Vijenac 430

Naslovnica, Poezija

ANĐELKO VULETIĆ

Brdo za ručak


******

Nove pjesme Anđelka VuletićaNišta nije brže od godina

Rukovet ovih pjesama možda prvi put otkriva ranjiva čovjeka i pjesnika potmule boli. Naime Vuletić se uvijek izravno suočavao sa smrću, prkosan i ustrajno borben, a bome i zbog toga samotan. Poštovatelje njegova stiha, koji je uvijek poprimao razmjere iskonskog i esencijalnog, začudit će alegorije o drvetu (kao materia prima) koje ga je progutalo, upilo u sebe, pa zatim i osjećaja nemoći spram vlasti, odnosno moći te uzaludnoga govora koji iz toga proizlazi. U pjesmi Grobište gdje se zmije legu, ispod njezine pokožice, naslućujemo sumarnu priču vlastita života koji traži odmorište te stoga spretna i dirljiva uporaba simbola šume. Iako se odjednom našao u irealnim prostorima, sa zavičajem koji mu je sada kao temat ostao iza leđa, on tek slabašno rogobori o svijetu koji uživa u propasti čovjeka. Odjednom, Vuletić emocionalno uvodi sebe u pjesmu (iako to neće biti sveprisutno personalno ja zbog rečenog alegorijskog naglaska) i to ćemo pripisati onoj posebnoj vrsti mudroslovne osjetljivosti koja proishodi iz onih trenutaka kada pjesnici nadiđu muževne godine i uđu u one respektabilne. Možda se ovaj put Vuletić u čudu zatekao pred vlastitom rečenicom, koju je nekoć izrekao: „Ja sam samoniklo divlje sjeme.“

S osjećajem za gibak i gladak rečenični niz, jer izbačeni su ekspresivni grčevi, a zadržana poemičnost, pjesnik se upušta u nihil, odnosno u ono ništa koje nam govori da ništa nije brže od godina. Iako smo i u ranijim knjigama čuli krikove ustrašena čovjeka koji su se razlijegali ponad grobišta – pjesnik ih je ipak kontrolirao, kricima je tek preludirao – a sada je to otvorena transcendentalna rana koja boli i poprima demonske oblike. Ipak, ima nešto ganutljivo u ovim pjesmama, što ne potiče na suparništvo s imaginarnim i stvarnim silama iz ranijega Vuletićeva razdoblja, nešto što nas ispisuje i upisuje u vječnu knjigu.


*****



Onaj koji je gutao duše

Gutač plamena

počeo je svoj teški i opasni posao kao teška

sirotinja. Radio je dan-noć. Nije se dao umoriti,

niti je znao za predah.

Bio je kao i plamen. Plamen žigice ili plamen požara.

Jer, plamen je bio jednako i njegov jezik, i njegov

glas, i njegova pojava, i njegov govor.

Plamen do plamena!Kad se toga zanata zasiti, tražio je drugi,

drugačiji,

makar bio i gori. I, nije dugo čekao, našao ga:

gutao je staklo, kakvo god mu vi dopremite do

ruku ili do ždrijela. Kao drobilica.

Pa, onda željezo, pa kotače, stari lim, čavle,

zarđale brave, ključeve, govorilo se čak: i cijele,

manje kolibe. Kad se proždire – nek se proždire!

(Ako presuši rijeka ili jezero, priča neće.

Uvijek ima nešto da teče.)

Na vrhuncu svog uspona i slave koje je bilo

na bacanje,

gutač je za zabavu i dnevni odmor, počeo

gutati duše. (Kad gutač hukne – sve zamukne!)Ne zna se koliko je usisao (udahnuo, ušmrkao...)

dušâ u svoju utrobu. Očito, jako mnogo. Jer,

ubrzo se oborio i rasprostro kraj druma.Sad truli kao klada koja se dimi na suncu.Što, nije ni čudo: jedna je stvar gutati staklo,

željezo,

kuću ili plamen, a druga – gutati duše!


Ništa prema ništa

Moja žila kucavica, ona odistinstva,

ona kojoj korijeni sežu do u dubinu srca,

i tiha kazaljka na mome časovniku već dugo

vode

mrtvu trku.


Ja sam usamljeni promatrač te neizvjesne, te

izjednačene

borbe na život i smrt.Ja sam i jedini krivac što se to,

za ostali svijet nezanimljivo – nadmetanje

odvija i u pol bijela dana i u gluho doba noći,

jer ja u svaki tren mogu razvrgnuti

to podzemno vučje urlikanje, to pasje ujedanje,

tu žestoku lavlju riku,

svu tu podzemnu tutnjavu koja odjekuje i mojim

tijelom

i mojom dušom.

Ali, ja hoću stići i tamo gdje nikad stići neću,

ja hoću poletjeti i onako kako nikad poletjeti neću,

jer i taj dvoboj,

jer i ta nesmiljena trka moje usplahirene krvi

i tihe kazaljke na časovniku,

podstiču me vjerovati u što nitko živ

vjerovati ne može: da će neko čudo – konačno

odsvirati kraj.

Kraj borbe neodlučeno!Neriješeno. Ništa prema ništa.



Gustave Doré, Gargantua, 1873



Drvo koje me progutalo

U mome vrtu raste jedno

mlado drvo: srebrenasto lišće,

glatka kora, lista i cvjeta i zimi i ljeti,

prosto: milina ga gledati.Ali, što se više izvija u nebo,

naginje se na jednu stranu, kao bolesnik kad

se hvata (od boli) za stomak.Žao mi je tog drveta, i pođoh mu pomoći

koliko znam i umijem. Žalim ga kao svog

najvoljenijeg, kao svog brata. Ali mu ništa ne

govorim. Da se ne uvrijedi. Da me ne omrzne.Jer, da nešto mogu korisno učiniti, učinio bih

to sebi samom, a ne da hodam do drveta, ovako

nakrivo,

poguren do zemlje, da me se i vrane plaše.

Pobijao sam kolce, zatezao užad i konope,

ispravljao, zatezao

šaptao drvetu da i ono malo, sámo, pripomogne,

da se ne ogluši na ovaj moj trud, i da i sámo

uvidi kamo ga vodi to nakrivljivanje...No, ništa. Ne pomaže.

Konopi koje sam vezao

oko kolaca pa onda za deblo, namah istrunu ili

popucaju ili ih drvo, jednostavno, odbaci kao

tuđe tijelo.Prolaze dani, prolazi vrijeme; drvo se razraslo i

osililo,

ali svakog časa gledam kad će ljosnuti po tvrdoj

zemlji.Pitam ga: ljuti li se što na mene? Ništa. Šutnja.Kad jedna ili dvije vrane posjednu navrh grana

i stanu se ljuljati, gledam kad će se drvo potpuno

srušiti.

Očajan sam. Ne znam kud udaram.Konačno, podmetnem svoja leđa, i stanem

ispravljati

oblo i glatko i vito deblo. Ali, ne ide ni to.


Sve dok me drvo nije upilo u sebe. Obraslo sa svih

strana. Jednostavno: udahnulo u sebe. Progutalo!I, tad je krenulo, pravo, put oblaka.

Uzalud ja ovo govorim

Nitko od nas nije zamijetio

kad nam se taj tip uvalio u glavni stolac,

kad se uvalio na naš posjed.Umjesto da skočimo na noge i istjeramo uljeza

ne birajući pritom nikakva sredstva,

i ne razmišljajući o tome što će sutra sud reći

i u čiju će korist presuditi,

mi smo, kao jedan, slegli ramenima: što

mi tu možemo? bolje ne tražiti vraga? a da

nam je zasjeo i na glavu? život je ionako trpnja.I, mi ne samo da smo trpjeli tog stvora koji, kao

da je

pao iz zraka, nego smo ga hranili, odijevali i

održavali. Obožavali!

S vremenom: padali i nice pred njim i ljubili mu

noge!

I, to je potrajalo tako sve dok nismo potpuno

osiromašili,

a tip je izrastao u gorostasa! Da smo mu donijeli

brdo za ručak,– to bi mu bilo tek da se obliže, da smo mu

skinuli

nebeski svod, ne bi mu bilo dovoljno za plašt! Da

smo mu

navratili rijeku da se njome napaja, bilo bi i to –

ništa.Kad bismo mu se približili, donoseći darove,

potegao bi i našu

ruku ili cijelo tijelo, i smazao to učas.

Pa smo polako dolazili pameti i bježali na sve

strane.

Kako je tko znao!Jest, ali tip više nije mogao nikamo iz sjedišta.

To drvo

i ta tjelesina postali su jedno. Ni drvo ni tijelo.Hrabriji među nama virkali su s dalekih visova:

što se to tamo dešava?

Jer, podanici su i poslušnici. A tu je

i strah da se što ne preokrene? Ali, nismo se

primicali.

Nismo imali ni zašto: to ni drvo ni tijelo pojelo je

samo sebe: ni kosti nisu ostale.

Uzalud ja ovo

govorim, pogotovo onima koji ne znaju što je

glad.A takvih još i danas ima. Makar i u mišjoj rupi.

Što će reći:

u životu!


Grobište gdje se zmije legu

Još malo pa ću sav zarasti

u šumu. Ne u travu!Neću se vidjeti od drveća, i to će mi biti

posljednja postaja.

Bit ću šuma koja hoda niz polje;

konačno bit ću njezino raskošno grobište,

neka vrsta staništa za njezino drvlje i grmlje.Jer:

iz svih dijelova tijela, iz onih koje još smatram

svojima, kao i iz onih koji su već odrvenjeli,

javljaju se stare boli,

napreduju sve više i sve bezobzirnije,

i još u pupoljku prijete da se neće lako zaustaviti,

da će cvjetati,

da će listati, da će širiti svoje grane do oblaka.

Bude se i nadiru one davne i zaboravljene boli,

one one zapretane,

one zaliječene,

one podmukle,

one pritajene,

one nekad malaksale,

i traže životno stanište na mome tijelu,

traže glavu koje ja više i nemam.Jer su se boli vratile kao svoji na svoje

kao prognanici u svoj roditeljski dom.Još malo pa ću sav zarasti u šiblje

i drveće stotinâ i stotinâ nekadašnjih boli.

Koje traže svoje mjesto pod suncem, a na mome

tijelu.A da imam na desetine ruku i isto toliko oštrog

sječiva,

pitanje je: hoću li odoljeti navali, hoću li uspjeti

u sječi, ili ću postati šumsko grobište gdje se zmije legu?

Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak