Vijenac 421

Matica hrvatska, Naslovnica, Razgovor

ZORISLAV LUKIĆ, GLAVNI TAJNIK MATICE HRVATSKE

Matica hrvatska pomaže društvu da bude uspješnije

Položaj hrvatskoga naroda u BiH u ovome je trenutku vrlo ozbiljan. Pomoć MH u prvom redu može se odnositi na onaj aspekt u kojemu postoje veliki problemi, kao što je položaj hrvatskoga jezika u medijima BiH. Ondje vlada apsurdna situacija iz koje proizlazi da Hrvati kao ustavni narod BiH ne bi smjeli gledati program Hrvatske radiotelevizije, zbog tobožnjega presezanja hrvatske politike nad Hrvatima u BiH

razgovarao Luka Šeput



U lipnju ove godine u Čitluku se održava Glavna skupština Matice hrvatske, na kojoj se bira cjelokupno Matičino rukovodstvo. To je bio povod za razgovor sa Zorislavom Lukićem, glavnim tajnikom Matice hrvatske, o onome što je napravljeno u protekle četiri godine, kao i o planovima za budućnost.

Kako biste uoči Glavne skupštine u lipnju ocijenili djelovanje i rezultate Matice hrvatske u protekle četiri godine?

Izdvojio bih nekoliko projekata s kojima su se Glavni odbor i Predsjedništvo Matice hrvatske nosili u protekle četiri godine: završetak rada na Hrvatskom pravopisu Matice hrvatske 2007. te njegova distribucija na kioscima; novi prijevod – iz ruku hrvatske prevoditeljske institucije Mate Marasa – cjelovita književnog opusa Williama Shakespearea; uređenje pitanja Nakladnog zavoda MH, čiji je stečajni postupak završio proteklih dana; formiranje vlastite službe prodaje knjiga kao i tehničke pripreme, što nam je donijelo milijunske uštede, a i dobar prihod; rješavanje pitanja s poslovanjem i uređivačkim problemima Kola, Vijenca, edicije Stoljeća hrvatske književnosti; razvoj novih medija; humanitarna akcija Ruka dobrote; ciklus simpozija Hrvatska u XX. stoljeću; Salon MH. Ogranci sa stotinama vrlo važnih izdavačkih projekata i nebrojenim kulturnim manifestacijama posebna su Matičina snaga i ponos. Samo s njima Matica je u punom smislu nacionalna hrvatska institucija.

Oko većine Matičinih projekata koje ste izdvojili kao uspješne u medijima se podigla prašina: oko promjene uredništva Kola, oko uređivanja Vijenca, oko edicije Stoljeća hrvatske književnosti, a posljednji je primjer brisanje iz članstva Vlaha Bogišića i Dubravka Jelčića. Kako to komentirate?

Što se tiče određene medijske prašine zbog nekih kadrovskih promjena u MH, valja reći da nismo iznenađeni. Treba međutim reći da je u slučaju Vlaha Bogišića ta prašina ograničena na tekstove dvojice autora, Slobodana Prosperova Novaka i Branimira Pofuka, jedan novinski intervju sama Bogišića i jedan televizijski prilog. Kako inače mediji nastoje stvoriti senzaciju od svega, očito su ovaj put procijenili da se teško može napraviti sočna senzacionalna priča o nekom ozbiljnom skandalu u Matici.

Zbog čega su izbrisani Jelčić i Bogišić?

I Dubravko Jelčić i Vlaho Bogišić zapravo su sami izišli iz Matice hrvatske. Jelčić je u svome intervjuu izrijekom i napisao da nije član toga društva i da će obnoviti, aktivirati svoje članstvo kad Maticu bude vodilo neko drugo predsjedništvo. Prema tome, mi smo samo tehnički registrirali da on više nije član Matice hrvatske. A kolega Bogišić je u svojem nedavnom intervjuu u Novom listu potvrdio riječi koje je izrekao prije nego što smo donijeli odluku o njegovu brisanju iz članstva. Rekavši da je Matica hrvatska za njega prošlost, i sam je to potvrdio, prema tome, ne mogu nego konstatirati da je Bogišić kao i Jelčić svojevoljno napustio Maticu, a da smo mi to naravno morali percipirati, registrirati i omogućiti im da ih članstvo u Matici ne opterećuje u njihovoj djelatnosti, čime smo im možda i napravili uslugu omogućivši im da o Matici govore slobodno, bez opterećenja članstvom. Sve prigovore koje na Maticu hrvatsku imaju, naravno, slobodni su sada iznositi.

Neki bivši suradnici iznijeli su teške optužbe na račun Matice hrvatske, tvrdeći da ona nije demokratski ustrojena ustanova. Posebno se vas apostrofiralo u tom kontekstu tvrdeći da upravljate Maticom iz sjene. Kako to komentirate?

Rado ću prihvatiti svaki prijedlog kojim će poslovanje MH biti unaprijeđeno, pa ako je to potrebno i u pogledu demokratičnosti u njezinu vođenju. Ne prihvaćam to, međutim, od onih koji su aktivno sudjelovali u politici nedemokratskoga komunističkog sustava. Oni bi demokratskim normama mogli podučavati jedino režim u Sjevernoj Koreji. Osim toga, upravna tijela MH, u prvom redu Glavni odbor i Predsjedništvo, djeluju po svim poznatim demokratskim principima. Njihovi su članovi izabrani tajnim glasovanjem na Glavnoj skupštini, održan je i veći broj sjednica nego što to Pravila zahtijevaju, svi prijedlozi stavljaju se upravnim tijelima na raspravu koje su redovito temeljite, a nakon donošenja odluke se provode. Svi su redom od dvadeset i pet uglednih članova Glavnog odbora, počevši od predsjednika Igora Zidića, istaknuti javni djelatnici s velikim iskustvom, deset od njih predstavnici su ogranaka, pa se pitam kako bi bilo koji pojedinac kraj njih sam mogao upravljati Maticom. Prema tome, sve je u skladu s demokratskim normama kao i propisanom procedurom. Ja, pak, osobno nisam mogao naučiti poslovati nedemokratično jer nikad nisam pripadao nedemokratskim komunističkim organizacijama.

Četiri su godine prošle od izdavanja Pravopisa, koji je jedan od najuspješnijih Matičinih projekata, i koji se uspio nametnuti svojim „pomirljivim pristupom“.

Matičin je Pravopis utjecajem u hrvatskom društvu koji je u ove četiri godine ostvario pokazao da se između dvije zaraćene očekivala treća, neutralna struja. Dokaza je tomu mnogo, između ostalog, ni u jednom stručnom ili kakvom drugom časopisu nije objavljen nijedan članak koji bi govorio negativno o sadržaju našeg Pravopisa. Drugo, naš je pravopis prodan u 13.000 primjeraka, što govori da je općeprihvaćen. Dakle, dokazalo se da smo bili potpuno u pravu što smo taj projekt vodili onako kako je bio vođen. Na pragu smo rasprodaje i drugoga izdanja i uskoro ćemo početi razgovore s našim autorskim trojcem, Ladom Badurina, Ivanom Markovićem i Krešimirom Mićanovićem, o trećem izdanju.

Jedan od ciljeva najavljenih za ovoga mandata bio je i otvaranje Matičinih vrata mlađim naraštajima. Čini se da je to u velikoj mjeri zaživjelo. Jeste li zadovoljni?

Prije svega moram reći da je to je politika koju je zacrtao predsjednik Igor Zidić na početku svojega mandata 2002. i koju smo nakon toga počeli provoditi. Prvi ozbiljniji rezultati zapaženi su pak početkom mandata od 2006, kad smo osmislili i niz projekata. Ključan među njima projekt je Salona Matice hrvatske kroz koji je dosad prošlo gotovo dvije stotine mladih znanstvenika i djelatnika hrvatske kulture i umjetnosti, bilo ljudi na asistentskim funkcijama i poslovima, bilo umjetnika na početku karijere, znanstvenika koji su u različitim institucijama započeli karijere, dakle elitni sloj hrvatskoga društva koji je u Matici dobio mogućnost da ostvari svoje interese i izvan radnog mjesta ili svoje uobičajene djelatnosti. Veći broj mladih upravo je putem Salona ušao i u druge Matičine programe, i u Vijenac i u Kolo i u ostale projekte. Nastojimo, koliko je god moguće, da se politika Salona prelije u i ogranke, mnogi od predavača Salona gostovali su i u ograncima širom Hrvatske i imamo samo dobre odjeke. Trudit ćemo se da sve više mladih bude u MH, ne samo zbog naše politike nego zbog toga što mladi ljudi u Matici neke projekte rade bolje nego mi iz starijih generacija. Nastojat ćemo da se taj proces nastavi, i da mladi stručnjaci i umjetnici uđu u što većem broju i u upravna tijela Središnjice, a dat ćemo potporu takvim procesima i u ograncima.

Tijekom povijesti Matica je imala prepoznatljivu ulogu u hrvatskoj kulturi, a tijekom sedamdesetih godina prošloga proljeća njezino je djelovanje zadobilo i političku dimenziju. Kako u tom smislu, između kulture i politike, vidite funkciju MH u suvremenom hrvatskom društvu?

Granicu između kulture i politike u cijeloj je ljudskoj povijesti bilo, a i danas jest, teško pouzdano utvrditi. Izgradnja arena, hramova, dvoraca, muzeja i mnogih drugih svakovrsnih kulturnih sadržaja imala je, često, i političku poruku. Posljedica je to shvaćanja političara da kulturna snaga naroda predstavlja i opću društvenu, političku, i to prema vlastitom narodu, a posebno prema drugima, s kojima se uvijek moralo natjecati. Tako je i danas te bi iluzija bilo očekivati od bilo koga tko se bavi javnim poslom da to obavlja pod staklenim zvonom. Ipak, treba nastojati javni posao odvajati od uskih stranačkih interesa koliko je god to moguće.

Kako biste procijenili danas ulogu Matice u hrvatskom društvu? Je li njezina pozicija „medijalna“?

Ako uvjetno pristanemo da je hrvatsko društvo podijeljeno na lijevu i desnu svjetonazorsku i političku opciju i ako imamo na umu da je teško govoriti o strogoj granici između ta dva svjetonazora ili politička gledanja, moglo bi se reći da je misija Matice označena time da ne ide ni krajnje lijevo ni krajnje desno. Kako se to očituje u poslovanju Matice: mnoge odluke koje se donose i koje su se donosile u posljednje vrijeme naišle su na kritike u najvećoj mjeri ili na toj lijevoj ili na desnoj strani. Radikalnoj ljevici MH je odveć nacionalno programski opredijeljena i ona bi rado da Matica bude više kozmopolitska ili da provodi programe s manje naglašenim nacionalnim nabojem. Radikalna nas pak desnica optužuje da nismo dovoljno nacionalno osviješteni, neki su išli i – konkretno na slučaju našega pravopisa – u ocjenjivanje Matice kao neke jugoslavenski orijentirane opcije koja obnavlja Novosadski pravopis. Dakle, možda se u tome najbolje očituje ono što je najprimjerenija Matičina programska strategija: njezini programi nemaju dodira ni s jednom radikalnom opcijom, bilo lijevom, bilo desnom, zato što su oni kreirani kao programi od središnjega nacionalnog interesnog sadržaja ili usmjerenja. Zanimljivo je dodati da su mnogi današnji radikalni desničari koji nas s tih pozicija napadaju u komunističkom sustavu bili vrlo radikalni ljevičari. Tu se može jasno odčitati da su te dvije radikalne pozicije zapravo jedna drugoj jako bliske. Oni to neće prihvatiti sa zadovoljstvom, takva bi moja tvrdnja od njihove strane bila odbijena, ali u krajnjoj konzekvenciji, kada gledamo koliko je korisno ili štetno neko političko djelovanje, sasvim je svejedno je li neki pokret kao radikalno desni orijentiran protiv prednosti eurointegracija ili kao lijevi žestoko usmjeren protiv nacionalnih vrijednosti. I lijevi i desni radikalni program ruše središnju nacionalnu poziciju.

Nedavno provedeno istraživanje o slici Matice u hrvatskome društvu pokazalo je da gotovo trećina ispitanika (30,9 posto) smatra da Matica nije dovoljno odlučna u promidžbi hrvatskih nacionalnih interesa. Je li uzrok takvoj percepciji povijesna uloga Matice u obrani hrvatskih nacionalnih vrednota u Jugoslaviji?

Da, mislim da je to posljedica činjenice da je Matica hrvatska u komunističkom sustavu do zabrane 1972. bila jedina, ili rijetka, oporbena društvena i politička snaga koja je nosila oporbene protukomunističke nacionalne ideje i kao takva ostala je u sjećanju hrvatskoga društva: najsnažnija oporbena struktura hrvatskoga društva u tim vremenima.

Danas, u slobodno demokratsko vrijeme, postoje političke stranke koje obavljaju političke zadaće koje je tada Matica obavljala, postoje slobodni sindikati, Crkva radi bez tadašnjih ograda i zabrana, a broj udruga u Hrvatskoj u ovome je trenutku oko 30.000. Dakle, u ono doba slojevite Matičine zadaće sada obavlja niz ustanova i pojedinaca. Zbog toga možda netko može imati osjećaj da je Matica manje važna nego što je bila. To je, naravno, zbog rečenih razloga, točno, ali Matica danas obavlja poslove koje je prepoznala kao one koji su hrvatskom društvu potrebni, a ne obavljaju ih druge, političke, znanstvene ili kulturne ustanove.

U istom istraživanju 90 posto ispitanika jasno je prepoznalo koji su to poslovi: izdavanje knjiga i organiziranje kulturnih događaja.

To je potvrda temeljnoga Matičina programa da knjigom, a danas i drugim medijima, pronosi hrvatske vrijednosti i hrvatskome društvu omogućuje da bude čvršće, stabilnije, obrazovanije i uspješnije u svakom pogledu.

Ove se godine prvi put Glavna skupština održava izvan granica Hrvatske, u Čitluku. Zbog čega ste se odlučili na taj potez?

Godine 2004. započela je, kao novost, serija Matičinih glavnih skupština izvan Zagreba; Split, Varaždin, Poreč, a pred nama je – u lipnju ove godine – Skupština u Čitluku. Više nas je razloga potaknulo da se upustimo u to. Prije svega to je afirmacija hrvatskih krajeva i gradova te Matičinih ogranaka koji tada dolaze u polje interesa šire, nacionalne javnosti. Nije pravedno što se većina nacionalnih projekata odvija u Zagreba. Nadalje, trodnevni skupštinski programi Matici su donijeli mnogobrojne efekte u njezinu unutarnjem povezivanju. Naime, mnogi su se ogranci upoznali i povezali na našim skupštinama te sada samostalno razmjenjuju programe, čime Hrvatska postaje povezanija.

Čitluk je kandidaturu najavio s toliko ozbiljnosti da ju je Glavni odbor prihvatio s punim uvjerenjem u uspjeh. To što se ona odvija prvi put izvan Hrvatske nikako ne može biti problem, već samo izazov. Gotovo je cijela Europa danas povezana, pa tko onda može postavljati pitanje smije li Matica hrvatska djelovati u Bosni i Hercegovini, koja je država i hrvatskog naroda? Osobno očekujem velike pozitivne odjeke ovog našeg koraka.

Ima li on, s obzirom na nezahvalan položaj Hrvata u BiH, i političko značenje?

Usuđujem se reći da ima i određeno političko značenje jer je BiH kao država Ustavom određena i kao država hrvatskoga naroda. Prema tome, on jednoznačno određuje da se interesi hrvatskoga naroda moraju, smiju i trebaju ostvarivati u punom smislu. Ne vidim nijedan opravdani razlog koji bi dovodio u pitanje djelatnost Matice hrvatske u BiH.

Kako Matica može pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini?

Položaj je hrvatskoga naroda u BiH u ovome trenutku vrlo ozbiljan. Pomoć MH u prvom redu može se odnositi na onaj aspekt u kojemu postoje veliki problemi, kao što je položaj hrvatskoga jezika u bosanskohercegovačkim medijima. Ondje vlada apsurdna situacija u kojoj Hrvati kao ustavni narod BiH ne bi smjeli gledati program Hrvatske radiotelevizije, zbog tobožnjega presezanja hrvatske politike nad Hrvatima u BiH. Istovremeno smo svjedoci toga da cijeli svijet gleda neograničeni broj TV-kanala na svim jezicima, a samo se Hrvatima u BiH brani da gledaju programe HRT-a, televizije koja govori njihovim jezikom.

Hoćete li se na Skupštini ponovno kandidirati za funkciju Glavnoga tajnika?

Ako moju kandidaturu podupru Predsjedništvo i Glavni odbor, učinit ću to s velikom motivacijom i željom za nastavkom svih pokrenutih projekata.

Jedan od najvećih problema MH jest njezino financiranje. Kako bi se, po vama, trebalo riješiti to neizvjesno pitanje? Zbog čega je ono uopće neizvjesno?

Matica hrvatska recesijsko je razdoblje dosad preživjela usprkos smanjenju dotacija iz Državnoga proračuna u prvom redu zahvaljujući dotjerivanju svoga poslovanja i mjerama štednje koje provodimo već više godina. Sve smo programe (planirani broj knjiga, časopisa, manifestacija) u 2009. ostvarili i s tridesetak posto manjim prihodom. No za novi željeni razvoj bit će potreban potpuno nov odnos između Vlade RH i Matice, o kojem ćemo uskoro i započeti razgovore. Predložit ćemo potpisivanje posebnoga ugovora između Vlade i MH u kojem će biti pobrojene Matičine programske obveze i iznosi Vladinih donacija za njih.

Pozvat ćemo se na rješenja koja su na snazi u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Njihove, naime, vlade takve ugovore imaju s Goetheovim institutom i British Councilom. Jasno, nemoguće je očekivati da preko noći Matica hrvatska postane institucija s programom koji ostvaruje po cijelom svijetu, ali razvoj u tome smjeru bio bi poželjan. Također je nemoguće očekivati da bi naša Vlada takav program mogla odmah financirati s 211.000 milijuna eura, kao što je Njemačka iz Državnog proračuna izdvojila samo u 2009, ali to nam treba biti zajednički dugoročni plan. Velike nacije znaju dobro da im se novac uložen u promidžbu vlastite kulture i jezika višestruko vraća. Hrvatska je u mnogočemu bitno manja od Njemačke, ali ipak ne 230 puta, a toliko puta manje novca nego Goetheov institut iz proračuna dobiva Matica hrvatska. U svakom slučaju spremni smo uz nastavak naših programa u Hrvatskoj planirati i predstavljanje hrvatskih vrijednosti i u inozemstvu.

Kako komentirate slab odnos potencijalnih sponzora i ulagača prema kulturi? Zbog čega se u nas za kulturu izdvajaju znatno manji iznosi no što je slučaj u zapadnoeuropskim zemljama?

Sponzori su oprezniji s ulaganjem u kulturu zbog toga što na televizijama i u drugim medijima kultura ima jako malo prostora, bitno manje nego, primjerice, šport. Prema tome, ako već gospodarstvenik odluči uložiti nešto u opće dobro, radije će to učiniti u korist nekog športaša koji će na dresu nositi logo njegove tvrtke da ga vide milijuni gledatelja, nego u korist nekoga mladog umjetnika o kojem javnost ne može saznati gotovo ništa.

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem Matičina rada?

S obzirom na to da mi ne produciramo programe koji danas imaju povlašten položaj u medijima kao što su skandali, kriminal, rastave brakova, sapunice, reality-show i drugi, prije nekog bitnog zaokreta u programima hrvatskih medija Matica ne može očekivati bolji tretman u medijima. Tu, jasno, ne možemo staviti znak jednakosti između privatnih i javnih medija, kojih obveze nisu iste. Javni mediji, primjerice Hrvatska radiotelevizija, dužni su i zakonski poštovati javni interes, dakle opći interes svih građana. A kako ga HRT poštuje? Znanost, kultura, umjetnost, obrazovanje, hrvatske vrijednosti iz programa HRT-a nestaju u nemilosrdnoj bitci za gledanost HRT-a s privatnim televizijama. Mora li tako biti i komu je zapravo u interesu nestanak vrijednih sadržaja s programa? Susjedna Slovenija neki je dan, primjerice, u jednoj večeri između 20 i 24 sata, mogla pogledati serije Braća Karamazovi i Berlin-Alexanderplatz te glazbenu emisiju o Chopinu. Kada je HRT zadnji put tako nešto priuštila hrvatskim gledateljima? I dokle će to trajati? Teško je vjerovati da će se išta promijeniti dok u Programskom vijeću HRT-a ne sjede stvarni predstavnici hrvatske javnosti iz Crkve, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i drugih nacionalnih ustanova umjesto sadašnjih koji u Vijeću predstavljaju udruge kao što su GONG, Transparency International, Potrošač i slične koje u hrvatskoj javnosti nemaju autoriteta da bi predstavljale ikoga. Za razliku od nacionalnih institucija za koje se zna i tko ih je i kada i zašto osnovao, njima se ne zna ni podrijetlo ni cilj, a prema tome ni koga predstavljaju. Sudeći po nazivima neke su osnovane izvan Hrvatske, a odlučuju o izboru Glavnoga ravnatelja HRT-a. Pa zar je zamislivo da bi netko iz Hrvatske mogao utjecati na izbor ravnatelja BBC-a? To bi Vijeće trebalo smjesta raspustiti i izabrati novo, a u novi Zakon o HRT-u vratiti pravo nacionalnim institucijama da same kandidiraju predstavnike za Vijeće.

Zbog čega je, po vama, uopće došlo do promjene staroga Zakona o HRT-u?

Godine 2003. tadašnji zakon o Hrvatskoj radioteleviziji koji je određivao da institucije samostalno predlažu svoje kandidate za vijeće HRT-a promijenjen je u ovome smjeru, dakle u njemu od tada mjesta ne zauzimaju predstavnici velikih nacionalnih institucija, nego manjih udruga tzv. civilnoga društva, od kojih su mnoge zapravo široj javnosti potpuna nepoznanica. Zašto je do toga došlo? Mogu samo pretpostavljati, ali čini mi se da se tu pokazala stara hrvatska nesavršenost, a to je da se ispunjava nešto što od nas uopće nije traženo. Pod krinkom toga da se u svijetu i Europi takve pozicije prepuštaju civilnome društvu, naše su institucije maknute, a pokazalo se poslije da nijedna pametna država nema praksu da bi udruga koja ima tri člana i postoji dvije godine mogla ući u tijelo koje bira glavnog ravnatelja javne nacionalne televizije. U tom smislu i sada u vrijeme rasprave o novom zakonu o HRT-u vrlo smo odlučni u tome da podupiremo i izražavamo zahtjeve da se stara praksa vrati i da važne nacionalne ustanove same biraju kandidate za Programsko vijeće HRT-a.

Spomenuli ste primjer slovenske televizije, ali čini se da su njihovi tiskani mediji također ozbiljniji od naših. Kako je u hrvatskoj novinarstvo tijekom jednoga desetljeća postalo toliko neozbiljno?

Nisu pamet, iskustvo i znanje preko noći isparili iz glava naših urednika i novinara. No vlasnici medija ne postavljaju zahtjeve da sadržaji budu ozbiljni i kvalitetni jer vjeruju da im ovakva uređivačka politika donosi dobar profit. Jednostavno ne žele riskirati, a uzore kvalitetnih novina iz drugih zemalja ne prihvaćaju. S druge strane, medijski djelatnici prihvatili su ovakvu situaciju i ne pokreću nikakvu inicijativu za promjene, čak ni oni koji su izrazito nezadovoljni razinom kvalitete naših medija do mjere da im se vlastiti posao gadi. Do pozitivnih promjena doći će tek s dolaskom nekih novih vlasnika medija ili stasanja nove generacije novinara koji će vlasnike pokušati uvjeriti da je dobit moguće ostvariti i kvalitetnim sadržajima medija.

Nedavno je završena Treća komunikološka škola MH, jedan od važnijih projekata MH koje ste pokrenuli. Kako ste zadovoljni njime?

Kada sam se prije nešto više od dvije godine priklonio prijedlogu pročelnika Odjela za medije MH Branka Lovrića da je pokrenemo, nisam očekivao da će dobiti ovakav zamah. Iako smo još takoreći na početku, uvjeren sam da smo na putu koji smo zacrtali; otvaranje mogućnosti novim ljudima u hrvatskim medijima, koji će voditi računa i o društvenim vrijednostima, a ne kao sada kada je većina medija zaražena virusom teškog žutila. Studenti Komunikološke škole razumiju naše vapaje za etičnim novinarstvom i spremni su uključiti se u naše pokušaje za ispravljanjem mnogobrojnih negativnosti u medijima. Trebali ste ih, primjerice, čuti kako rešetaju urednike nacionalnih televizija zbog žutila u njihovim dnevnicima. Mladi su osjetljivi na rušenje etičkih načela i na nepravdu zbog prednosti koju u medijima imaju skandali i kriminal pred vrijednostima.

Zorislav Lukić

Diplomirao povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1984; arhivist i knjižničar.

Od 1997. zaposlen u Matici hrvatskoj – do 1999. na mjestu tajnika za članstvo, od 1999. do 2002. kao poslovni tajnik, a u lipnju 2002. te ponovno 2006. izabran za glavnoga tajnika. Od važnijih projekata Matice hrvatske u čijem je pokretanju i organizaciji sudjelovao, ističu se:

Hrvatski pravopis MH (u okviru Pravopisnog povjerenstva MH na čelu s predsjednikom Igorom Zidićem kao tajnik projekta),

– ciklus od šest znanstvenih skupova Hrvatska u XX. stoljeću (Hrvatska politika s Ljubomirom Antićem; Hrvatski jezik s Ivom Pranjkovićem i Markom Samardžijom; Hrvatska filozofija s Damirom Barbarićem i Franjom Zenkom; Hrvatska arheologija; Hrvatska arhitektura s Tomislavom Premerlom i Krešimirom Galovićem; Hrvatska glazba s Nikšom Gligom),

– glazbeni ciklus Mladi glazbenici u MH s Goranom Končarom i Danijelom Marušićem,

Komunikološka škola s Brankom Lovrićem,

Gospodarski susreti s Marijanom Kostrenčićem,

Salon MH kroz koji je prošlo već više od stotinu mladih predavačica i predavača,

– Književni klub u kojem već u prvoj sezoni sudjeluju Ante Stamać, Julijana Matanović, Ivan Aralica, Ivan Golub, Tomislav Bajsić, a domaćini su im Luka Šeput, Božidar Petrač, Lahorka Plejić Poje itd.

– Filozofska škola pokrenuta 2010. s Damirom Bar-barićem, Petrom Šegedinom, Ozrenom Žu-n-ecom i Ivanom Stublićem,

– Proljeće s knjigom MH,

– televizijski dokumentarni filmovi o Matici hrvatskoj (radni naslovi: Matica hrvatska danas, Vlaho Bukovac – izložba u Haagu, Ogranci MH),

– reklamni televizijski spotovi za Matičine knjige,

– odjel prodaje knjiga MH,

– odjel tehničke pripreme knjiga,

– ciklus Glavnih skupština MH izvan Zagreba (Split 2004, Varaždin 2006, Poreč 2008, Čitluk 2010).

Vijenac 421

421 - 22. travnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak