Vijenac 421

Književnost

JASNA HORVAT, BIZARIJ, NAKLADA LJEVAK, ZAGREB, 2009.

Fantazmagorija (po)vezanosti

ANDRIJANA KOS-LAJTMAN


Nepregledna je veznička igra koju priskrbljuje jezik – baš kao što je bezmjerna igra vezanosti i odnosa koju priskrbljuje život, i tekstualna igra pisanja o životu i vezanostima – kroz poglavlja-veznike. Bizarijem, tekstom koji predstavlja priče u romanu toliko koliko i roman u svakoj priči, takvu književnu igru odigrala je Jasna Horvat. Poniranjem iz priče u priču logikom koju određuju veznici zakoračujemo u carstvo ludusa – sudjelujući u kreiranju igrive geometrije jednog grada i jednog teksta.

Bizarij čini petnaest priča o ljudima koji su u svoje bitne vezanosti upisali grad Osijek. Likovima bizarijskih priča Osijek je ôs, kao što su i sami osi jedni drugima, i kao što su zajedno, poredani u imaginarnom vezničkom nizu – od zavisnih, pogodbenih, uzročnih, preko dopusnih, načinskih, namjernih, posljedičnih, izričnih, odnosnih, do sastavnih, rastavnih, suprotnih, zaključnih, isključnih i gradacijskih odnosa – ôs grada Osijeka. Predstavljene sudbine (poznata imena poput Konstancija II, I. von Habsburga, E. Savojskog, S. Veličanstvenog, A. Waldingera, N. Zrinskoga, Sulejmana, M. Pejačevića) različite su u svojoj (pred)određenosti i vremenima kojima pripadaju. Ono što ih povezuje, osim grada kojim su obilježeni i provodnog motiva žene u zelenom, jest izdvojenost u kolopletu povezanosti. Bez obzira radi li se o vojskovođi, plesačici, graditelju Tvrđe, o slikama, lovu, fotografijama, arhitekturi – posvećenost nečemu/nekome topos je svih priča, fantazmagorična nit koja ih povezuje. Posvećenost ideji/viziji po-svećuje živote pojedinaca utiskujući im pečat bizarnosti, a time i pravo na priču. Strast za traganjem i stvaranjem u istoj je ravnini sa strašću za životom, a u točki gdje prestaje njihova razlika nastaju mostovi u svjetovima. To je jedina točka u kojoj predstavljeni svjetovi zadobivaju simetriju, san utemeljenje, život ravnotežu.

Prototip takvu modelu jest inicijalna priča Vremenske veze Isabelle von Habsburg u liku Isabelle formirana je psihemska jezgra koja je u mnoštvu inačica dispergirana u drugim likovima, u okviru pojedinačnih konstitutivnih svjetova: kao lik tragač, osamljenik i izdvojenik. Njezin je lik doveden u suodnos sa četrnaest likova, nositelja poglavlja – dok se s jedne strane stvara dojam da je Isabella metafizičkim nitima koje probijaju granice historijskih horizonata povezana sa svakom pojedinačnom sudbinom, dovodeći u suodnos različita povijesna vremena, s druge se strane neprestano teži realističnosti i dokumentarnosti pripovijedanja u kojoj svaki element ima svoje mjesto, zadano zapisanim diskursom povijesti. U tom smislu Bizarij je osebujan tip postmodernističke proze gdje se izjednačava dokument i predaja te potvrđeno i nepotvrđeno. Iako je većina činjenica i likova povijesno ovjerovljena, tamo gdje je historiografski diskurs obilježen rascjepima autorica ga puni novim konstruktima. Ti su pak konstrukti i sami redovito oslonjeni na narodni život i tradiciju, običaje i predaju, ukratko – na etnomentalitet koji predočuju. Zanimljivi su pritom intencionalni šavovi koji nastaju između različitih tipova pripovijedanja, u prvom redu oni između klasične naracije novopovijesnoga romana (redovito iznesene iz unutarnje, subjektivne vizure lika pripovjedača) i folklorno obilježenih fragmenata intepoliranih u obliku kulinarskih recepata, narodnih vradžbina ili ljekarija, kojima se dodatno naglašava dojam bizarnosti priča i sudbina. Pritom je jasno da je navedena bizarnost bizarna isključivo iz predodređenosti pozicije promatranja određene aktualnim društvenopovijesnim kontekstom iz kojeg gledamo i sudimo, dok se na razini predočena književnog svijeta svako prejudiciranje kategorija kao što su uobičajeno i bizarno, standardno i drugačije, a time i važno i nevažno, dodatno relativizira. Postmodernistička heterogenost elemenata i izjednačavanje različitih tipova iskaza osobito je vidljiva u supostavljanju književne i historiografske narativne paradigme, kao i one književne i znanstvene, ostvarene kratkim spojevima koji nastaju interpoliranjem znanstvenih ulomaka, matematičkih izračuna, kronika i pisama, novinskih isječaka i fotografija. Takvim se diskurzivnim kombiniranjima proizvodi zanimljivost i kolažnost teksta, no Bizarij ne ostaje samo pri tome: iako se čini da odustajanjem od konačnih sinteza te postavljanjem različitih tipova iskaza u odnos ravnopravnosti tekst nedvojbeno podupire književne tendencije proteklih desetljeća, na sadržajno-idejnoj razini prezentira se drukčiji svjetonazor. Naime, njegov diskurs ne njeguje postmodernističku sumnju u mogućnost referencijalnosti i u postojanje velikih priča kao što su filozofija, religija i znanost, već upravo ističe povjerenje u njih, koliko god višestruke ili promjenjive bile. Riječ je tako o inovativnu primjeru postmodernističkog romana koji ostvaruje dvostruku čitateljsku prijemljivost – velike teme maksimalno se razigravaju na razini forme, između ostalog, i ludusom. Cjelokupna pripovjedna struktura organizirana je u gramatičkoj logici veznika, a kao takva maksimalno je povezana sa semantičkom dimenzijom svakoga poglavlja. Tako je ono Isabellino neslučajno određeno vremenskim vezama – prvenstveno iz razloga njezine funkcije lika poveznika između priča različite povijesnosti. Zbog svijesti da se život svodi na trenutak koji izmiče upravo njezin lik jest Pratiteljica ostalih osobnosti.

Kolekcionarenje strasti i neposluha kulminira u zadnjoj priči i liku V. Lendića Ranka. Lik svjedoči gradaciju kao modus postojanja, njegova priča (od svih najbliža trenutku sadašnjosti), smještenošću u cjelinu teksta i ustrojem, metatekstualno svjedoči gradaciju kao modus pisanja. U metafori koju on oblikuje kontrahiranjem imena grada – Ôs – moguće je čitati ne samo objekt svih životnih traganja nego i autoreferencijalno dovršenje velike bizarne rečenice (Bizarij) sklopljene od svih zavisnih i nezavisnih veznika u geometrijsku gramatiku teksta gdje se Vrijeme (ôs za život) i Život (ôs za vrijeme) nose s istom ulogom koja je dodijeljena dvama jelenima u prizoru iz Lembina sna. U toj uzajamnoj borbi izjednačeni su u želji za nadmoći i jednaki u konačnosti sudbine. Vezani, i povezani.

Vijenac 421

421 - 22. travnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak