Vijenac 430

Književnost

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ, ADIO KAUBOJU, ALGORITAM, ZAGREB, 2010.

Bilo jednom na jugu

piše Marija Perica

Cjelovečernji život, cjeloživotni film u kojem najbolji junaci prežive tek toliko da zaigraju epizodu, da ti se svide.

Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju


Kad bi roman Adio kauboju bio film, izvučeni citat mogao bi poslužiti kao najava koja će primamiti gledatelje u kina. Naime, svojevrstan tekstualni foršpan srčika je romanesknoga prvenca Olje Savičević Ivančević. Analogija s filmom nije slučajna. Adio kauboju djelo je koje s filmom koketira kako na razini forme, tako i sadržaja. Autorica se tako poslužila vesternom kao žanrom, a iz tog specifičnog okvira izrasli su i njezini protagonisti. Naravno, da bi ga na kraju – kako to već biva u dobroj književnosti, a i dobrim vesternima – prerasli. U tom inherentno pravedničkom svijetu vesterna riječi kao što su čast i ljubav imaju šansu, pa u ustima njezinih junaka i junakinja (uporaba množine zapravo zavarava jer autoričinim narativnim kadrovima tek mjestimice prošeta pokoji herojski pojedinac) ne djeluju kao izlizana, patetična hrpica slova ispražnjena od svakoga značenja, nego su okidači djelovanja. Narativni početak toga djelovanja ostvaren je latinovićevskim motivom povratka u rodno mjesto i potrage za samim sobom. No patrijarhalna je matrica vesterna (a i latinovićevskog motiva) izokrenuta jer ovdje je glavni kauboj Ruzinava, djevojka koja se vraća u klaustrofobično dalmatinsko prigradsko naselje, južnu varijantu Divljeg zapada gdje vladaju bezakonje, lokalni moćnici i hipnotična fjaka, ta „akutna bolest volje“. Smješteno u blizini mora i pruge, plaže i industrije, mjesto je to u kojem se djeca igraju kauboja i indijanaca trenirajući okrutnost za kasnije faze života, a odrasli zapeli u imperfektu, lažno utješnu vremenu nikad svršene prošlosti, promatraju kako turisti provode godišnje odmore tamo gdje oni provode život. Nakon povratka Ruzinavu dočekuje svakodnevnica njezine majke i sestre, u kojoj se „nježnost zgrudala kao šećer na kojem polomiš zube“ – naoko benigna svakodnevica uljuljkana u navici čiji su potporni stupovi ponedjeljak i petak, dva dana kojima se odlazi položiti cvijeće na groblje. Tako se polako, na pozadini dalmatinske prerije, raspleće intimna priča o odnosima između tri žene, o obitelji koju su pogodile dvije smrti: jedna prirodna (očeva) i jedna tragična (samoubojstvo brata, istinskog kauboja koji je sanjao o svijetu u kojem „nema ironije za kraj“ – „Danijelova je smrt upila smrt onog mlađeg riđokosog oca, a u nju su stale i prethodne smrti koje su nam se dogodile. Kao nova ljubav, pomislila sam, nova, a sva već razluftana od prethodnih gubitaka.“ No to je istovremeno i priča o djetinjstvu i odrastanju, sjećanju, ali i njegovu vjernom pratiocu zaboravu, o potrazi za ljubavi (koju malotko zna poetski-prozno ispisati kao Olja Savičević Ivančević), o sadašnjosti koja je okamenjena jer je usidrena u prošlosti, o okrutnosti kojom se kažnjava svatko tko se usudi biti drukčiji.

No ljepota i snaga romana ne proizlazi iz velikih tema, nego iz načina na koji ih autorica uvlači u svoju prozu; onako kako se one jedino i mogu vjerodostojno tekstualizirati – subjektivnim pripovjedačkim glasom glavne junakinje. Ta mlada žena, kaubojka koja umjesto na konju predgrađem juri na starom Ziku, čitatelju donosi razglednicu Dalmacije koja vjerojatno nikad neće postojati. Jer na njoj nije prikazan turistički Mediteran, nego nešto neusporedivo sočnije i životnije, a time i okrutnije i bolnije. Olja Savičević Ivančević tu razglednicu gradi filigranski slažući riječ po riječ, stvarajući fragmentirane prizore gusto slijepljene prozom koja se stranicama rastače kao poezija. Za one koje poznaju njezin rad prije romanesknoga prvenca to nije nikakvo iznenađenje. Riječ je naime o autorici koja se prvo oglasila trima zbirkama poezije (Bit će strašno kada ja porastem, Vječna djeca, Žensko pismo) pa onda i zbirkom kratkih priča (Nasmijati psa). Motivi, poetska minucioznost i osebujna slikovitost na koje smo navikli u tim djelima prevedeni ovdje u dugopričašku prozu rezultirali su melasom bujna, živa i autentična jezika koji u spoju s isušenim, žegom ispražnjenim prizorima i stanovnicima predgrađa rađa specifičnu estetiku. Estetika je to koja je svojevrstan križanac mukle, vizualno odmjerene atmosferičnosti vesterna u stilu Sergia Leonea i zavodljive sočnosti hispanoameričke proze u kojoj riječi imaju okus i miris. U takvu stilskom suzvučju suprotnosti autoričin se glas raspršuje i buja kao kakav soundtrack u podlozi vestern-priče u kojoj se oblikuju likovi „veći od života“, likovi koji život žive kao priču, ili barem kao takvi ostaju kanonizirani u sjećanju. Čitatelj gotovo da očekuje kako će u jednom trenutku neka dalmatinska Remedios poletjeti među lancunima ovješenima na tiramolu. Ali to se jasno ne dogodi. Proza ostaje usidrena u realnosti, ali ono što magično leti jest njezin jezik. On bruji u podlozi svega vesternskim, zviždukavim zvukom zmije i harmonike, istovremeno čaroban i opasan jer zavodi kako čitatelja tako i protagoniste da zauvijek ostanu fjakasto uljuljuškani u tom malom mjestu omeđenu prugom i morem u horizontali i kosturima industrijskih dizalica u vertikali. Slično glazbi hamelinskoga frulaša on je opojan nagovještaj opasnog, što omamljuje kao i podnevno sunce koje tako vjerno oslikava.

Poetski, osebujni glas lijepi narativne fragmente u fluidnu cjelinu koja juri prema glasovitom vesternskom The Endu – konačnom okršaju. Posljednje poglavlje romana poglavlje je oproštaja. Naslovljeno kratko Adio ono donosi završni obračun u romanu. Junakinjin obračun s dvama strahovima; strahom da će zauvijek ostati u užeglom, bolnom domu djetinjstva, i jednako velikim (a možda i većim) strahom da bi iz njega ipak mogla otići. Jednostavnim, mekim adio za kojim ostaje jeka samoglasnika kao prašina za pravim kaubojima junakinja iza sebe ostavlja dalmatinsku preriju, ono južno, a i tužno u sebi. I iako je u takvu pozdravu uvijek više sjećanja nego zaborava, on ipak pokreće ustajalo vrijeme prerije i života, razdrmava njegovu usidrenost i s njime ona kao svaka prava kaubojka odlazi u zalazak ružičastoga sunca, kamo god je taj zavodljivi, narativno lažan posljednji kadar vodio.


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak