Vijenac 423

Književnost

J-M. GUSTAVE LE CLEZIO, AFRIKANAC, PREV. MARIJA PAPRAŠAROVSKI, HFD/DISPUT, ZAGREB, 2009.

Afričko djetinjstvo nobelovca

Božidar Alajbegović

U kolikoj su mjeri hrvatski izdavači nezainteresiranii za objavljivanje djela trajne literarne vrijednosti, dobar su pokazatelj knjige laureata Nobelove nagrade za književnost. Tako je primjerice 2008, u trenutku proglašenja Jean-Marie Gustavea Le Clézioa dobitnikom te nagrade, postojao samo jedan hrvatski prijevod nekog njegova djela (knjiga Mondo i druge priče, Ceres, 1997), a autor je napisao četrdesetak knjiga proze i eseja. Otad su prošle već dvije godine, a hrvatskoj čitalačkoj publici Jean-Marie Gustave Le Clézio i dalje je nedovoljno poznat – u međuvremenu je naime prevedena još samo jedna njegova knjiga. Riječ je o romanu Afrikanac, autobiografskoj prozi u kojoj Le Clézio pripovijeda o šoku koji je doživio kad se 1948, u dobi od osam godina, s majkom i bratom pridružio ocu koji je kao liječnik radio u Nigeriji.

U kraju gdje mu je otac živio i radio (Ogoja u Nigeriji) oni su bili jedini Europljani, i tamo se čovječanstvo, u očima djeteta kakvo je Le Clézio tada bio, sastojalo isključivo od plemena Ibo i Yoruba. Le Clézio u Ogoji otkriva tjelesnost; tijela su prvo što zapaža i što mu je ostalo najdublje i najčvršće u sjećanju – tijela dječaka iz susjedstva, tijela afričkih žena na stazama, oko kuće, na tržnici, pokraj rijeke, njihov stas, teške grudi, blistava koža njihovih tijela, spolovila dječaka, izbočeni trbusi, pupak nalik na prišiveni oblutak ispod kože. Istodobno dječak otkriva i starenje; oronulost, istrošenost i deformiranost staroga tijela (starice na ulici) za njega je golemo i jezivo iznenađenje. Pogođenost bolešću i godinama u Europi se skriva haljinama, podsuknjama, grudnjacima i kombineima, dok je u Africi ogoljela, izravna i prepuštena pogledima, pa autor ne može, a da ne zavapi: „Zašto su mi lagali? Zašto su mi skrivali tu istinu?“, što je početni stadij gubitka njegove nevinosti i dječje zaštićenosti te ulazak u predvorje svijeta odraslosti.

Osim pogledom na tuđa tijela, na tjelesnost ga u Africi upozorava i vlastito tijelo, i to putem boli, npr. glavobolje i suncem opržena koža te bolni mjehuri na njoj, pa talk kojim mu majka zaprašuje kožu kako bi spriječila opekline budi usporedbu da nije čovjek već riba posuta brašnom pred prženje, što je jedan od primjera duhovitih usporedbi i metafora kojih je roman prepun. U toj vladavini i nevjerojatnoj bestidnosti tijela autor prepoznaje slobodu, baš kao i u prirodi, nepreglednim prostranstvima pogodnim za jurcanja i lutanja, gdje je proživio trenutke svog divljeg, slobodnog, gotovo opasnog života – slobodu kretanja, mišljenja i osjećaja kakvu, kako kaže, nikada poslije nije upoznao. No dok su on i brat, dvojica bijelih dječaka, za igru imali jurcanje nizinom i razbijanje termitnjaka, domorodačka djeca igrala su se korisnih poslova, skupljali drva, odlazili po vodu, tragali za jestvinama u prirodi. Stoga, s vremenskim odmakom, autor žali što nisu bili sličniji Afrikancima, jer bi naučili bolje opažati, snažnije osjećati, razgovarati sa živim bićima, npr. vidjeti ono božansko u termitima čija su staništa u igri uništavali.(Afrička legenda kaže: „Bog termit stvorio je rijeke na početku svijeta, i on je čuvao vodu za stanovnike zemlje.“ Zašto mu razoriti dom? Nažalost, besmislenosti tog nasilja, tada, u dječjoj zaigranosti, nisu bili svjesni, za razliku od svojih afričkih vršnjaka.)

No susret s ocem te njegova strogoća, autoritet i krutost, neizmjernost dječje slobode sveli su na razumniju (iako djetetu nerazumljivo ograničenu) mjeru, ali je upoznavanje tog dotad mu nepoznata čovjeka bilo veći šok od bačenosti u afričko podneblje. Autorov otac dvadeset je godina u Nigeriji živio skromnim, samotnjačkim, drastično asketskim životom. Kao jedini bijelac i liječnik u krugu od sedamdesetak kilometara bio je uvučen u totalno drukčiji, opasan svijet, obrana od čijih je opasnosti kod njega stvorila strogoću koju je nosio neprestano i uporno, poput oklopa. Odviknutost od banalnosti gradskoga života i konformizma društva u kojem se vrijednost čovjeka mjerila prema njegovoj tituli i zvanju te prisiljenost na suženu komunikaciju (uz pomoć prevoditelja, gesti i Pidgeon Englisha), ali i deziluzija koja je unatoč snažnoj i trajnoj fascinaciji afričkim kontinentom uslijedila spoznajom da, iako je liječnik koji pomaže ljudima, i on je za domoroce ipak još samo jedan predstavnik kolonijalne moći, nimalo različit od vojnika, policajca i suca, oca su promijenile, učinile ga krutim, čudnim i strogim osobenjakom, koji sinu ostaje nikad dokraja dokučenom nepoznanicom, pristup kojoj ostaje trajno zatvoren. Tako, iako mu je toliko mnogo dala, Afrika je autoru i jako mnogo oduzela, oduzela mu je odrastanje uz oca u blagu ozračju obiteljskoga doma.

Osim fascinacije i ljubavi spram Afrike, Jean-Marie Gustave Le Clézio s ocem dijeli i golemu mržnju prema kolonijalizmu svih vrsta. U knjizi zato on piše i o sudaru različitosti i karakterističnim slikama kolonije – o čistim, otmjenim zonama s besprijekorno njegovanim travnjacima, terenima za golf i palačama bijelih kolonizatora na obalama umjetnoga jezera nedaleko kojih u derutnim, natrpanim straćarama bez struje, vode i osnovnih higijenskih uvjeta žive gomile gladnih, koloniziranih – upućujući oštru kritiku rasne svijesti koja nadomješta ljudsku savjest.

Jean-Marie Gustave Le Clézio Afriku je upoznao toliko snažno i tjelesno da ga i danas, ma gdje boravio i živio, u iznenadnim naletima, „poput eterične supstancije koja kola između zidova zbilje“, preplavljuje sjećanje na negdašnje vrijeme u Ogoji, svijest mu pritom omamljujući aromama, zvukovima i bojama Afrike, šuškavom glazbom rijeke Aiye, mirisom mokre zemlje iz vrta u Ogoji, glasovima djece koja ga pozivaju u lov na bjelouške. A doživljaj Afrike sudbonosno je utjecao i na njegov životni put nagoneći ga na trajno tragalačko lutanje i propitivanje odnosa čovjeka i prirode, proučavanje slabo istraženih kultura latinoameričkih, prašumskih plemena, odbacivanje nasljeđa zapadnjačkog društva i, kako prevoditeljica knjige Marija Paprašarovski u pogovornoj bilješci naglašava, vrlo uspješno pretočavanje vibracija života u svjež, sugestivan jezik književnosti.


Vijenac 423

423 - 20. svibnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak