Vijenac 430

Književnost, Naslovnica

Od figure do kulture – OPIS, PROZOPOGRAFIJA, PARALELA

Priči koristi, pjesmu osnažuje

piše Krešimir BAGIĆ

Opis je jedan od najčešćih i najrazvijenijih diskurzivnih toposa. Riječ je o detaljističkom i živom prikazivanju osoba, krajolika, predmeta, posebnih tenutaka i sl. koje predmet prikazivanja čini vidljivim. Načelno je moguće razlikovati objektivni i subjektivni opis.

Zoolozi, botaničari, pisci


Objektivni opis teži biti što vjerniji, precizniji i egzaktniji, promatrač ne naglašava svoju poziciju, način viđenja niti opisom pokušava zavesti čitatelja. Pojavljuje se u tehničkim i znanstvenim diskurzima. Geografi su od najstarijih vremena potanko opisivali pejzaž, što se pokazalo osobito korisnim u vrijeme ratova – strana koja je imala bolje informacije o području sukoba bila je u značajnoj prednosti. Zoolozima i botaničarima krajnja preciznost opisa omogućuje prepoznavanje novih vrsta i podvrsta, te izradu klasifikacija. U pravu i kriminalistici iscrpan opis sporne situacije ili karaktera optuženog temelj je utvrđivanja istine, uporište rasprave i njezina konačnog ishoda.

Subjektivni opis, pak, istodobno želi informirati i proizvesti učinak na čitatelja, te su u njemu vidljivi tragovi promatračevih emocija, stavova, vrijednosnih sudova. U antici se pojavljuje u epidiktičkom (pohvalnom) govorništvu, u situacijama koje su usporedive s današnjim pogrebnim govorima, govorima prilikom inauguracije ili diplomatskim razmjenama kurtoaznih poruka šefova država. U pjesništvu homerske tradicije opisuju se dragocjeni predmeti, pričem pjesnik ima prigodu pokazati svoje umijeće – poznavanje modela, umješnost u porabi leksičkih inačica i figura. Zlatno doba deskripcije u književnosti je 19. stoljeće. Majstori opisa bili su Honoré de Balzac, Gustave Flaubert, Émile Zola, Lav Nikolajevič Tolstoj, Ivan Turgenjev, u nas August Šeona, Ante Kovačić i dr.

Modernistički pisci i većina pisaca 20. stoljeća kritizira i odbacuje opis. Spočitavaju mu ornamentalnost, proizvoljnost i izvanjskost literaturi. Tvrdi se da ne poštuje nikakvo pravilo i da je teorijski neograničen. Paul Valéry ironično je primijetio da je riječ o robi koja se prodaje na kile te da se „šešir može opisivati na 20, a bitka na 10 stranica“, dok je André Breton u Manifestu nadrealizma zaključio da ništa nije usporedivo s bezvrijednošću opisa jer nas njegov autor uvijek poziva na uživanje u općim mjestima.


Na umijeću subjektivnoga opisa temelji se van Goghov Portret dr. Gacheta

Funkcije opisa


Opis je, međutim, rijetko samosvrhovita digresija. Na njegovu je motiviranost upozoravao već belgijski retoričar Baron (1849): „Prvo je pravilo: nikada ne opisivati samo radi opisivanja. Opis mora biti koristan za priču, a pjesmu mora osnažiti. Ne zaboravite da je opis sredstvo, a ne cilj.“ Uzimajući u obzir čitavu povijest opisa, Jenny (2004) izdvaja četiri njegove funkcije:

– ornamentalnu (javlja se u antici; ukrašavanje diskurza autoru pruža priliku da pokaže spisateljsku virtuoznost),

– ekspresivnu (pojavljuje se s romantizmom; opis prestaje biti preslika kakva krajolika ili prizora i postaje oblik povezivanja vanjskog i unutrašnjeg pejzaža, prirode i osjećaja),

– simboličku (opis se pojavljuje kao znak nečega drugog – fizionomija ili odjeća lika, stan u kojem živi i namještaj mogu upućivati na njegove psihičke karakteristike) i

– narativnu (iako se tradicionalno smatra da su opis i pripovijedanje dva posve različita načina prikazivanja te da pripovijedanje prestaje tamo gdje počinje opis, u pojedinim proznim poetikama, npr. novog romana, opisi oblikuju slijed narativnih naznaka i pretpostavki).

Antički su retoričari ustanovili, a kasniji retoričari (npr. Fontanier) i stilističari (npr. Molinié) preuzeli i razradili tipologiju deskripcijskih stilskih toposa. Prema temi i prirodi opisa moguće je razlikovati ekfrazu (verbalni opis vizualnog umjetničkog djela), kronografiju (opis vremenskog razdoblja u kojemu se odigrao kakav događaj), topografiju (opis stvarnog ili izmišljenog mjesta), prozopografiju (opis vanjskog izgleda osobe), etopeju (opis moralnih karakteristika osobe), portret (opis koji povezuje vanjski izgled i karakter), paralelu (istodobno prikazivanje dviju osoba) i hipotipozu ili tableau („živa opisivanja strasti, akcija, događaja ili fizičkih i moralnih pojava“ – Fontanier).

Kako je izgledao Tahi?


Ovom ću se prigodom kratko zadržati na prozopografiji i paraleli. Prozopografija (g. đńďóůđďăńáößá) se usredotočuje na opis vanjskog izgleda stvarne ili izmišljene osobe koji uključuje opis lica, tijela, držanja, kretnji, odjeće i sl. Ona je uvriježen prozni postupak kojim se uvodi i predstavlja novi lik te razvija radnja. Osobito je česta u realističkim i povijesnim romanima. U Šenoinoj Seljačkoj buni susedgradski vlastelin Franjo (Ferko) Tahi opisan je ovako:


Sred prvoga gradskog dvorišta stajaše pristar čovjek srednjeg stasa, kratkih nogu, kratkih ruku, ali neobično jak. Među visokim ramenima sjedila mu krupna, šiljasta glava; nad uskim visokim čelom uzvijala se duga bijela i vunasta kosa. Lice bijaše mu crveno, surovo, nos tubast, nosnice široke, usne debele, brada i brkovi dugi, bijeli. Ispod jakih poput metlice, bijelih obrva škiljila do dva malena siva oka, žacava ali vazda ponešto pritvorena. Preko čela vukla se crvena brazgotina, a od nosnica k ustima protezale se dvije crte, te se na tom obrazu vazda javljao zlorad posmijeh. Nu lice bješnjakovo, da će i vraga zadaviti. To je bio Ferko Tahi, barun od Stettenberga. Desnu ruku bio je zadio u raskopčanu zelenu surku, lijevom je straga držao bič, a noge, odjevene kožnatim hlačama i obuvene visokim čizmama, raskrečio široko te gledao kako crnokos vragoljast mladić, u modro sukno odjeven, psujući i kunući kroti bijesna konja.


Šenoin opis Tahija je detaljan, živ, čitatelj lako može vizualizirati njegov izgled i kretnje. Pripovjedačev način usporediv je s realističkim slikarstvom koje nastoji kakav prizor što vjernije prenijeti na platno. Potkraj opisa, doduše, pojavljuju se diskretne naznake dubinske karakterizacije (u izrazima zlorad posmijeh i lice bješnjakovo), ali one će tek kasnije u romanu postati elementima feudalčeva portreta. Prozopografija je, inače, sastavni dio literarnoga portreta jer on ujedinjuje opise fizičkih i karakternih osobina književnog lika.


Daleko od retorike, u historiografiji, prozopografija je naziv za svojevrsnu kolektivnu biografiju koja objedinjuje opise pripadnika kakve društvene skupine s nakanom da prikaže njezinu ulogu i utjecaj na život zajednice. Primjerice, ciljane skupine mogu biti rimski dramatičari, hrvatski glagoljaši, dubrovački renesansni pjesnici ili Napoleonovi maršali i generali. Da bi istraživanje bilo korektno, opisivani pojedinci trebaju posjedovati jednu ili više zajedničkih vanjskih karakteristika (posao, društveno ili regionalno podrijetlo, obrazovanje i sl.), a bilješke o njima trebaju biti ujednačene. Budući da povjesničara ne zanima pojedinac nego cjelina, izrađene se bilješke tumače u kontekstu, najčešće statistički. Interpretacijom se uspostavlja koherencija unutar cjeline, izdvajaju načelne tendencije funkcioniranja skupine te upozorava na iznimke. Povjesničar pritom poseže za postupcima i analitičkim procedurama antropologije, prava, sociologije, genealogije, demografije, informatike i statistike.

Sličnost i kontrast


Za razliku od prozopografije, paralela (g. đáńÜëëçëďň, jedan pokraj drugoga) istodobno je prikazivanje dvaju likova ili dviju osoba tako da se naglase sličnosti ili razlike među njima. Uspoređivanje i uspostavljanje analogija temelji se na opisu istih ili sličnih obilježja (izgled, geste, karakter). Žanrovsko je obilježje usmene i pisane epike, romanesknog i historiografskog diskurza. Ante Kovačić u romanu U registraturi paralelom ističe sličnost između dječaka i djevojčice:


Napokon ono dvoje: Tomica i Evica.

Da nije u prvoga muško odijelo, a u druge žensko, ne bi ih mogao razlikovati. Dapače, u Tomice gotovo su više djevojački obrazići, negoli u Evice, jer ona, kako je najčišća crnka, razabireš joj već izdaleka stanovit garavi mašak na tananim usnicama, dok u Tomice plavca, to jest bjelokosa bucmana, nema budi kakvu brčiću ni traga ni glasa. Jedva zamjećuješ koju trepavicu, ali obrve pogotovo ne... Obadvoje naličilo je djeci koja tek upoznaše da su različita spola...


Kovačićevo naglašavanje sličnosti u funkciji je neizrečenog (ali kontekstualno pretpostavljivog) stava da je riječ o nevinoj i neiskvarenoj djeci koja će tek upoznati život i oblikovati svoje karaktere. U trećem poglavlju Seljačke bune već citirani August Šenoa supostavlja opise mlade Jane i njezina slijepog oca Jurka.

Mlada djevojka od jedno četrnaest godina vodila je za sobom na štapu slijepa starca. Hrlo i slobodno premetala djevojka svoje bose noge. Bijaše puna i jedra ko trešnja, bijaše laka ko ptica. Rumeno, puno ali odugo lice, iz koga si razabirao i odvažnost i bistar um, nanuđalo se dahu proljetnog vjetra, crne sjajne oči gledale veselo u cvatući cvijet, a dvije tamne pletenice padale uz bijeli oplećak, izvezen crvenom vunom, kao što i bijela suknja koja se je ispod crvenog pojasa savijala oko vitog stasa mladice. Sred rumenih joj usnica stajao bijel glogov cvijet, a na prsima ljeskalo među rujnim koraljima malo ogledalce. Živo se pomiče putem, da ima krila, poletjela bi, djevojačke prsi joj se nadimlju, oči joj sijevaju; da nema cvijeta u ustima, zapjevala bi kao ševa. Za djevojkom gegao na štapu starac, zguren i suh. Na mrkom upalom licu vidio si tragove bijele brade i neki mir koji će sve pregorjeti, svaku bol preboljeti, mir koji ne pita ima li razlike međ srećom i nesrećom. Starcu je bio široki trošni šešir spuznuo na vrat, na leđima mu stajala uz breme godina vreća, a o bedru mu se klatila šarena torba. Bijaše siromah, ali čist.


Portret Augusta Šenoe, majstora realističkoga opisa


Paralela se temelji na tehnici kontrasta (mladost-starost, sjajne oči-sljepoća, životnost-bezvoljnost) te na obilatoj upotrebi epiteta (bose noge, rumeno lice, viti stasmrko, upalo lice, bijela brada, trošni šešir) i poredbi (jedra ko trešnja, laka ko ptica, zapjevala bi kao ševa). Kontrastiranje je vrlo efektan način prikazivanja, jer u sebi krije zametak priče.

Poseban slučaj paralele pojavljuje se u polemici. Argumentirajući ispravnost svoga mišljenja, stava ili ponašanja, polemičari istodobno prokazuju protivnikovo mišljenje, stav ili ponašanje. Pritom se služe portretiranjem u opoziciji što je zapravo opisno ime za polemičku paralelu. Tim se postupkom izvodi radikalno sučeljavanje dviju strana. Antun Gustav Matoš u humoresci Discipulus polemičku paralelu gradi na suprotstavljanju svoga i Ujevićeva književnog i životnog stila:


On me zvaše Učitelj. Pisao mi je na razglednicama “Rabbi”. Stvorio si je glas, pišući o meni studiju, imitirajući moj stil. Ja pravim tercine. I on je pisao tercine. Ja pišem humoreske. On se potpisivao na mojim šalama Pierrot. Ja sam studirao duhovnu stranu naših krajeva. I on pisaše o hrvatskom pejzažu. Ja sam nacionalista. I on je bio nacionalista. Ukratko, Discipulus postade moj drugi alter ego, moj drugi Ja, usvojivši čak i moje fizičke gestove.


Paralela se zasniva na antitezi originalan autor – plagijator. Matoš je razvija navođenjem više tobožnjih primjera Ujevićeve “nevjere”. Na jezičnoj razini antiteza je podcrtana upotrebom glagolskih oblika: ono što čini originalan autor dano je uglavnom u svevremenskom prezentu (pravim, pišem) koji sugerira postojanost, dok je ono što čini plagijator dano u perfektu (pisao je, potpisivao se, bio je) ili imperfektu (pisaše) koji u polemičkom kontekstu sugeriraju prevrtljivost i nedosljednost.


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak