Vijenac 422

Druga stranica, U sjećanje

Nikša Petrić (1946–2010)

Marni istraživač zavičaja

piše Tonko Maroević

Nakon duge i teške bolesti, koja je samo zaokružila ionako tešku i mučnu životnu mu stazu, u zavičajnom Hvaru preminuo je arheolog i pjesnik Nikša Petrić. S malo pretjerivanja mogli bismo ga nazvati dobrim duhom rodnoga grada i čitavoga otoka, jer je bitno pridonosio čuvanju povijesnih vrijednosti i humanističke tradicije ponosnoga srednjodalmatinskog ambijenta. Naime, kao malotko ostao je vezan uz monumentalnu baštinu Lucića i Hektorovića, Gazarovića i Biundovića, a istovremeno se potrudio biti poniznim nastavljačem sustavnog djelovanja regionalnih povjesničara i lokalnih polihistora, u rasponima od Ljubića i Boglića, Machieda i Novaka, pa sve do Kasandrića i Dubokovića Nadalinija.

Prošavši nomadski neke etape školovanja, Nikša Petrić s uspjehom je diplomirao arheologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, stekavši ugled kod kolega i profesora, posebno kao stručnjak za prapovijesno razdoblje. Surađivao je s nekoliko nastavnika na zanimljivim i važnim iskapanjima, a ubrzo se i zaposlio u Arheološkom kabinetu JAZU što ga je vodio doajen struke Grga Novak. Istodobno s etabliranjem na arheološkom polju Nikša se afirmirao i kao pjesnik. Na natječaju Narodnog sveučilišta – ranih sedamdeseih godina prošlog stoljeća – njegov je rukopis prepoznat i nagrađen, pa je došlo do tiskanja prve pjesničke zbirke, pod amblematičnim naslovom Metamore. Očekivano, karakterizirala ga je mediteranska slikovitost, ali isticao se i lapidarnošću stila i meditativnim odmakom od izravnosti svjedočenja. S nekoliko književnih kritika produbio je literarnu motivaciju i nametnuo kao više no obećanje također na tom području.

U stvaralačkoj zanesenosti objavljuje svoje prve studije vezane uz neolitik Hvara i Pelješca, ali neobičnu agilnost i plodnost uskoro prekida duševna kriza, nakon koje se – prizdravljen – povlači na otok, u grad Hvar. Dugo je vremena trebalo da ponovno počne sustavnije i intenzivnije pisati, premda nikad nije izgubio iz vida svoje obveze i mogućnosti, niti se predao dokolici. U otočnoj izolaciji pribrao je snage, što je potom rezultiralo novim istraživanjima u arhivima i knjižnicama. Svoje spoznaje i novopronađene podatke rado je posredovao zainteresiranima, srdačno se i nekoristoljubiovo družio s prijateljima, a nama mladim stručnjacima pomogao je na prvim koracima mentorskim savjetima.

Nizom samostalnih priloga Nikša Petrić posebno je osvijetlio neke važne probleme lokalne spomeničke baštine: uz arheološki supstrat proučavao je i srednjovjekovni urbanizam grada Hvara, problematiku hvarske biskupije, pionirska razdoblja hrvatske arheologije, a osobito se istaknuo otkrićem dokumenata o hvarskom kazalištu, koji u najvećoj mjeri opravdava rano datiranje. Premda studije i znanstvene priloge nije ukoričio u jedinstven svezak (višekratno za života pripreman, ostaje obvezom uže sredine da ga posthumno objavi), potrudio se okupiti i publicirati zbornik najvažnijih prinosa povijesti kazališta u Hvaru, u nacionalnim razmjerima reprezentativnu publikaciju.

Posljednih godina Nikša Petrić odlučio je učestalije objavljivati svoje radove. Najprije je tiskao knjižicu Hvar – Venecija (u suradnji), a potom je – u izdanju Matice hrvatske u Hvaru – okupio makar dio recentnijih stihova, pod naslovom Pjesme s putovanja (2006). Ali – nasuprot naslovu – bili su to pretežno interiorizirani zavičajni vidici, osunčane i ekstatične slike Paklenih otoka i Vidovice, s tek ponekom istarskom reminiscencijom iz mladosti. Također je, opet nakladom hvarske Matice, tiskao i knjigu sustavne povijesne interpretacije zavičajnoga gnijezda Spomenici Velog Grablja (2008). Znakovito, na groblju Veloga Grablja danas počivaju Nikšini zemni ostaci. Pokoj mu duši!


Vijenac 422

422 - 6. svibnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak