Vijenac 430

Književnost

Dubravko Detoni, Atlas života I, Fraktura, Zagreb, 2009.

Herbarij preparirane svijesti

Detonijev je Atlas dnevnik zvukova: prirode, gradova, i onih sasvim osobnih

piše Višnja Pentić

Doživljaji nemaju mjerljivih granica, a jedan od načina da iskustvene senzacije izbavimo iz zagrljaja vremena njihovo je jezično rekreiranje ili, kako u jednom eseju kaže Danijel Dragojević: „Stvaran doživljaj nikada nema okvira i nikad se ne završava. Čovjek što ne bude upamtio izmislit će.“ Potreba je to iz koje najčešće nastaju dnevnički zapisi, a njihovo bogatstvo razmjerno je bogatstvu svijesti koja ih prenosi. Dubravko Detoni nam u magistralnom Atlasu života I. donosi svoje dnevničke zapise nastale između 1991. i 1995. godine, odnosno od njegove 53. do 58. godine života. Na petstotinjak stranica svjedočimo neprestanim dubokim eksplozijama preparirane svijesti tog svestranog umjetnika koji će, slično svom duhovnom suputniku Dragojeviću, zapisati: „Postojeće se slijeva s nepostojećim u jedinstveni strujni krug.“

Avangardni skladatelj, pijanist, muzikolog i pisac Dubravko Detoni rođen je u Križevcima 22. veljače 1937. Otac mu je Marijan Detoni, veliki hrvatski slikar i grafičar. Školovao se u Zagrebu, Sieni, Varšavi, Darmstadtu i Parizu. Autor je 135 raznorodnih glazbenih opusa, niza glazbeno-kazališnih spektakla, prostorno-multimedijskih projekata. U skladateljskom radu traga za novim mogućim smislom glazbe oslobođene svih zadanih formulacija. Rezultati takvih traganja učinili su ga potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća jednim od najistaknutijih skladateljskih osobnosti i dobitnikom mnoštva nagrada u domovini i inozemstvu. Glazbena djela izvođena su mu na najvećim svjetskim festivalima, tiskana u zemlji i svijetu te objavljena u pedesetak diskografskih izdanja. Utemeljitelj je i umjetnički voditelj Ansambla za nove tendencije Zagreb (ACEZANTEZ), s kojim je od 1970. u više navrata i s velikim uspjehom obišao gotovo čitavu Europu te dio Azije i Sjeverne Amerike. Bio je dugogodišnji glazbeni urednik i producent Hrvatske radiotelevizije, gdje je zaslužan za niz iznimnih glazbenih radijskih i televizijskih emisija. Kao pisac javlja se u časopisima Razlog, Kolo, Zvuk, Gordogan, Dubrovnik, Republika, Forum, Književna republika, Zbornik Trećeg programa Hrvatskog radija te kao autor komentara za koncertne programe, nosače zvuka, radijske i televizijske emisije. Dubravko Detoni jedan je od najzanimljivijih hrvatskih pjesnika, uvršten gotovo u sve antologije, redovito objavljivan u književnim časopisima. Autor je osam knjiga poezije, eseja i glazbenih komentara: Panopticum musicum (MIC; Zagreb, 1981), Glasovir na koturaljkama (Svjetlost, Sarajevo, 1989), Prekrasno čudovište vremena (Mladost, Zagreb, 1989), Dimnjačar briše kući nos (Mladost, Zagreb, 1991), Trulo svjetlo (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994), Noćni svirač (Školska knjiga, Zagreb, 1996), Predasi tišine (Matica hrvatska, Zagreb, 2001) i Priča prema gore (Meandar, Zagreb, 2005).


Posljednje spašavanje zvuka


Znatan dio tekstova koje donosi Detonijev Atlas života I, iz čega zaključujemo da nastavak slijedi, a koji je objavljen u lijepo opremljenu izdanju zaprešićke Frakture, prethodno je objavljen u časopisima Forum, Kolo, Republika, Književna republika i Cantus te emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisijama Danijela Dragojevića Poezija naglas i Dnevnici i pisma.

Prvi zapis dnevnika datiran je 5. listopada 1990, a posljednji 24. veljače 1995, a između nije izostavljen ni dan. Dnevničkim zapisima prethodi kratka bilješka nazvana Kako i zašto pišem glazbu i poeziju, u kojoj autor ovako razlaže svoj impuls za pisanje: „Nečuveno siguran u sebe, bezobziran me život poput glupa derišta drma i budi, moj se san sastavljen od najbizarnijih i najneočekivanijih zvukova počine rastezati u sve sitnije žilice koje ne izdržavaju napetost pa se poluglasno jadikujući konačno trgaju i razmiču. I što se događa? Ono što me napada još ne shvaćam, a ono što me dotad opsjedalo sve slabije čujem. A želio bih ga, taj zvukovni san, nekako sačuvati, spasiti od zaborava i konačnog nestanka. Detaljnije ga zapisati nemam ni vremena ni znanja, jer on tone u ništavilo brzinom olova. I tada se sasvim nesvjesno javlja čudan refleks, zapravo zamisao posljednjega spašavanja zvuka: pokušati ga opisati riječima, pa ga tako barem djelomice sačuvati za trenutke veće kreativne usredotočenosti, u kojima ću ga pomoću nota podići na noge i oživiti.“

Svi zapisi Detonijeva dnevnika počinju datumom i mjestom bilježenja, a neki imaju i naslov naveden u zagradama te su često već objavljeni u prethodnim autorovim zbirkama u istom ili neznatno izmijenjenu obliku kao pjesničke proze. Tako se na primjer pjesme iz sjajna Detonijeva ciklusa Odnekud te poznajem – 105 ljubavnih pjesama ponekad pojavljuju u identičnom obliku i s istim naslovom kao i u zbirci poezije Priča prema gore (primjerice Ti si moja nova stara ljubav ili Više te nema ni u jednom mom snu), a neke pak u još sirovoj, nepročišćenoj formi te s drukčijim naslovom pa se pjesma Još malo ovdje pojavljuje pod naslovom 58 ti je godina tek s izmijenjenih nekoliko riječi i drukčijim krajem. Tako dobivamo i uvid u genezu stvaranja Detonijeve poezije, koji može biti dragocjen onima koji se zanimaju njegovim djelom, ali i ostalim znatiželjnicima koje privuče njegova nesvakidašnja umjetnost riječi.

U Detonijevu životnom atlasu razaznajemo tri velika kontinenta. Prvi su brojna autorova putovanja koja ocrtavaju njegovu nezaustavljivu liniju života koja uporno čezne za novim prostorima slobode, drukčijim oblicima nastanjenja, očuđenim obrisima svakodnevnog. Dolazeći u gradove Detoni kao da zaranja u nova tkiva stvarnosti skrivena na dnu nekog naoko mirna oceana. Roneći ravno do dna on vješto drži dah da bi iznašao do neprepoznatljivosti preobražena blaga usnule unutrašnjosti. Nepoznati krajolici snažan su impuls koji ga tjera da se sa stvarnošću poigra slobodnije nego inače, da je obgrli i onda ispljune u bujici riječi (najduži zapisi njegova dnevnika upravo su oni posvećeni gradovima). Putujući od Trsta, Beča, Varšave, Parme, Salzburga, Kopenhagena i Stockholma sve do New Yorka, Pariza i Mexico Cityja, Detoni gradove susreće i napušta hraneći se njihovom trenutnom atmosferom, u koju utiskuje misli i zvukove. Na kraju svakoga takva putovanja vraća se točkama smještenim na mirnim polovima njegova globusa, Dubrovniku i Zagrebu.


Svijet prema sinu


Drugi kontinent koji Detoni sretno nastanjuje onaj je duboke i sretne osobnosti autorova sina Danijela, čije ga djetinjstvo nadahnjuje na rekreiranje svijeta dječjim rukama kojima je darovan uzdrhtao dodir oca i sina. Tako se u pjesmi Danijel pliva i roni podmorje pretvara u igrokaz skrivenih simbola, u poetskoj sanjariji koja izgleda ovako: „Samo ležiš na nečijem dlanu i ne radiš ništa, a sa svih te strana škaklja toplo perje. Pokraj tebe projuri stakleno oko s nakrivljenim zelenim šeširićem na glavi. Spušta se niz potonuli neboder s tisuću ugašenih prozora, bez vrata. Sve je tamnija šutnja, tek se iz dubine čuju daleki rogovi prošlosti.“

Posljednji je i možda najvažniji alat za razumijevanje Detonijeva Atlasa glazba kao ključno mjesto njegove kreativnosti i kao modus prilaska svijetu. Glazbom je dnevnik prožet na konkretnoj razini brojnih događaja kojima je ona središte, ali i na razini uobličavanja autorova jezičnog svijeta. Kao metafora u srcu svih drugih glazba je Detonijevo ishodište i konačni cilj stvarajući tako kružnicu čijom se nespoznatljivom vrtnjom ispisuje linija njegova stvaranja.

Sve spomenuto pronalazimo i u trima umetnutim tekstovima Atlasa života koji ne pripadaju dnevničkim bilješkama nastalim ranih devedesetih. Prvi od njih je Knjiga o Danijelu podnaslovljena 50 pjesama u prozi u kojima Detoni slavi sinovu svakodnevnicu dajući joj fascinantne jezične oblike na prethodno ilustriran način. Gradovi i putovanja maestralno oživljavaju i u tekstu Sedamnaest pariških i jedna putna slika nastalu od listopada do prosinca 1970, a koji nam taj grad donosi nizom čudesnih slika poput ove: „Dok u praskozorje ishlapjeli dimnjaci šaraju polučistim pariškim nebom svoje posljednje ponude zvijezdama, dok Mjesec nudi u bescjenje tanko narezane režnjeve svoje sladunjave mršavosti svakoj zalutaloj kočiji oblaka, a Sunce se kao orijentalna hanuma prikrilo iz nekog neprovidnog, divovskog paravana, poput zlog a moćnog magneta privukavši u svoju tmastu jazbinu sve, baš sve nepouzdane i prestravljene čestice svjetlosti – u Les Halles momci kentaurskih šija i zadriglih glasova beskonačno preslaguju i prebrojavaju, unose i iznose sva blaga svijeta.“

Zapisi pod nazivom Ljetni listići 1966. donose autorov dnevnik iz te godine u kojem se glazbene manifestacije ljetnoga Dubrovnika opisuju zajedno s metafizikom natopljenim impresijama poput one datirane 28. srpnja 1966: „Dubrovnik – to je apstrakcija klasične, Mljet prirodnost konkretne glazbe. On (Mljet) gola je, bestidno razvaganjena, posvuda obrasla, raspomamljena a netaknuta, neosvojivo opaka ženetina. Tu veliki dvospolac Priroda ima govornu grešku: nijanse divljanja u glasovima urođenika, cvrčaka, vjetra, šume, noći. U noći jedna stvar ulazi u drugu. Vidljivo postaje nevidljivo, okruglo u ravno, nisko u visoko, pokretno u mir. Iznad glave krijesi se i obrće maštovito obojeno platno, krov života: plodnost i sjaj južnog neba. Obrisi triju brežuljaka tajnog migoljenja u noći: nevjerojatno profinjena pobjeda Prirode nad simetrijom. O ponoći tanak, prigušeno usporeni ritam nevidljiva veslača s nekog drugog svijeta. Buđenje u četiri; škripa vrata, piccolo jutra.“

Senzualna zavodljivost epifanija ponuđenih ovim sublimnim ulomkom simptomatična je za Detonijev Atlas u cijelosti, a poslužit će i za ilustraciju prepoznatljiva autorova stila. Njegov jedinstveno bogat rukopis pravi je mali festival tropa u kojem vladaju sretne metafore i metonimije nevjerojatne preciznosti i čistoće koje nas svojim očuđenim, a opet prirodnim simetrijama vode do onih Prirode i života sama. U Detonijevu dnevniku stvarnost se tako pojavljuje kao metonimija njegovih unutrašnjih impulsa koji neumorno tutnje suočeni s neuhvatljivim čudom života. Pomno crtajući svoj životni atlas, autor mapira nevidljive zvukove stvarnog iskonski posvećen misiji „svemirskog tesanja jasnoće“ kako glazbom tako i riječima.

Poput aviona što svaki dan prolazi u devet sati kako to stoji u zapisu od 26. rujna 1994, Detoni „ima glas ne baš sukladan bijelo raskriljenim prostorima po kojima se neovlašteno šulja pa ga u zboru kristalnih srebroglasa smatraju zvjezdanim kvarilom prvog zalutalog reda. Njegovi se unutarnji, uredno naslagani strojevi svako malo zatresu, no ipak ne mogu shvatiti poruke što mu ih u obliku svjetlucavih kružića, crtica i kotačića dostavljaju planete. Morao bi odustati od cilja, ako bi baš želio pošteno dosegnuti svoju pravu svrhu.“ Erupcije njegove preparirane svijesti dosegnule su pak svoju pravu svrhu u zapisanoj zvučnosti jednoga po svemu jedinstvena života.


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak