima.

Kako ste došli na ideju da snimite film o svojim susretima s glazbenicima i glumcima i nazovete ga Sve što ste oduvijek željeli znati o klasičnoj glazbi?

H.-K. Yoo: Kasnih 70-ih i početkom 80-ih snimljen je odličan film pod naslovom Spinal Tap Christophera Guesta, dokumentarna emisija o heavy-metal-grupi koja zapravo uopće ne postoji. Ali dokumentarni film napravljen je tako da ta grupa zapravo postoji, premda je fikcionalna, napravljen je tako da gledatelji misle da gledaju realnu priču. Bilo je to u vrijeme kada još nitko nije radio takve stvari, koje su danas možda čak svojevrsna moda. Ali ono što taj film pokazuje su sve stvari, detalji na sceni i iza scene u životu rock-glazbenika, koji nije toliko različit od bilo kojega drugog glazbenika. Na umu nam je bilo snimiti Spinal Tap za klasičnu glazbu.

Kako su snimili film o samima sebi objašnjava i Aleksey Igudesman:

Aleksej Igudesman: Njemačka filmska kompanija koja snima filmove o klasičnim glazbenicima već je snimila materijal primjerice o Gidonu Kremeru i Rolandu Villazonu, željela je snimiti malu dokumentarnu emisiju o nama, duu Igudesman&Joo. Nismo željeli da netko o nama snimi normalni dokumentarni film, najprije iz razloga što nam se činilo da to nije dovoljno zanimljivo. Smatrali smo da posebice dokumentarne emisije o klasičnim glazbenicima mogu biti iznimno dosadne. Čim spomenete nešto takvo, već tonem u san. Željeli smo napraviti nešto posve drukčije, što bi bilo mockumentary (fikcija predstavljena u dokumentarnom formatu), ismijavanje samih sebe, ismijavanje žanra, s mnogo pretjerivanja, ali ne previše. Unijeli smo u to mnogo ludih scena, koje djelomično glumimo, a djelomično improviziramo, te nam uspijeva uključiti uz nas mnogo uglednih klasičnih glazbenika u smiješne prizore, kao što su Julian Rachlin, Janine Jansen, Lang Lang, Martha Argerich, Renaud Rapuçon, no i ljude iz pop-glazbe kao što je Kim Wilde. Jako smo se zabavljali radeći to.

Usprkos naslovu, film zapravo malo toga kazuje o životu klasičnih glazbenika.

A. Igudesman: Točno, ne kazuje uopće ništa, ali opet mogu se vidjeti neki prizori iza scene koji bi mogli biti smiješni. Filmska nas ekipa prati diljem svijeta i prati našu želju da klasičnu glazbu približimo mladima i novoj publici.

Je li vas to iskustvo nadahnulo da se i sami prihvatite redateljsko-producentskoga posla, najprije oko nove predstave Glazbeni kritičar s glazbenim kritikama povijesti i sadašnjosti i glumcem Johnom Malkovichem, a potom i oko snimanja novog filma o Rachlinovu festivalu ove godine?

A. Igudesman: Naravno. Kazalište i film oduvijek su me zanimali, ali želio sam napraviti nešto za Johna Malkovicha i sve ove izvrsne glazbenike, kao što su Julian Rachlin i Hyung-ki Joo. Johnu se otprve jako svidjela moja ideja o showu za koji sam pronašao najzanimljivije i najokrutnije, najodvratnije kritike svih vremena o nekima od najboljih umjetničkih djela ikada napisanih u repertoaru komorne glazebe. Za finale sam pronašao vrlo nedavnu lošu kritiku sama Johna Makovicha s izvedbe njegove nove predstave Infernal Comedy u Turskoj, uz čiji sam tekst skladao prigodnu glazbu. Produkcija je praizvedena u Dubrovniku na 10. festivalu Rachlin i prijatelji, a mislimo je sada razvijati i dalje, te prirediti gostovanja diljem svijeta.

Gdje ste sve našli kritike koje ste ovdje upotrijebili?

A. Igudesman: U nekoliko knjiga s lošim kritikama skladatelj Giya Kancheli u svojoj privatnoj zbirci čuva zbirku isključivo loših kritika na svoja djela. Loše kritike su zabavne. On ima tu poslovičnu mirnoću u sebi i u svojoj glazbi, ali i dobar smisao za humor na vlastiti račun. Ne smeta da ga kritiziraju. Ni Johna Malkovicha osobno ne smetaju kritike na njegov račun, odavno ih je prestao čitati. Kada ste toliko izloženi kritici, bilo pozitivnoj bilo negativnoj, to uvijek na neki čudan način djeluje na vas. Najbolje je primati kritike iz krugova najbliskijih prijatelja i suradnika, a ako počinješ ozbiljno shvaćati sve što neki kritičar napiše o tebi, možeš se brzo izgubiti.

Čini se da je u doba novih medija sve podložno kritici i svatko se može staviti u poziciju kritičara. Tu novu situaciju predstavili ste ulomkom koji se odnosi na blog koji se okomio na lik i djelo sama Juliana Rachlina. Kako komentirate tu profanizaciju kritičarskog posla?

A. Igudesman: Cilj mi je bio predstaviti prilike u kojima se nalaze javno eksponirani ljudi danas. Bez obzira na to koliko ste dobri i popularni, tu će uvijek biti ljudi koji vas mrze, bilo zbog vašeg izgleda, mirisa, ideje za koju se zalažete. Što netko voli, netko drugi mrzi. To nije teško palo Julianu, jer svi mi znamo da nas neki ljudi nasreću vole, a neki misle da mogu bolje od nas. Mogu im samo reći neka to i učine.

Prošle ste godine surađivali sa Sir Rogerom Mooreom, koji je na vašoj autorskoj večeri čitao vašu poeziju, a ovoga puta surađujete s Johnom Malkovichem. Kako biste iz svojega aspekta opisali njihove prilično suprotne karaktere i glumačke profile?

A. Igudesman: Oni su sasvim suprotni. Roger je možda jedan od najšarmantnijih ljudi koje sam sreo u životu i istodobno nevjerojatno duhovit. Ne želim reći da John nije šarmantan, on kao osoba ima svoj šarm, ali istodobno na sceni raspolaže nevjerojatno snažnom divljom energijom negativaca. On je jasno glumio i mnogo pozitivnih likova, ali to iskustvo u tumačenju zlikovaca sigurno je jedna od njegovih najjačih snaga, osobito kada glumi zloga glazbenog kritičara.


Vijenac 432

432 - 23. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak