Vijenac 432

Likovna umjetnost, Naslovnica, Zadnja stranica

IVAN FAKTOR, PRVI PROGRAM, GALERIJA KLOVIĆEVI DVORI, ZAGREB, RUJAN – LISTOPAD

Djelo vječne metamorfoze

Na isti način na koji Faktor (su)postavljajući postojeće uratke propitkuje uvriježena i upisuje nova značenja, ova retrospektiva, unoseći ih u novo vrijeme, pokazuje mnogoznačnost njegovih djela

Neva Lukić


Najteže je vjerovati u postojanje oku nevidljivih stvari, ali ponekad je jednako teško vjerovati baš u ono što se nalazi pred našim očima. Upravo spoj vidljivoga i nevidljivoga, vizualnog i auditivnog, obilježava rad Ivana Faktora, multimedijalnog umjetnika čije područje djelovanja obuhvaća eksperimentalni film, fotografiju, video i videoinstalacije. U Klovićevim dvorima postavljena retrospektivna izložba nazvana Prvi program obuhvaća stvaralački rad od 1978. do 2008, točnije – trideset godina stvaralačkog rada.


Faktorov Kangaroo Court simulakrum je završne scene filma M Fritza Langa / Snimio: Jasenko Rasol


Najranije datirano djelo i jest Prvi program (1978). Riječ je o eksperimentalnom filmu koji prikazuje snijeg na prvom programu tadašnje Jugoslavenske radio televizije u vrijeme neemitiranja programa. Iz perspektive današnjega vremena rad dobiva sasvim nove konotacije – ništavilo televizijskoga snijega i jednolični šumovi koji prate tzv. titravu apstraktnu sliku evociraju zajedničku televiziju danas nepostojeće SFRJ, osjećaj besmisla koji mnogi od njezinih nekadašnjih građana nose u sebi nakon krvavog raspada te države. Na suprotnom zidu Faktor izlaže fotografiju performansa-instalacije nazvana Dolazak vlaka na stanicu La Ciotat (1895/1987), što je citat filma braće Lumičre. Fotografija prikazuje Faktora kako stoji na željezničkoj postaji u Osijeku i u ruci drži uključen monitor koji ponovno prikazuje samo snijeg u vrijeme neemitiranja programa. Faktor ovdje istodobno citira sama sebe i braću Lumičre. Prošlo, buduće i sadašnje vrijeme sudaraju se u toj kocki koja ne prikazuje ništa, ali prikazuje i sve, istovremeno se poigravajući s doslovnim i metaforičnim značenjem pojma „snijeg“. Faktor u ruci drži televizor umjesto kovčega i iščekuje vlak braće Lumičre. U oči upada realizam slike fotografirane željezničke postaje, koji je u kontrastu s bjelinom ekrana koji umjetnik drži.


Ivan Faktor (desno) priprema se za snimanje


Svjetlost različitih žarulja, televizijski ekran, citati filmova, rat – motivi su koji se provlače cjelokupnim radom Ivana Faktora, prvim, drugim i trećim programom, koje ipak utjelovljuje jedinstveni program umjetničkog stvaralaštva, jedinstvena (tele)vizija.

Već u samim počecima stvaralaštva, a što će se nastavljati kroz cjelokupan rad, Faktor citira sama sebe, te istu ideju provlači kroz više srodnih, ali različitih medija. Tako televizijski snijeg koji je 1978. snimio kamerom 1980. snima fotoaparatom, dok 1990. ponovno snima fotoaparatom, ali snima svoj rad Prvi program. Tako nastaju radovi Prvi program (fotografija, 1980) i Drugi program (fotografija, 1980) te Blenda ekspozicija (fotografija, 1990). Na radovima Prvi program i Drugi program uočljiva je dijagonalna crna crta preko ekrana koja kod snimanja nije vidljiva, nego ona nastaje kao rezultat spajanja tih dvaju medija. Sukob, ali i svojevrsna hibridna djela stvorena križanjem srodnih medija, privlače umjetnika od samih početaka. Stoga ne začuđuje da je i za Salon mladih, 1980, poslao prijedlog za videoakciju nazvanu 1000 W, u kojoj je želio sukobiti svjetlost s videom, odnosno, kako je sam u prijedlogu izložbe napisao: „Video-kamera je fiksirana na stativu. Snima reflektor od 1000 W na udaljenosti od 2 – 3 m (...) Snimanje traje koliko je potrebno da pregori lampa (ili da dođe do kvara video-sistema).“ Stječe se dojam da umjetnik tehnologijom pokušava činiti eksperimente ili stvoriti hibridna djela koja balansiraju na nekoj putanji izvan čovjeka, tehnologije, ali i izvan same umjetnosti.

Glasovi drugih svjetova


Nadalje, u kontrastu sa spomenutim, apstraktnim, minimalističkim fotografijama Prvog programa i Drugog programa fotografije su koje prikazuju scene iz filmova različitih redatelja (primjerice radovi: John Ford: Stagecoach /fotografija, 1939, 1981/, Fritz Lang und Ich /fotografije, 1987/). Faktor odlazi iz krajnosti u krajnost – iz potpuno apstraktne fotografije ili eksperimentalnoga filma do potpuno realističnih motiva iz popularnih filmova. Ekran je za njega ili potpuna od ljudi otuđena pustara Nam June Paika ili kutija puna glumaca unutar koje on, u nekom drugom vremenu, izvodi aproprijaciju. No, u svakom slučaju, video koji se prikazuje u televizijskoj kutiji za njega je uvijek medij koji prenosi zvukove, glasove i riječi drugih svjetova i programa.


Kadar iz filma Kangaroo Court


Faktorovo poštovanje prema mediju dolazi do izražaja u radovima Nico (fotografski diptih, 2008) i 15 minuta za Nadu Lang (instalacija, 2000). Osim što ponovno citira filmove, Fellinijev Sladak život i Langovu Umornu smrt, Faktor mrtvim osobama, prema kojima su radovi nazvani, udahnjuje život. U prvom slučaju stječe se dojam kao da je on doista sreo živu Nico na ulici i fotografirao je, jer rad pokazuje da je za Faktora sam film za njega apsolutna stvarnost. Instalacija 15 minuta za Nadu Lang vrlo je složena. Sastoji se od dvije fotografije portreta Nade Lang što se nalazi na grobu na židovskom groblju u Osijeku te je oštećen u granatiranju Osijeka, potom četiri fotografije koje su presnimljeni međutitlovi iz nijemoga filma Fritza Langa Umorna smrt, videoportreta Nade Lang, videoanimacije (u izvedbi Simona Bogojevića Naratha) fotografije s njezina nadgrobna spomenika, animirane identično pokretima mladića u Langovu filmu u trenutku saznanja da će uskoro umrijeti. Zvuk umjetnikova kašlja i pjesme Marlen Dietrich Ich hab’ noch Koffer in Berlin ispunja cijelu prostoriju. Ovaj put pravi snijeg pada dok Faktor snima portret Nade Lang te se čini kao da ona plače. Oštećenje toga portreta granatama djelu daje posebnu dimenziju. Sâm je umjetnik naveo: „91. sam se doslovno zaljubio u Osijek, i to su jedine godine kada sam intenzivno volio Grad. U tom je vremenu Grad najviše bio grad.“ Na ta se razmišljanja nadovezuje i film Das Lied ist aus (2001/2002) – citat šlagera Marlen Dietrich Pjesma je gotova – u kojem Faktor snima ratni Osijek, a zvuk i titlovi su iz filma M (1931) Fritza Langa, koji je umjetnik više puta reinterpretirao u stvaralaštvu. Gledajući kadrove u kojima je autor snimao puste osječke ulice dok se ispod njih izmjenjuju titlovi iz Langova filma koje ubojica izgovara u završnoj sceni poput: „Za mnom trče duhovi majki i djece. Nitko ne zna kako je meni, kako u meni urla da to moram učiniti!“ neizbježno ćemo se sjetiti poznatoga pitanja Theodora Adorna: „Je li moguće pisati poeziju nakon Auschwitza?“ I nadodat ćemo svoje: A živjeti, stvarati poeziju za vrijeme rata?

Kolebanje značenja


Esejiziranje filma M, a i takozvano traženje ubojice koje se provlači i velikim brojem ovdje nenavedenih Faktorovih radova, monumentalno će se ostvariti u kolaborativnom projektu Kangaroo Court (fotografija, film, 2005/2007). Faktorov rad simulakrum je završne scene Langova filma: masa očekuje ilegalno suđenje ubojici, a među tom masom statista ovaj se put nalazi i tridesetak umjetniku bliskih ljudi, među kojima su, naravno, i umjetnici te kustosi. Kao što se u radu Das Lied ist aus gledatelj nalazio u ulozi onoga koji traži ubojicu, sad se on nalazi u ulozi sama ubojice kojemu se sudi. Promjena uloge promatrača problematizira odnos krivnje i nevinosti, odnosno unutarnja (pojedinčeve) i vanjske (društvene) odgovornosti za zločin – što je također omiljena Langova tema.

Odnos unutarnjeg i vanjskog Faktor problematizira i u drugim radovima. Tako je godine 1980. snimio svoj Autoportret (1980) izvana, a godine 2006. ultrazvukom iznutra. Sve se nalazi ovdje, srce, oči i pluća uokvireno prolaznošću ljudskoga bića. Kašalj što odjekuje prostorijom u koju je smještena instalacija 15 minuta za Nadu Lang trag je života koji je u kontrastu sa smrću kojom je taj rad obavijen. Ali kao što rad Prvi program (1978) danas nosi drukčije konotacije, tako i umjetnik kao da sama sebe namjerno smješta među mrtve, svjestan da će i taj rad jednoga dana, kad njega ne bude, biti tumačen drukčije. Ivan Faktor naprosto je umjetnik čiji radovi s vremenom mogu sasvim promijeniti značenje, čini se da posjeduju neki tajni čip te su pripravci nastali od tajanstvenih sastojaka – dvoboja različitih medija.


Vijenac 432

432 - 23. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak