Vijenac 430

Književnost, Naslovnica

IRENA VRKLJAN, Žene i ovaj suludi svijet, NAKLADA LJEVAK, ZAGREB, 2010.

Taj lijepi, strašni svijet

piše STRAHIMIR PRIMORAC

I u novoj knjizi Žene i ovaj suludi svijet – svojoj prvoj zbirci pripovijedaka – Irena Vrkljan, na domaku devetoga desetljeća života, pokazuje da i dalje širom otvorenih očiju i bistre glave promatra zbivanja oko sebe. Njezine pripovijetke, u stilskom pogledu, karakterizira ekonomičnost izraza i prepoznatljiva fragmentarnost kao naznaka raspadnute slike svijeta te evociranje napetih, nelagodnih atmosfera na čijoj pozadini pripovijeda o pojedinim pojavama socijalne i psihološke patologije globaliziranoga svijeta. Registrirajući trusne promjene u suludom svijetu i njihovo sve veće ubrzavanje („stvari se mijenjaju brzinom svjetlosnih godina“), ona seizmografski precizno, istančanim darom zapažanja i nepogrešivom intuicijom, bilježi posljedice koje ta zbivanja ostavljaju na unutarnji svijet njezinih likova, ponajprije žena.

U romanima Irena je Vrkljan vrlo vješto varirala (auto)biografske motive ispunjavajući svijet svoje junakinje (i drugih likova) događajima iz prošlosti koji su odlučno utjecali na njezinu sadašnjost. Ta simultanost prošlosti (sjećanja od kojih se ne može pobjeći) i sadašnjosti (neposredna zbivanja), pa i predvidive budućnosti, može se uočiti i u oblikovanju likova u ovim pripovijestima, a najtransparentnija je u priči Rođendanski film. Pripovjedačica će čak – u priči Na terasi, u kojoj se inače govori o odnosu zbilje i umjetnosti, o smislu pisanja – na tu istodobnost i izrijekom upozoriti: „Nikad nismo samo mi u ovom trenu, uvijek smo sve, i dijete, djevojka, žena. Ne možemo pobjeći od zakona vlastita izrastanja, ne možemo zaboraviti. I tako je kovčeg težak i lak, i mi ga vučemo po peronima raznih gradova, po Beču, New Yorku, Berlinu (…). Putujemo i stojimo na istom mjestu, ne mičemo se od nas samih (…).“

U sedam priča okupljenih u zbirci susrećemo se sa sedam sudbina različitih žena – različitih po životnoj dobi (od mladih do vrlo starih), po socijalnom statusu (od siromašnih do relativno situiranih), po prebivalištu (Beč, Berlin, New York, Zagreb), po onome što su proživjele (neke vuku traume iz djetinjstva, neke pak bračne ili kakve druge brodolome), po ambicijama (od želje za pukim preživljavanjem do nastojanja da se uzde života koji je pošao po zlu uzmu u svoje ruke). Svaka od tih žena ima neku svoju muku, svoj nesporazum sa suludim svijetom koji joj razara život i čini ga vrlo mučnim.

Prostor stana jedan je od toposa u prozi Irene Vrkljan – komorni teren u kojem se ona suvereno i rado kreće. U zbirci stan kao mjesto radnje nalazimo u pričama Zima u Beču i Jedna noć u Berlinu, a u priči Skučenost mali stan u zagrebačkom Sopotu postaje velik problem za glavnu junakinju. On će je, uz „jednoličnu svakodnevicu, malo novca, strah od budućnosti, strah da će muž otići“, odvesti najprije na psihijatriju, a potom u sasvim suprotno raspoloženje. To je jedina priča u zbirci u kojoj glavna junakinja radikalno iskoračuje iz normalnoga ponašanja u pomaknuto, najprije u jednu, pa onda u drugu krajnost; umjesto zatvaranja u depresiju, kako u pogovoru kaže Andrea Zlatar, ona izabire euforiju.

U priči Zima u Beču riječ je o nemogućnosti glavne junakinje da se izvuče iz ljušture pustog, pasivnog života u koju ju je gurnula njezina stroga majka. Proživjela je „anonimni život“, cijelih devedeset godina, gubeći postupno kontakt s ljudima i stvarima, pa na taj način i mogućnost da razumije svijet oko sebe koji se radikalno mijenjao. Nakon smrti, njezina se nećakinja upitala nije li tetin životni put bio pun kukavičluka, jer se nije usudila reći ne obiteljskim konvencijama; radije je živjela u svojevrsnom kućnom zatvoru nego na slobodi, „gdje čovjek u svakom trenutku mora odlučivati što učiniti“. I protagonistica pripovijesti Jedna noć u Berlinu – jedna od „bespomoćnih, samohranih majki svijeta“ – razmišljajući o opasnostima kojima je izvrgnut njezin maloljetni sin na ulicama predgrađa velikoga grada, također konstatira da ona i njoj slični ljudi s društvene margine nikad nisu „stvarno rekli NE“: „Ne obitelji, ne školi i lažnim obećanjima, ne odgoju (moraš uvijek biti dobra), ne istini o onečišćenom zraku, ne zrcalu, modi, koju nam nameću, ne novoj frizuri, športskim tenisicama te i te marke, ne zamrznutoj hrani, pesticidima, ne medicini bez samilosti prema smrti.“ Pa iako se u toj priči stvorila kritična masa razloga za pobunu – siromaštvo, osamljenost, anonimnost, bespomoćna starost, nasilje, strah, generacijski jaz, besperspektivnost – glavna se junakinja ipak neće pobuniti. Nju je toliko ubio „taj lijepi, strašni svijet“ da ona snage za pobunu nema; ostaje joj tek mučan osjećaj nezadovoljstva i trajni strah.

O napetostima i frustracijama što ih rađa nemogućnost komunikacije vrlo uvjerljivo govore priče Rođendanski film i Male smetnje. Prva od njih problematizira temu tajne, nepriznavanja istine koju zapravo u obitelji svi znaju („U našoj obitelji uvijek se o stvarnim stvarima ili osjećajima šutjelo.“), i posljedica koje iz toga proizlaze. Fabula priče, kao inače kod ove spisateljice, sasvim je jednostavna: Zagrepčanka, liječnica u Münchenu, stiže u rodni grad na majčin rođendan, na koji još dolazi njezina sestra s mužem i kćeri. Ali na slavlju nema veselja, svi su sumnjičavi i nepovjerljivi, atmosfera je mučna. Zašto je tako, čitatelj otkriva iz rođendanskog filma glavne junakinje, koja je ujedno pripovjedačica u prvom licu. Iz njezina teškoga kovčega sjećanja vrti se naime paralelno film iz kojeg se doznaje da je u inozemstvo otišla kad je shvatila da joj se s mužem spetljala sestra. Kako je sestra odbijala svaki razgovor o tome, a i u obitelji se o događaju šutjelo, međusobni su odnosi zahladnjeli, postali licemjerni i na kraju je došlo do potpunog otuđenja članova obitelji. Sada je te davno pokidane niti nemoguće povezati i o tim važnim stvarima šutnja će se u obitelji nastaviti. U Malim smetnjama pripovijeda se pak o tri bračna para na kratkom odmoru u danskom primorskome izletištu. Ali umjesto odmora oni se suočavaju s mnoštvom malih smetnji jer se ne mogu ni nakratko osloboditi problema ni odreći navika koje drugima idu na živce („Teško je uskladiti potrebe i želje u jednoj grupi.“); umjesto opuštenosti atmosfera je stalno napeta i na rubu incidenta. Vrijeme i životi koje žive ti likovi prožeti su banalnostima i nesporazumima, a banalni nesporazumi i smetnje na vezama usmjeravaju i traumatiziraju njihove sudbine.

Pripovijetke Irene Vrkljan u zbirci Žene i ovaj suludi svijet sjetna su slika svijeta koji se sve brže mijenja, koji jede sam sebe i koji je u sve većem deficitu ljudskosti.


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak