Vijenac 430

Književnost

Jure Kaštelan, Crveni konj, 1940-2010.

Za sablazan i skandale

Početna ideološka političnost cenzurirane, zabranjene i zaplijenjene Kaštelenove zbirke Crveni konj u konačnici se otupljuje za volju druge politike – one umjetnosti

piše Andrea Milanko


Prošlo je sedamdeset godina otkad je u vlastitoj nakladi Jure Kaštelan objavio svoj pjesnički prvenac Crveni konj. Popraćene likovnom opremom Ede Murtića stranice Kaštelanove pjesničke zbirke pojavile su se u osvit Drugoga svjetskog rata da bi tekstualno-likovnim sadržajem posvjedočile o dobu u kojem su nastale i ubrzo cenzurom nestale, zabranjene i zaplijenjene. Zapljena zbirke rezultat je autorova nedvosmislena ideološkog stava („Za zoru mliječnu, za crvenu zoru moje Hrvatske / Cvatem u plamenu u voću rumenu u romonu“), no važno je istaknuti kako je političnost zbirke tek uzgredan segment – Kaštelanova lirika ne iscrpljuje se u kronotopu svoga nastanka, a tomu govori u prilog ne samo autorova neprestana potreba da pjesme aktualizira vremenu usprkos uvrštavajući ih u naknadne izbore svoje lirike i samostalne zbirke nego i snaga stihova koja se otkriva svakim novim čitanjem. Crveni konj u tom smislu koliko je anticipira, toliko se i priključuje poetičkoj matici autorova opusa te se početna ideološka političnost zbirke u konačnici otupljuje za volju druge politike – one umjetnosti.


***


Gitara


Zum buli boli daj daj daj

zum buli boli hej haj


Mjesečina. Vino. Trzaj ženskog mesa

Otrcani san u slici i priči.

Bekrijaj, viči, smiji se, nariči


pod cvjetnom granom

opet sam


zazvoni nek zuji probodi

zjene staklene


— te oči tvoje zelene


— Bio si čovjek, a sada — pij.

— Brine se car i bog.

— Prebaci šal.

— Sine.

— Zar poznaš mangupa tog


***


Zbirka crpe iz dva temeljna izvora: jedan predstavlja Lorcino pjesništvo, posebno njegov Ciganski romancero, u kojemu je Kaštelan pronašao obilje sebi bliskih pjesničkih postupaka (besjedovni stih, iskorištavanje zvučnoga potencijala govorene riječi, jednostavne rime) i motiva (od slika djetinjstva i rodnoga kraja – spomenimo samo antologijske pjesme Jablani i Djetinjstvo) te opčinjenosti zelenom i iskustvom naivna djeteta, koje je signirano preuzimanjem njegova lirskoga glasa; Lorca mu je bio poticaj i za funkcionalizaciju baladičnoga tona te zvukovnih i motivskih resursa narodnog pjesništva. Iskustvom nadrealizma, dijelom vezanim uz Lorcu, Kaštelanove pjesme nadrastaju zavičajni kontekst i topose djetinjstva te povrh prvih intimnih erotskih iskustava priključuju se širem kontekstu zapadnoeuropskoga književnog kruga i antiratnog pisma, koje će vrhunac u Kaštelanovoj izvedbi doživjeti u poemi Tifusari iz zbirke Pijetao na krovu (1950).

Njegovo je pjesništvo modernističko u strogom smislu riječi, u čijoj je osnovi rehabilitacija ideje humanizma i pomicanje žanrovskih granica sa smjelom uporabom tradicionalno nespojivih literarnih postupaka, što za posljedicu ima izrazitu heterogenost zbirke i žanrovsku hibridnost. Kaštelan je sklon iskorištavanju akustičkih resursa narodnoga pjesništva, koje mobilizira za izricanje strahova, tjeskoba i izgubljenosti suvremenog čovjeka u svijetu gdje, osim ratne atmosfere, seosku idilu pašnjaka, krava i obiteljskog doma potiskuju tehnika i masovna kultura. Smjena svjetova izazvana ratnim prekrajanjem Europe unosi nemir i sumnju: „Kakva kultura? Praznina, a ne kultura: kamenje, knjige, historija. Divna historija, bogami.“ Kako je zapadnoeuropska kultura i civilizacija, nesposobna spriječiti ratna razaranja, na pragu Drugoga svjetskog rata razbila sve iluzije i izazvala sveopću dezorijentiranost, Kaštelanov se lirski protagonist okreće prema naizgled neoskvrnutim oazama: djetinjstvu i narodnom duhu sačuvanu u usmenoj književnosti (molitvama, narodnim pjesmama, uspavankama, brojalicama), gradeći nov pjesnički projekt i razvijajući načine za obnovljeno intuiranje zbilje, kojima bi se omogućio povratak ljudskosti i neposrednosti doživljaja. Ne začuđuje stoga Kaštelanovo oslanjanje na zvukovni potencijal riječi, kao ni moto preuzet od Pabla Picassa za pjesmu Mali brat sanja u bolesničkom krevetu poslije operacije: „Zašto ne pokušaju da razumiju pjev ptica?“ U tom je smislu i žensko tijelo u funkciji obnove izgubljene nevinosti i naivnosti lirskog subjekta (čitaj: prirode i kulture): „Rodit će se oskvrnjena, oplođena Žena Rodilja, iz naših leševa, iz naših nevjera.“, stoga „da sutra procvatemo. Da sutra radimo.“, treba vratiti žensko tijelo u okvire čiste (erotske) osjetilnosti: „Neka ljubav vrate, ljubav neka vrate.“

Iako označiteljska razina naslova zbirke zadržava i svojevrsnu ikoničnost kao danak vremenu i autorovoj biografiji, aludirajući na komunizam, za dokaz da se crvena boja otrgnula jednosmjernoj ikoničnosti dovoljno je zaviriti u stihove: crveni konj iz naslova tako simbolizira rat, a crvena boja kao znak slobodno se premješta unutar stihova, od pjesme do pjesme, pri čemu je iskorišten njezin puni (ili, bolje, prazni) potencijal za različite konotativne i denotativne sadržaje.


***



JABLANI


Prema osnovnoškolskoj zadaći


U mome selu ima puno jablana.

Oni rastu uz potoke i uz rijeke,

u vodi se previju ko jegulje.


Moje je selo lijepo, jer ima jablana.

Jablani su visoki do neba.

Mene majka zove, mene majka voli:

jablane, evo ti vode, jablane moj.


Najviše jablana ima u mome selu

u njima se tice gnijezde

u njima se zapliću oblaci

i zvijezde kroz njih jezde.

***


Ako je crveni konj simbol rata, teško je ne prisjetiti se ironične anegdote iz Picassova života – kada ga je naime u atelijeru posjetio njemački nacistički oficir i, ugledavši Guernicu, upitao je li to njegovo djelo, Picasso mu je odvratio da je njegovo, aludirajući na nacističko bombardiranje Guernice – kako je spomenuto, u Crvenom konju supostoje ciklusi s intimnom tematikom i nostalgijom prema djetinjstvu s onima koji formom i sadržajem evociraju ratne strahote. Nasuprot antiratnom pjevu jest predratno djetinjstvo kao mitologiziran prostor idile i jednostavnosti te ciklus Gitara kao drugi tematski okvir koji podupire ideju ljudskosti u prepuštanju jednostavnim užicima: pjesmi, vinu, lutanju.


PLESAČICA ZABORAVLJA MJESEČINU


tijelo ima zanos molitve i smrti

bijelo tijelo u pregibu se vrti


prelijev na dlanu odsjaj muzike

na zanjihanu granu u nove vidike


prolivene riječi boje zvukovi

tajna zanosa sveti lukovi


crveno srce božji hramovi

ognjevi plamovi bježe hamovi


zu bu te-pa-la

la ma-la la-la ma-la

i-ma-la lep-ti-ra.

***


Kaštelanov Crveni konj, iako ciklički i relativno jasno tematski podijeljen, razmještajem motiva i slika pregovara o granicama između humanizma i barbarstva, kojima je zajednički nazivnik, jasno, ljudsko biće, što je najavljeno već na samu početku zbirke: „Noći svijetla sa djetinjim rukama, kako sam malo čovjek. Sramotna noći, evo me za sablazan i skandale. Progutaj me.“ Ironično, taj navod stoji i na početku Kaštelanova pjesništva, a smješten je unutar žanrovski teško odrediva teksta Oskvrnjeno začeće, koji tematizira dramu subjekta na granici između jave i sna dok stoji na straži; u sivoj zoni preklapanja zbilje i umišljaja granice su to zazornije jer se zbilja galopirajući približava snoviđenju i najgorim noćnim morama, jer „Snovi su stvarnost bez dimenzija“, „A sve sam to ja. Od sna do jave isti.“ Simptomatično je da zbirka završava kratkom Autokritikom: „Morao bih govoriti o sebi.“, koja se čita dvojako, ovisno o okviru referencijalnosti koji se razmatra pa je jedno čitanje: „ono što bih rekao o sebi, bilo bi za autokritiku“, no drugo također: „kritičan sam prema sebi jer o sebi ne govorim“. Stoga uvijek valja imati na umu, makar je kritici u Kaštelanovu slučaju redovito izmicala, dvojnost jezičnog iskaza, jer se iskaz lako premetne u iskazivanje, a svako čitanje reaktualizira (Kaštelanov) iskaz kao iskazivanje. Na tom bi tragu udvajanja bilo mudro opreznije pristupati Kaštelanovoj lirici te preispitati tvrdnju o „snažnu i stamenu jastvu“ (Stamać) kao izvorištu „Kaštelanova pjeva“, tim više što „Jedan lirski pjesnik u pogonu“ zaključuje jedan pjesnički – i (anti)ratni – „pogon“ neodredivim zapisom, dovodeći u pitanje stabilnost i izrečenost svoga jastva, tek ponavljajući pitanje: „Ko će unijeti sadržaj u ovu slučajnost kad se u mojem trajanju nije ništa zbilo po određenoj logici?“


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak