Vijenac 430

Književnost

CROATIA REspanIVA, SELCA, KOLOVOZ

Društvo dobrih pjesnika

piše Fikret Cacan

Ljeto, otok, pjesnik – bezbroj je puta ovaj slog označio nesvakidašnji uzlet poezije, a ideja da se ljeti na poetski proslavljenu otoku okupljaju pjesnici jednostavno mora rezultirati blagdanom pjesništva, koji zadugo ostaje u sjećanju svima koji se ozrače njime. Brač je taj otok, na čiji se spomen iz dubina pamćenja vine, poput Vivaldijevih violina, Nazorov stih: „Htio sam biti glazbalo.“


Milko Valent, Zoran Kršul, Darko Rundek, Drago Štambuk i Božidar Petrač


Ove je godine, i ovoga još neugasla ljeta, održana 6. kolovoza u Selcima jubilarna, 20. pjesnička manifestacija Croatia rediviva, koju je utemeljio i nadahnuto vodi pjesnik Drago Štambuk, liječnik i hrvatski veleposlanik na dalekoistočnom otočju Japana. Nastupilo je čak četrdeset i osam pjesnika, među kojima i Božica Jelušić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Pajo Kanižaj, Pero Mioč, Kemal Mujičić Artnam, Vlasta Vrandečić Lebarić, Matko Sršen, Maja Tomas, Božica Pažur, Acija Alfirević, Anela Borčić, Tatjana Radovanović, Robert Bacalja, Siniša Vuković, Robert Roklicer i drugi pristigli odasvud pa i burno pozdravljeni lokalni pjesnici. A tradicionalni Maslinov vijenac ponio je pred svima na selačkoj pjaci pa doma u Crikvenicu pjesnik Zoran Kršul (1955), što je nedvojben znak pojačana zanimanja za pjesnika koji godinama uživa nepodijeljeno divljenje, doduše u uskim pjesničko-kritičarskim krugovima, da ne kažem kružocima. Upitan što mu je leglo na srce od ovogodišnjega skupa, Kršul je jednostavno rekao da je to „kontakt s drugim piscima i umjetnicima, koji vrlo često dolaze iz cijeloga svijeta i dijele zanos poezijom“. Već je time opravdao naslov, potvrdivši da vijenac ide na čelo koje se ne srami zagovarati tu fluidnu, a neugasivu iskru poezije. Osobno mogu potvrditi da je iz svoga prilično ezoteričnoga opusa pjesnik izabrao komunikativnije stihove i snažnom i pozornom recitacijom začarao u dva navrata taj osamljeni trg na jednom otoku, predan tog trenutka snazi pjesničke riječi. Nedavno je na sajt digitalnih knjiga stavljena Kršulova Simultanka pa se tu svatko može uvjeriti u kakve visoke sfere danas zalazi hrvatska poezija, a koliko čujem u nakladi HDP-a uskoro izlazi nova Kršulova knjiga.

Službeni i glazbeni dio programa odrađen je profesionalno i odgovorno: prvi je put nastupio roker Darko Rundek, znan kao pjesnik i mimo pjevanih tekstova, pa ide u red kojima pjesničko ime lijepo pristaje uz glazbeno, a mjesto u antologijama dopunjava glazbene referencije (osim Arsena Dedića i Džonija Štulića, ima i drugih, poput Gibbonija, a većinom je to stvar ukusa). Klasični obvezatni sastav izvele su čelistica Ana Rucner i pijanistica Vita Vukov, a prigodne je stihove poneseno recitirala glumica Sanda Hržić.

Cijeli je festival pod egidom svoje vedrine i plodne zamisli o „trojstvenosti i koineizaciji hrvatskoga jezika“ vodio njezin duhovni otac Drago Štambuk, prvo pozdravivši okupljene domaće i goste ponosnim i instruktivnim govorom, u kojemu je podsjetio na činjenice osnutka festivala i organizatore te ugledne manifestacije: Općinu Selca, KUD Hrvatski sastanak i Društvo hrvatskih književnika. Imao se podičiti i dvadesetogodišnjim okupljanjem pjesnika na Braču, što je rijedak i važan jubilej: „Selca i Brač, kao i šira domovina, s Croatia rediviva dobila svoj poetsko-duhovni glas i iskaz, utvrdila se kao locus najdemokratičnije svehrvatske pjesničke manifestacije pod otvorenim nebom, stare koliko i naša nova, vječna, Domovina.“ Jednostavno, danas kada su sve aspekti kulture i duha pod ozbiljnim udarom globalizacijske trivijalnosti, a napose finiji proizvodi poput malih jezika, hrabra je i odlučna zamisao oduprijeti se toj pošasti razvijanjem najžilavijih, makar i nježnih, izdanaka kao što je poezija. Ona najbolje može ohrabriti i posrnuli nacionalni duh i onemoćali razvodnjeni jezik, pa i u kut zatjerane dijalekte i mala narječja.

Štambukovo oduševljenje i polet posve je uskladio sa svojim i takav žestok i nepomirljiv buntovnik i pjesnik kao što je razgaljeni Milko Valent, lanjski oliveat, za kojega je osobno brački pjesnički festival „velik događaj za hrvatsku književnost“. Nema sumnje da je njegova selačka majka rodila sina koji nosi u srcu rodni kraj: „Selca, Selca, ljubavi moja“ – Valentov je stih koji je uklesan kao prvi na Zid od poezije, novi entitet bračkoga festivala, koji time sebi osigurava trajnost i čvrstinu. Asocijacije Valentova stiha na naslov filma o japanskoj Hirošimi također nisu slučajne, kao ni bilo što u visokoj poeziji: sama Croatia rediviva obilježava se i kao spomen na već 67. obljetnicu paljenja Selaca od strane talijanske okupacijske vojske 9. kolovoza 1943. Uza Selca, koja su gotovo do kamena spaljena, nastradala su i bračka mjesta: Novo Selo, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća, Dračevica i Bol.

Druga večer susreta posvećena je bila stihovima Karola Woytile (Ivana Pavla II) na izvorniku u poljskom jeziku te u prijevodu Milivoja Slavičeka na hrvatski, što su iznimno nadahnuto izveli Drago Štambuk i poljski veleposlanik u Hrvatskoj Wieslaw Tarka. Poljski se diplomat iskazao kao sjajan interpret Papine poezije, koju je i vješto približio nazočnima pred Papinim spomenikom pored nove crkve u Selcima. A treće je večeri, 8. kolovoza, održana u povodu 150. obljetnice rođenja velikoga slovačkog pisca Martina Kukučina (selačkoga liječnika dr. Mateja Bencura) i njegova slavnoga romana Kuća na obronku u kojemu je ovjekovječio Selca. Tako se liječničko-umjetnička sklonost i sudbina potvrđuje i u slovačkom i hrvatskom primjeru: Drago Štambuk imao je u Kukučinu ključni aspekt životnoga modela, kakav mladomu čovjeku može osobito dobro doći.

Među pjesnicima koji su se zatekli na Braču izdvojio bih Božicu Jelušić, supredsjednicu manifestacije, koja reče: „Ovjenčanik Zoran Kršul pjesnik je sugestivne geste, snažne empatije i zgusnute metaforike. Time se zaokružuje niz od dvadeset hrvatskih pjesnika, među kojima su Štambuk, Fiamengo, Mihalić, Paljetak, Parun, Mrkonjić, Golub, Gudelj...“ Božičinu nabrajanju oliveata valja jedino dodati da su to bili i pjesnici: Zlatan Jakšić, Božica Jelušić, Tonko Maroević, Vlasta Vrandečić Lebarić, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Mrkonjić, Sonja Manojlović, Tatjana Radovanović, Mate Ganza, Mladen Machiedo te sa spomenutim Valentom imamo svih dvadeset ovjenčanika. Ovogodišnji je zabavni kuriozitet da su kajkavski kut trojedinoga jezičnoga trokuta predstavile tri moslavačke Božice: Božica Jelušić, zatim Božica Brkan te Božica Pažur.


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak