Vijenac 430

Književnost

Božidar Petrač, Na tuđim tragovima. Eseji o stranim piscima, Naklada Jurčić, Zagreb, 2009.

Objasniti neobjašnjivo

Zdravko Gavran

Dok je zahvaljujući dosadašnjim knjigama poznat ponajvećma kao vrstan poznavatelj hrvatske književnosti, osobito pjesništva, te kao sastavljač niza tematsko-motivskih antologija i urednik nizova ili projekata (Vrhovi svjetske književnosti, Svjetski pisci, Hrvatska katolička baština 20. stoljeća), ovom se knjigom Božidar Petrač (1955, Zagreb) pokazuje cjelovitije i kao pisac ogleda o stranim književnosti. Po edukaciji komparatist te talijanist i romanist, Petrač sada u knjigu uvezuje niz književnopovijesnih i književnokritičkih ogleda. Neki od njih nastali su, kako i sam navodi u predgovoru, iz potrebe: kao pogovori prvim prijevodima na hrvatski djela O Njemačkoj Madame de Staël odnosno Ljiljan u dolu Honoréa de Balzaca. Treći takav slučaj, također iz edicije Vrhovi…, jest pogovor dramskim tekstovima G. B. Shawa, što ga je potpisao skupa s priređivačem Ivanom Matkovićem. Za potrebe Alfine biblioteke Svjetski pisci – komplementarne Vrhovima… – priredio je, kao urednik, pogovore uz djela Thomasa Manna (Tonio Kröger), Somerseta Maughama (Nekoć i sada) te dvojice Azijaca: Indijca Rabîndranâtha Tagorea (Dom i svijet) i Japanca Yukija Mishime (Žudnja za ljubavlju, Rodoljublje). Time je Petrač, inače okrenut drugim književnostima, zavirio ne samo u njemačku i englesku književnost nego i u Daleki istok, obogativši hrvatska književnopovijesna znanja solidnim prikazima i ocjenama tih djela i autorskih opusâ.

Kod svih autora i tema Petrač bi se svaki put potrudio u najboljoj filološkoj maniri marno i iscrpno prikazati recepciju djela o kojima je riječ u hrvatskom jeziku i kulturi: prijevode, osvrte, odjeke. Osim toga, autori i djela stavljaju se u književnopovijesne i književnokritičke, pa i u kulturološke odnosno šire duhovne kontekste i odnose. Takav pristup dolazi još više do izražaja u (kraćim) studijama: Biblija i hrvatska književnost, Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, Dante u hrvatskoj književnosti, Adam Mickiewicz i Hrvati te u prikazu Recepcija djela Ivana Pavla II. u Hrvatskoj, u kojem je težište stavljeno na prijevode Wojtylinih djela napisanih uglavnom prije no što je postao papa na poljskom jeziku, a kod kojih preteže njihova estetička funkcija (poezija, drama, esejistika). Djelomice je riječ o solidnim istraživačkim rekapitulacijama koje se u znatnoj mjeri oslanjaju na književne povjesnice, bibliografije i istraživanja drugih, a ponegdje je posrijedi posve nov istraživački posao.

Posebice valja istaknuti, možda i zbog razlučivosti teme, a svakako i zbog autorove duhovne afiliranosti, doprinos dan u radu Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu. Dugogodišnje bavljenje tim pjesništvom od njegovih početaka pa do suvremenosti, dijelom motivirano priređivanjem antologijskih izbora, a dijelom proučavanjem pojedinih pisaca, gibanja i razdoblja, rezultiralo je doista iscrpnim uvidom u cjelinu nazočnosti i nemjerljive utjecajnosti toga iznimnog kršćanskog sveca, talijanskoga pjesnika i svjetskoga duhovno-religioznog velikana u hrvatskom pjesništvu, neizravno u kulturi i duhovnosti, od 13. stoljeća do danas. Ruku pod ruku ide i studiozan prikaz prevođenja i recepcije velikoga Dantea u povijesti hrvatske književnosti, sve do naraštaja pjesnika rođenih 1950-ih.

Osobito obogaćenje za hrvatsku književnu znanost u smislu proširivanja znanja i vidika te produbljivanja uvida Petrač će dati u ogledima o nekoliko francuskih književnih velikana, djelomice ili u cijelosti zanemarenih ili neprevođenih. Riječ je o romantičarima Madame de Staël, Chateaubriandu i Alfredu de Mussetu te o piscima iz razdoblja modernih strujanja Paulu Claudelu i Georgesu Bernanosu.

Kod gospođe de Staël Petrač ističe vrijednost pionirskoga djela književnokritičke naravi O književnosti, dodajući da je u djelu O Njemačkoj, koje je približilo bogatu njemačku kulturu Francuzima, i čije posljednje poglavlje Religija i zanos čini vrhunac čitava njezina djela, „pružila francuskoj svoj prvi manifest romantizma“. A za roman Corinne ili o Italiji navodi da je njime „mlada junakinja ovjenčana pjesnikinja i lijepa duša“ postala „uzor idealne ljubavi cijelom romantičarskom naraštaju. Goetheov Werther i Chateaubriandov René dobili su svoje pandane u ženskim likovima Delphine i Corinne.“

Autor je pomno analizirao Chateaubriandova djela – osobito Renéa, Atalu, Zagrobne uspomene i Genija kršćanstva – uočivši dominaciju „narcisoidnog tipa melankolična romantika“ i golem utjecaj što ga je taj tip junaka imao na pisce sve do egzistencijalizma, ali i „začetak paradigme nove funkcije umjetnosti: objasniti neobjašnjivo, osmisliti neosmislivo, zaustaviti nezaustavljivo“. U nastavku bavljenja francuskim romantičarima, uz prikaz dijelova „golemog opusa“ Balzacove Ljudske komedije, koja je složena i nipošto samo realistička, Petrač hrvatskoj publici govori o veličini pisca Ispovijedi djeteta svoga stoljeća – kao jedne, unatoč svim kritičkim prigovorima, „od ključnih knjiga francuskoga 19. stoljeća“, de Musseta. Koji se pojavljuje u doba kada vlada „malodušnost, dezorijentacija, opća dekadencija, skepsa, propast starih vrjednota i posvemašnji relativizam, razvratnost, ispraznost života…“, što su znakovi „opake moralne bolesti, bolesti stoljeća, mal du sičcle“. Ali koji u kompleksnoj završnici spomenutoga djela, gdje se nerazdruživo prepleću njegova burna ljubavna veza s književnicom George Sand i strastvena introspekcija i fikcija, uspijeva – u liku glavnog junaka Octavea – dosegnuti svojevrsno „iskupljenje kroz žrtvu“.

Dvojici velikih pisaca modernoga doba – diplomatu Claudelu koji je službujući po raznim zemljama stvorio golem i raznovrstan opus, i hrabru, pustolovnu, beskompromisnu analitiku ljudsko-duhovnih i etičkih, socijalnih i političkih zbilja Bernanosu – ujedno gorljivim kršćanima, Petrač posvećuje osobito vrijedne i našemu književnom znanstvu prijeko potrebne stranice. Prvi od njih ostvario je uzvišen pjesnički sklad djela u duhu kršćanskoga univerzalizma, dok se drugi upušta u kontraste i protuslovlja, u borbu svjetla i mraka, u mučnu anatomiju Zla kao zbiljske kušnje i životne pratilice u težnji ka dobru, k svetosti. Vrijedno je to Petračevo širenje hrvatskih vidika. Pogotovo, što i sam napominje, što osim te dvojice modernih velikana i pisaca snažne kršćanske nadahnutosti i usmjerenosti postoji podulji niz sličnih u francuskoj književnosti 20. stoljeća, u nas također zanemarenih ili zbog nepostojanja prijevoda i prikaza gotovo posve nepoznatih, kao što su Charles Péguy, Lčon Bloy ili Henri Bremond.


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak