Vijenac 418

Kazalište

Olja Lozica, Reces i ja, red. Olja Lozica, Teatar EXIT i Kazališna družina KUFER

Intimna priča o osamljenosti

piše Lidija Zozoli

Autorski projekt Olje Lozica praizveden je na sceni Teatra Exit u produkciji Kazališne družine Kufer i Exita. Naslovom drame Olja Lozica upućuje stvarnosni svijet kojim se u predstavi bavi ispisujući dramski tekst na dvije početne, a poslije i tri razine. Prva razina, ovdje i sada, predstava je koja se pred gledateljem zbiva jer ju je spisateljica (naratorica Nika Mišković) odlučila ispričati. Drugu čine sudbine i životi likova koje autorica izvlači iz slike tišine, a treću razinu – koja se u predstavi pojavljuje mnogo kasnije – čini odnos prema vlastitom pisanju, sebi, životu, ljudima koji okružuju samu autoricu. I ovako postavljeni naratološki okviri u neku ruku, čak i da niste vidjeli njihovo isprepletanje na sceni, otežavaju dramsku prezentaciju, razvodnjuju moguću eksplikaciju bitnih problema i onemogućuju stvarno zadiranje u srž nemogućnosti komunikacije s onima koji bi nam trebali biti najbliži.


Nika Mišković i Zoran Pribičević kao nesretni ovisnici


Naime, Olja Lozica uistinu se bavi problemom koji je – ispisavši dva sata dugu i mjestimično vrlo zanimljivu i igrivu dramu – pomno analizirala, ali i emotivno proživjela. To pridonosi iskrenosti i izravnosti doticanja pojedinih područja do kojih dolazi u sudbinama različitih likova. Problem nastaje zbog odveć krute podjele područja i problema koje je pojedinim likovima dodijelila i zbog redateljičina ustrajavanja na uporabi krutih maski kojima će glumci predočiti različite likove. Iako se ansambl predstave koji čine Nika Mišković, Aleksandra Stojaković, Ivana Krizmanić, Zoran Pribičević i Igor Kovač prilično uspješno nosio s dramskim materijalom, njihovi prijelazi iz uloge u ulogu višestruko su naglašeni. Promjena kostima, rekvizite i uporaba vlasulja za tumačenje likova staraca dodatno je naglašena uporabom glumačkih maski te će tako Ivana Krizmanić kao majka Ružica govoriti s gornjom usnom nategnutom preko zubiju, njezina kći (Aleksandra Stojaković) glumit će opuštena lica i s ortodontskim aparatićem u ustima, Zoran Pribičević u ulogama Suzanina dečka i narkomana i Ružičina ljubavnika Olivera promijenit će i kostim i razinu energičnosti izgovaranja replika, dok je najdosljedniji Igor Kovač kao starac koji nastoji reducirati suvišnost glumačke maske u odnosu na šminkersko-kostimsku. Isto čini i Aleksandra Stojaković kao starica Zorka. Uključivanje zvukova stvarnosti pojačava razinu dokumentarizma predstave i njezin intimističko-ispovjedni ton, koji prema kraju postaje sve izraženiji.

Ne može se reći da Olja Lozica nije vješta dramska autorica jer su njezine dramske situacije raspisane i jasne. Upravo zahvaljujući tomu gledatelj postupno ulazi u svijet dramskih likova i postaje iskreno zainteresiran za njihove probleme. Samim time što je za tematski opseg izabrala život koji teče i zapravo nema nekog zadovoljavajućeg završetka (osim smrti i zaborava prema kojima autorica ima nedefiniran stav), Olja Lozica zakomplicirala je završetak predstave. Naime, nakon što je u život dramskih likova uvukla fantastičnu dimenziju s pomoću koje oni, kao u halucinaciji, počinju međusobno komunicirati i jedni drugima prenositi poruke s drugih razina ona se vraća ispovjednom autobiografskom tonu s početka. Ta zaokruženost i ne bi smetala da je u međuvremenu dala svim svojim likovima kakav-takav epilog. No neki su ostali sasvim nedorečenih životnih priča. A osnovna zamjerka bila bi i u tomu što, osim naglašavajući pojedine dramatične trenutke tih životnih priča, Olja Lozica zapravo ne pokazuje gdje je u njima ta ljubav, ali ni molitva za odrješenje s kojom je krenula u ispisivanje priče o osamljenosti. Jer, ako reces i ja za nju znači osobni odnos prema otpusnoj molitvi na kraju mise, onda bi se moglo reći da – unatoč još jednom pokušaju objašnjavanja razloga nastanka ove drame – ona i redateljski i spisateljski kao da uskraćuje reces gledatelju.

Ipak, u kontekstu dosadašnjega repertoara Teatra Exit, zahvaljujući glumačkoj energiji i interpretacijama kojima (unatoč povremenoj prekomjernoj tipiziranosti) gledatelj može vjerovati i prepustiti im se, ova predstava nudi zanimljiv i različit pristup problemu sve veće osamljenosti u društvu. I čini to na način prihvatljiv publici mlađe dobi koja od Teatra Exit ne traži samo dociranje, ali isključivo ni zabavu, već ponajprije prepoznatljivost i vrhunski kazališni doživljaj. A Reces i ja Olje Lozice u nekim trenucima to uspijeva biti.


Vijenac 418

418 - 11. ožujka 2010. | Arhiva

Klikni za povratak