Vijenac 424

Kazalište

Ivo Pranjković, Ogledi o jezičnoj pravilnosti, Disput, Zagreb, 2010.

Kompleksi zbog linije (u kontekstu grupe)

Nika Štriga

slika

Nedavno je u izdanju Disputa izišla knjiga Ive Pranjkovića Ogledi o jezičnoj pravilnosti, kompilacija trideset ranije objavljenih tekstova općeg (načelnog) i praktičnog (savjetničkog) karaktera o problemima normiranja hrvatskoga standardnog jezika. Većina je priloga objavljena upravo na ovim stranicama u kolumni Nastavak slijedi, dok su ostali izlazili i kao članci u časopisima i zbornicima, i kao rasprave s raznih tematskih okruglih stolova, i kao prikazi odnosno recenzije. Činjenica da su radovi nastajali trideset godina daje osebujnu mogućnost praćenja razvoja normativistike u nas, promjene žarišta i teorijskih pristupa, ali i kolebanja sama autora oko konkretnih problema, ali i načelnih stajališta. Tekstovi su u knjizi, prema pristupu, podijeljeni u tri cjeline.

Prvi dio, O jezičnoj pravilnosti i normama hrvatskoga standardnog jezika – načelno, donosi tri teksta opće normativističke problematike: Temeljna načela jezične pravilnosti, Prilog raspravi o normama i normiranju hrvatskoga standardnog jezika te sažet pregled Hrvatske normativistike od Adolfa Vebera do naših dana.

Većina tekstova prvoga dijela bavi se načelnim pitanjima pojedinih normi: ortoepske, ortografske i leksičke, kojoj je posvećeno i najviše prostora (šest priloga, od čega su dva o problemima znanstvenoga nazivlja), a dva teksta tematiziraju aktualnu jezičnu situaciju, normiranje i jezičnu politiku u Bosni i Hercegovini.

Drugi dio Ogleda, Norme hrvatskoga standardnog jezika u praksi, ima karakter jezičnoga savjetnika i bavi se konkretnim pitanjima vezanim uz pojedine standardnojezične norme, širega, poput barbarizama, vulgarizama, provincijalizama, ili užega opsega, poput odnosa/prvenstva/neutemeljenosti riječi vlasništvo – svojina, nazočiti – prisustvovati, utvrditi – ustvrditi…

U trećem su dijelu dijelu, Osvrtima, okupljene recenzije – svaka pojedinačno svodiva pod kapu normativistike – Anićeva Rječnika, Maretićeve Velike gramatike (zapravo Jagićeve kritike Maretićeve gramatike), Matičina Razlikovnog rječnika, Težakova Hrvatskog našeg svagdašnjeg; ... osebujnog; ... (ne)zaboravljenog i ... (ne)podobnog, te osvrti na „pošten“ nazor jednoga srpskog jezikoslovca i na groteskni ćudoredni propisnik zadarskoga Sveučilišta.

U predgovoru već Pranjković ističe da nije „specijalist ni za opću normativistiku odnosno standardologiju ni za pitanja pojedinih normi hrvatskoga standardnog jezika, pa ni poklonik jezičnoga normiranja, pogotovo rigidnoga, a pogotovo leksičkoga“. Konstatirajući kaotičnost u normativistici, uzroke joj nalazi podjednako u nedostatku stručnjaka, u trajnom utjecaju maretićevske utopije o „čistom narodnom idiomu“ i u političkoj manipulaciji. Zahtjev za normiranjem standardnoga jezika proizlazi pak iz postojanja inačica, tj. varijanti: konkurentnih jezičnih jedinica na svim jezičnim razinama, fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, leksičkoj, ortografskoj, ortoepskoj. Varijantnost je posljedica dijakronijskog i sinkronijskog života jezika, posljedica povijesnoga razvoja jezika i njegove stilske i funkcionalne raslojenosti, a potreba za iznalaženjem norme upravo je potreba određenja oblika (ili riječi) pravilnijega od drugog, potreba da se jednom obliku dade prednost pred drugim.

Ipak, smatra Pranjković, o varijantnosti kao suvišnosti tek se rjeđe može govoriti. Takvo stajalište opravdano je možda samo u području terminologije, koja po naravi zahtijeva jednoznačnost naziva (termina). U ostalim su područjima inačice i poželjne, bilo kao sredstvo u službi preciznijega izražavanja, bilo kao prijelazni prilagodbeni oblici. U procjeni veće poželjnosti, ispravnosti, pravilnosti pojedine varijante, vodimo se načelima jezične pravilnosti. Pranjković ih ovdje objašnjava dvanaest: načelo stabilnosti, proširenosti, logičko načelo, estetsko, pragmatičko, takozvano pravno načelo, takozvano načelno, zemljopisno načelo, aristokratsko, demokratsko, načelo autoritetnosti i načelo svrhovitosti i nijednom ne daje apsolutno prvenstvo, već se razumne normativne zahvate, smatra, može provesti samo uzmemo li sva u obzir. Uzgred spominje i tradicijsko, načelo jednostavnije realizacije, načelo autohtonosti, produktivnosti… Nimalo slučajno donosi ih na samu početku Ogleda i u svemu čime se kasnije bavi na njih se poziva.

Pravopisnoj normi nalazi brojne nedostatke, i što se tiče fonologije, i interpunkcije, a najviše sastavljenog i nesastavljenog pisanja riječi. Prateći taj problem u kratkom pregledu pravopisa od Brozova do Anić-Silićeva, zamjera im nedorečenost, nedovoljnu oprimjerenost i često oprečnost (pop-glazba, ali džez glazba, brutotežina, ali neto-težina), no dolazi i do simptomatična zaključka da se, iako pravopisci polaze od različitih temelja, konkretna rješenja u različitim pravopisima međusobno ne razlikuju mnogo u konačnici.

Problem pravogovorne norme, „bolne točke hrvatske normativistike“, Pranjković vidi poduprt stajalištima/ciljevima dviju krajnjih stručnih struja: jedne konzervativne i utemeljene na organskom idiomu vrlo uskoga područja, a druge odveć liberalne i spremne ozakoniti što god se javlja u praksi, bilo u posuđenicama, urbanim ili govorima pod utjecajem kajkavskoga ili čakavskog idioma. Sam pak u članku iz 1978. ustrajava na bezuvjetnu poštivanju novoštokavke distribucije naglasaka, dok će 2001. biti osjetno blaži. Tu naglaske na nepočetnim slogovima smatra barem dubletnima, ako ne i primarnima, i smatra da novoštokavska pravila „posve izvjesno nisu jednaka distribucijskim pravilima hrvatskoga standardnoga jezika“. Jer, koliko god normalan bio zahtjev da se standard uči, „svrhovitije je učenje koje se temelji na realnom stanju govorne zajednice“.

Najčišću situaciju nedvojbeno nalazimo u gramatici, u morfološkoj i sintaktičkoj normi, gdje je upletanje u norme najmanje, a unutarnje zakonitosti najzornije. Što se leksičke norme tiče, Pranjković drži da se odveć i nepotrebno zadire u opći leksik te da se prije svega struka mora jasno odrediti prema svakakvim razlikovnicima i sličnim priručnicima. Pri uporabi riječi stranoga podrijetla, mora se u vidu imati i semantika, i funkcionalnostilski aspekt, povijesno nasljeđe, trenutak posuđivanja određene riječi, ali i stanje jezika u sadašnjem trenutku. Stoga su nam, da, i kompleks i kontekst i linija i grupa i interes i centar potrebni.

Naposljetku, potvrđuje i odabrana Pranjkovićeva deskriptivna metoda, i osvjetljavanje (sociolingvističkih!) problema u skladu s polifunkcionalnim zahtjevom standarda, dinamičku narav (standardnoga) jezika i njegovu, bitno, gipku postojanost. S naglaskom na obje riječi.


Vijenac 424

424 - 3. lipnja 2010.

Klikni za povratak