Vijenac 430

Književnost

FRÉDÉRIC BEIGBEDER, FRANCUSKI ROMAN, PREV. ITA KOVAČ, OCEANMORE, ZAGREB, 2010.

Reportaža o francuskoj banalnosti

Božidar Alajbegović


U sedam već na hrvatski prevedenih romana Frédérica Beigbedera sve je podređeno užitku i radi užitka ništa nije zabranjeno, kroz usta svojih alter-ega on kritički progovara o novom kapitalizmu koji naziva totalitarnom demokracijom i koji je pretvorio svijet u tržište, a čovjeka u robu, učinivši nas žrtvama potrošačkoga društva, imperativa dobre zabave i još boljeg izgleda, modnih pretjerivanja i totalitarizma savršena tijela i lica. Prije nekoliko mjeseci u odličnu prijevodu Ite Kovač dobili smo novo Beigbederovo djelo, Francuski roman, u kojemu je pisac poklonike iznenadio promjenom stila jer je frenetičnu, ironijom i sarkazmom natopljenu prozu punu razmetanja, egoizma, tulumarenja i afektiranja zamijenio intimističkim, autobiografskim rukopisom u kojemu se prisjeća vlastita djetinjstva i odrastanja uz razvedene roditelje i starijega brata kojemu se divio i u opreci s kojim je izgrađivao sebe.

No promjena književnog stila nije došla slučajno, ona je posljedica Beigbederova načina života – nakon večere zalivene kvalitetnim vinima i obilaska luksuznih barova s bezbrojnim rundama votki, francuski je pisac, zbog zabrane pušenja u diskoklubovima, iz jednoga izašao kako bi, kao nepušač, pravio društvo frendovima, uživajući u pogledu na zgodne cure koje su se u dekoltiranim haljinicama naginjale prema pruženim upaljačima. Kako jedno vodi drugomu, prijatelj je izvadio paketić bijeloga praha, pisac se ponudio opojnu hrpicu na haubi parkiranoga Chryslera zdrobiti svojom zlatnom kreditnom karticom i, usred ušmrkavanja, pred njima se stvorio dvobojni, upaljenim rotirkama naoružan, policijski auto. Tako je Beigbeder završio u pritvoru, na „mjestu u kojem se koncentrira maksimum boli na minumumu kvadratnih metara“.

Strah i paniku koju je osjetio u ćeliji nastojao je odagnati bijegom u sjećanja na djetinjstvo. No javio se problem, „kako pobjeći u svoje uspomene kad čovjek nijednu nema?“. Beigbeder naime s čuđenjem uviđa da su njegova sjećanja na djetinjstvo prilično oskudna; njegovo je djetinjstvo bilo štićeno, paženo, povlašteno djetinjstvo bez originalnosti i nepravilnosti, uspomene su zato i oskudne jer se zapravo nema čega sjećati. Otud i naslov knjige – Francuski roman – kojim pisac ironizira vlastito stasavanje, ali i francuštinu, pa knjigu najavljuje kao „istraživanje o sumornom, šupljem; speleološko putovanje kroz buržoasku normalnost, reportaža o francuskoj banalnosti“. Jasno, to je opet jedno od Beigbederovih prenemaganja, jer on ipak uspijeva satkati pokrivač od uspomena, memorijska se riznica ispostavlja manje oskudnom nego što se njemu u početku činilo, i čitatelj naposljetku saznaje mnogošto o njegovim plemićkim korijenima, kao i o praznini koju je osjetio kad je njegov otac napustio suprugu, njega i njegova brata pa je, kako kaže, „postao bonvivan kako bi se osvetio što je bio ostavljen“ te o mogućem izvoru njegova spisateljskog dara u činjenici da je njegova baka bila praunuka Georga Bernarda Shawa. Pritom Beigbeder duhovito ismijava davnašnjega sebe, svoj uljuđenim odgojem usađen osjećaj krivnje, razdjeljak na strani, kaputiće sa zlatnim gumbima, snobovsko izražavanje, samodopadnost.

Osim ganutljivih, snažnih reminiscencijskih epizoda Beigbeder mnogokoju stranicu posvećuje pisanju, razmišlja o pisanju kao transmisijskom kanalu kojim slike i dojmovi iz prošlosti oživljavaju u sadašnjosti preoblikujući davnašnja iskustva u vječnost te o čitanju kao načinu da se poništi vrijeme, da se uroni u prostor lišen dimenzija i trajanja. U već prepoznatljivu aforističnom stilu on prosipa brojne zanimljive opaske i zaključke, a ufajući se da će upravo pisanje oživiti sjećanje on pisanje definira kao čitanje iz sebe. Tako se prisjeća i vremena kad se probudio pisac u njemu, 1974. tijekom jednomjesečnog odmora s ocem i bratom u Indoneziji gdje je stekao naviku da svakodnevno u blokić zapisuje dojmove proteklog dana, postavši „pisar privremenog i alkemičar sposoban preobraziti mjesec dana u vječnost“. No kao što i njegova tvrdnja o pisanju u ćeliji nije vjerodostojna (jer u zatvoru nije imao olovke ni papira), tako se i njegova sjećanja ispostavljaju nekom vrstom fikcije – izašavši iz zatvora Beigbeder nanovo konstruira misli koje su mu se javljale za boravka u ćeliji te na taj način dvostruko potvrđuje misao Jorgea Luisa Borgesa kako je mašta neki oblik sjećanja, i obratno. A to je misao s kojom bi se svakako i Paul Auster složio, koji u romanu Otkrivanje samoće cijeli čovjekov život smješta u prostor nestvarnoga tvrdeći kako činom pohranjivanja iskustava u memorabilno skladište čitavi naši životi prelaze u fikciju, u imaginarno.

Kao dijete razvedenih roditelja, Beigbeder u knjizi iznosi i mnoga razmišljanja o posljedicama koje razvod roditelja ostavlja na dijete, pa tako kontemplira i o mogućnosti da mnogo djece razvedenih roditelja razvije privlačnost prema iluziji, blisku shizofreniji, i nadajući se nekom paralelnom svijetu ugodnijem od ovoga, utočište, poput njega, pronalaze u svijetu književnosti. Otud možda i djelomičan gubitak njegova pamćenja na djetinjstvo – u najranijoj dobi nije imao povjerenja u stvarnost jer je od roditelja dobivao iskrivljenu sliku zbilje, pa je zbog majčine šutnje o očevu odlasku cijelo djetinjstvo proveo u nekoj vrsti fikcije.

No najzanimljivije i najlucidnije stranice autor posvećuje odnosu s bratom, koji je, kako veli, diktirao njegovo ponašanje, zaključujući kako se zapravo izgradio u opreci prema bratu. Njegova metoda da postoji bilo je bivanje bratovom suprotnošću, jer pošto je došao nakon njega, brat ga je morao uništiti, pobijediti, kako bi on ostao „veliki Charles“, a Frédéric se morao oduprijeti kako bi svijet natjerao da prihvati njegovu jedinstvenost. Tako je, nesvjesno, Charles dao snagu Frédéricu, koji bez njega ne bi postao ovakav kakav jest. Bespoštedna ga samoanaliza pritom dovodi do iznenadnih spoznaja – njegov se monogamni, karijeri posvećen i titulom Viteza Legije časti okrunjen brat ispostavlja istinskim pobunjenikom, dok Frédéricovi razulareni tulumi nisu drugo do krotko pokoravanje funkcioniranju svijeta; pokoravajući se zapovijedi kapitalizma – sve što je ugodno, obvezno je – on je postao rob duha vremena i istinski buržuj u obitelji, koji je život podredio amnezijskom individualizmu kao imperativu potrošačkoga društva. Dok je pri analizi odnosa s bratom najlucidniji, najnježniji je i najdirljiviji kad piše o ljubavi spram kćeri, koja također odrasta kao dijete razvedenih roditelja, i kroz čije oči autor nanovo otkriva svijet, zapaža mnoge stvari koje su mu prije promaknule te u dobro mu poznatim stvarima i okolnostima, posredovanjem dječjeg uma, otkriva nova značenja i skrivene slojeve smisla.

Sofisticiran, nježan i ganutljiv, Francuski roman u opreci je s cjelokupnim Beigbederovim opusom, pa će jako zanimljivo biti pratiti u kojem će se smjeru, nakon ove knjige, kretati njegovo stvaralaštvo.


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak