Vijenac 430

Kazalište, Naslovnica

Yasmina Khadra, Kabulske lastavice, Atentat i Bagdadske sirene, trilogija alžirskoga pisca

Lastavice rata

Gradeći na kobnim pričama pojedinaca, Yasmina Khadra stvorio je trilogiju koja je, progovarajući o strahotama u arapskom svijetu i nemogućnosti uspostave dijaloga sa Zapadom, osobit način umjetničke borbe za čovječnost

piše Maja Peterlić


Na proputovanju iz Europe u Libanon, arapski pisac iz Francuske Seen pod svaku se cijenu želio sastati s prijateljem, doktorom Džalalom, s kojim je popio piće na terasi bejrutskog hotela. Cilj njegova druženja nije bilo obnavljanje uspomena, već sablažnjiva spoznaja koju je književnik htio dokučiti: doktor Džalal promijenio je stranu! Arapskoga podrijetla, doktor je bio dugogodišnji profesor na europskim sveučilištima, proslavljen predavanjima o razotkrivanju ubojitoga fanatizma svojih istočnjačkih sunarodnjaka, nepokolebljiv kritičar oružanog džihada, da bi odjednom, razočaran u zapadnjačke kolege nakon uvida da mu je status izvan domovine, usprkos neospornim intelektualnim sposobnostima, raspoznatljiv – izdajica svojih, odlučio ući u islamističke krugove i tendencioznim govorima poticati džihadističke direktive. Zgranuti romanopisac nestrpljivo očekuje da sazna što ga je ponukalo na takav zaokret i zašto je odlučio ne samo „vratiti se svojima“, nego ih dapače poticati na borbu protiv Zapada. No ono što nije znao jest da ga sakriveni terorist pomno sluša.

Odlomak romana Bagdadske sirene (prev. 2010, Naklada Ljevak), ocrtava središnji problem koji postavlja trilogija Yasmine Khadre, najpoznatijega suvremenog alžirskog pisca, uz romane Kabulske lastavice i Atentat: postoji li uopće prava strana ako su Istok i Zapad uvjereno prave strane za sebe i je li izvjesna mogućnost da se suzbiju sukobi proizašli ne samo iz zapadnjačkog nerazumijevanja, već i iz njegove nevoljkosti da razumije Istok, a koji je sam odustao od ikakva suvislijega pokušaja da mu objasni, ali zato uzvraća najužasnijom mjerom? Time se spontano otvara niz pitanja na koja se nameće jednaki niz složenih odgovora i pretpostavki, čija bi rješenja bila itekako priželjkivana u današnje vrijeme: uz stalne lokalne, Amerikanci već godinama potpaljuju paradoksalno nazvan rat protiv terorizma, neograničena trajanja i ambivalentna karaktera, koji nije doveo ni do kakvih trajnijih pomirbi.

Nestabilnost svjetske situacije nije mogla ne odjeknuti u svjetskoj književnosti; u tom se ozračju pojavljuje Terorist, hvaljeni roman Johna Updikea, izvrsna studija slučaja američkoga muslimana kojega bljedunjavost općeprihvaćenog stava da je snaga čovjekova vjerovanja proizvoljna, a zagovor potpune tolerancije lažan, potakne da povjeruje u beskompromisni stav mjesnog mujezina. I u postkolonijalnim zemljama javljaju se takve teme, često govoreći i o nesređenom odnosu prema drugim zemljama usred različitih mentaliteta. Svjestan klime u rodnoj zemlji, kao i nezavidne konstelacije u svijetu, Yasmina Khadra ostvario je uratke visoke osviještenosti, uobličivši neke duboke tragedije u živo pisane tekstove.


Zeleni jasmin


Alžirac Mohammed Moulessehoul otkrio je svoj pravi identitet 2001. u romanu L’Ecrivain nakon što je, da bi izbjegao vojnu cenzuru, svoja najvažnija djela napisao pod imenom svoje žene, Yasmina Khadra (arapskoga značejna zeleni jasmin). Već devet godina nastanjen u Francuskoj, Khadra je više od trideset godina proveo u domovini kao profesionalni vojnik. Obilna iskustva iz vojnog života pretočio je u većinu svojih djela, uglavnom vezanih uz otkrivanje uzroka alžirskih nevolja, osobito nesposobnosti zemlje da se otrgne učmalosti vidljivoj u ponižavanju žena i mržnji prema strancima. Opće probleme Khadra otkriva u osobnim pričama u kojima međuljudski odnosi odražavaju opće nezadovoljstvo pa i prave užase, često prikazujući i grubost vojnog miljea ne prežući ni od nasilja.

Kabulske lastavice, Atentat i Bagdadske sirene, kojima je zapečatio svjetsku slavu, dijelovi su trilogije posvećene nemirima u arapskom svijetu. Žalosne su to priče običnih ljudi što stradavaju pod ratnim okolnostima što su pogodile njihove zemlje, lišeni ikakve mogućnosti bijega. Iako različitih priča, radnje svih triju djela prate teške sudbine junaka koji na svoj način sudjeluju u „borbi“, čak i pomireni sa sudbinom. Osobe su to svjesne alarmantna stanja u svojoj okolini, nošene idejom pronalaska vlastitog objašnjenja i prilagodbe danoj situaciji. Vrlo realistično pisani, romane krase odlično osmišljenih likova, podjednako svjesnih sadašnjeg užasa, ali i nekadašnjega, sad nezamisliva optimizma. Kao svjedoci nasilnih smrti i niza nesretnih, a kobnih slučajeva što preobraze čovjeka u nešto drugo, likovi su to koji neprestano izgrađuju ličnosti u nesvakidašnjim događajima, u bunilu koje vodi u nepoznato.

Po riječima J. M. Coetzea, „Kabul Yasmine Khadre pakao je na zemlji, mjesto gladi, čamotinje i zagušljivog straha.“ Uistinu, takva je atmosfera dočarana već u uvodu: samo kovitlanje vjetra u „predjelima koji nisu drugo do bojišta, pješčare i groblja… Pomalja se Kabul, ili bolje ono što je od njega ostalo: grad u stanju uznapredovala raspadanja“, koji se „grozi sjećanja, davno smaknuvši svoju povijest“.



Najjače svjedočanstvo tragedije toga grada Khadra pronalazi u samoj „unutrašnjosti“, u privatnoj kući. Jedino mjesto gdje su muškarci mogli reći ono što misle, a žene skinuti čador, dom prestaje biti mjesto povjerenja: katastrofa počinje u priznanju miroljubivoga Mohsena da je ponesen masovnom histerijom kamenovao bludnicu, nakon čega žena zanijemi, a Atiku, shrvanu nakon što mu prijatelj savjetuje da je otjera, ne želi više slušati bolesnu Musarat koja na silu izigrava supružničku dužnost. Grozota talibanskog režima toliko je jaka da žena, u crnini iz koje jedva sjaje oči, napušta ulogu suprugove podrške i postaje samo svoje vlastito sjećanje na sebe od nekada, za što je sve manja vjerojatnost da će se ponoviti. Premda svako malo obješena (radnja je uokvirena smaknućima «prijestupnica»), ženino je podcijenjeno dostojanstvo prisutno samo u sjećanjima likova, jer ona postoje, dovoljno jaka da ih podsjete na njenu iskonsku vrijednost.

Osim u odnosu glavnih junaka prema ženama, strahota režima vidljiva je i u njihovu odnosu prema smrti, podjednako zastupljenoj i u javnoj i u privatnoj sferi: jedan lik, od stupanja talibana na vlast zaposlen kao tamničar, svakodnevno gleda žensku patnju kod kuće, gdje mu je nasmrt bolesna supruga, drugi se pak slučajno pridružuje kamenovanju. Njegova ga žena potom u afektu ubija, a na kraju i sama pogiba. Gotovo zatvoren krug jeziva središta: kabulski su stanovnici prihvatili nasilnu smrt kao sastavni dio svakodnevice, rezignirani i otupjeli, a njihova letargija završno prerasta u najgore: ubijanje.

Ipak, zrnce nade postoji, učvršćeno u ljepoti Zunairina lica: tračak je to svjetlosti koji se provlači kroz cijele Kabulske lastavice; ljepotica skida čador pred suprugom, u tami oronula doma, a potom, u zadnjim danima života, u zatvoru, nadahnuvši tamničara, uvjerena da nikad neće vidjeti takvo lice. U Afganistanu je za takve užitke prekasno, jer ni pokušaj spašavanja zatvorenice ne urodi plodom, već ona, kao i tamničar, završe u mukama.



U Atentatu su konačni odgovori jednostavni, no ne umiruju glavnoga lika: obje zaraćene strane pružaju mu konkretne odgovore zbog čega je njegova Sihem odlučila postati ubojica. Samo jedno mu je objašnjenje prihvatljivo, a to je ono koje je on sam odabrao da bude njegovo – on, Džafari, arapskoga je podrijetla, no izraelskoga državljanstva, asimiliran u krugove tamošnjih liječnika, nagrađivan i profesionalno priznat. I prije karijere znao je da ga čeka težak put vlastite izgradnje: bez obzira na predrasude i nasilnu svakodnevicu u obje „njegove“ zemlje, odlučio je voditi vlastitu bitku. Jedna jedina bitka zaista je njegova: bitka kirurga „sazdana od ponovnog otkrivanja života ondje gdje se odlučila uplesti smrt“. Iako zna da ratovi ne prestaju lako, i da postoje ljudi sličnih sudbina on ne gubi uvjerenje, čak ni tijekom jalova traganja za prikrivanim supruginim motivom. Propast junaka nastupit će ne samo po spoznaji da mu je cilj puta zatvoren zid. Njegova se tragedija zatvara kad pojmi da individualan stav, ma kako human, ne može ništa promijeniti u doticaju s masom okrenutom strani nasilne smrti.

Glavni je junak dvostruko prevaren: i kao odan suprug i kao lojalan sugrađanin. Kao takvu, nije mu preostalo da još kakvu moguću utjehu potraži u palestinskom Jeninu, „gradu polomljenih zuba“, koji čim se prijeđe granica nalikuje Bagdadu Khadrina sljedećeg romana te na Kabul.

Sve u svemu, Atentat je roman grozničava putovanja izigrana nesretnika nade da možda, nakon svega izgubljenoga, pronađe ključ za razumijevanje ženina čina, tim više ako bi on bio dokaz da ga je iole voljela. Jer, ako umre bez njega, „Što mu je na kraju ostalo, kad mu oduzmu ono najvažnije – vlastiti život? Ostaju mu samo snovi da ponovno osmisle svijet u kojemu je moguća sreća.“

Posljednji pogled na bejrutska svjetla


„Kako je moguće promijeniti stranu preko noći?“ pita pisac.

„Nisam promijenio stranu, samo sam uvidio da sam dosad bio na krivoj.“

Džalalovu razočaranju nema kraja pa i ne mari za ton razgovora sa Seenom. Spoznaja da Arapin na Zapadu ostaje Arapin crnoga epiteta, a da se useljenoga kao takva iskorištava, a zapravo i ne sluša, intelektualcu je samo ojačala motiv da se upusti u tučnjavu s njima, i to kao povratnik među svoje, spremne latiti se oružja, potaknuti autoritarnim glasom. Iako nazvan naivnim, Seen je ipak nešto pokušao: razuvjeriti jalnoga ostavši pri svome da ubijanje ništa neće dokazati, ni Zapadu koji „gubi bitku, godinama uljuljkivan u svoje iluzije“, ni muslimanskoj svjetini koja ne može iz toga vidjeti drugo doli prekoravanje i izljeve bijesa. Seen sam vodi svoju bitku, onu bezuspješnu Džafarijevu, trudeći se zadovoljiti „mrvicama“ dobrote, makar izvoljevane dobro napisanom pričom.

Posvađani, Seen je tiho napustio hotel da nastavi pisati, a Džalal,i dalje tvrda stava, otkazat će planirani govor. Lavina bijesa zatvorit će poglavlje: Džalal će bezobrazno otjerati dotad skrivena terorista, nakon što ga ovaj mirno upita: „Hoćeš da mu prospem mozak?“

Kao i Updikeov roman, i Bagdadske sirene prikaz su sazrijevanja terorističke svijesti u mladića, odnosno prikaz sazrijevanja ideje da se terorizam kao način osvete dragovoljno prihvati kao put. Ako je pak Atentat prikaz rastućeg očajanja zbog uvida u nemoć da se spozna svevažeća istina koja mijenja svijet, Bagdadske sirene priča su o rastućoj agresiji, nastaloj također usred očajanja, no drukčije motiviranoj: priča romana svojevrsna je odiseja glavnoga junaka, no ne s ciljem traženja konkretna odgovora radi spasa vlastite sudbine, nego radi osvete pristankom na „ratno“ komuniciranje s onima koji ugrožavaju sigurnost nemoćnih, a bezazlenih. Glavni junak, kojemu je mir u selu zauvijek upropašten nakon ubilačkih napada, odlučuje dati svoj prinos ratovanju. Ako je time nemoguće spasiti zemlju, svejedno ima smisla jer se time pokazuje jednako silovit bijes. Zoran je to prikaz kako jedna agresija rađa drugu, i kako ona sama po sebi može dosegnuti takve razmjere da je kadra smrviti svijet. Tako se u Libanonu junak nađe zbog tajnoga, najrazornijega pothvata dotad, kao terorist spreman na sve: stopostotna je to preobrazba osobe koja više nema što izgubiti, najmanje život. Zajamčena je propast arapskoga čovjeka, bilo mladića bilo vrhunskog znanstvenika, usred tragična neslušanja protivnika, za što teško da postoji mogućnost da će se u budućnosti promijeniti. Ali treba li zbog toga uništiti London? Zapad ne jamči pozitivan odgovor, no što na to kaže pisac?

Yasmina Khadra ne nudi rješenja, niti osuđuje: samo pokazuje estetiziranu stvarnost. Zadovoljava li se pritom mrvicama, nije poznato. Svjetski problemi, poput onih s početka ovoga tisućuljećja, presloženi su da bi nestali romanom. U Iraku postoje skladatelji, u Kabulu lastavice, no miroljubivost im neće utišati krik ubijena dječaka. Način da se to izbjegne formuliran je u rečenici Slavoja Žižeka iz osvrta na napade na WTC: „Jedini način da se spriječi da se nešto tako negdje dogodi jest da se to nigdje ne dogodi.“ Idealistično, no barem izgovoreno. Ako i nije ostvarivo, malo tješi da će neki to napisati, a neki pročitati.

Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak