Vijenac 417

Književnost

DON’T YOU FYROM ME. SUVREMENA MAKEDONSKA PRIČA, KNJIŽEVNA REVIJA, br. 2–3, OGRANAK MATICE HRVATSKE OSIJEK, 2009.

Bez pardona

piše Ivica Baković

Da mostove između Hrvatske i Makedonije ne prelaze samo öĺäĺâčňŕ i âĺăĺňŕ (tako to izgleda na policama makedonskih supermarketa!) ili maslac od kikiri(t)kija i poznato vino T’ga za jug (koje priziva romantičarsku nostalgiju 19. stoljeća za idilom Makedonije), a teritorije koji ih dijele ne prelijeću samo stihovi etno, jazz i popularne glazbe koji se često u zraku i pomiješaju, kao primjerice u glazbi grupe Afion ili pak pokojne estradne zvijezde Toše Proeskog (da ne spominjemo ovdje ekonomske, trgovačke i ine ugovore), svjedoči nova (treća po redu na hrvatskom jeziku) antologija makedonske kratke priče naslovljena Don’t You Fyrom Me. Suvremena makedonska priča u izdanju Ogranka Matice hrvatske Osijek (izašla u posljednjem dvobroju Književne revije, br. 2–3, 2009).

Antologiju su sastavile Angelina Banović-Markovska i Vesna Mojsova-Čepiševska, tekstove prevela Sonja Dolžan, a njezin nastanak potaknuo Zlatko Kramarić. Već je i naslov antologije suvremen i svakako aktualan, osim što je političan (u našim medijima vrlo su česte novosti s „onih strana“ upravo vezane za kraticu FYROM). Takvim naslovom priređivačice upućuju na novost izabranih tekstova (od devedesetih naovamo, dakle iz vremena samostalne Republike Makedonije), ali i na produkciju otvorenu, smjelu, ofenzivnu i beskompromisnu, takoreći bez pardona, prema riječima priređivačica. U antologiji je zastupljeno trideset i troje mladih književnika i književnica, među kojima ima i onih koji su hrvatskoj čitateljskoj publici poznati iz prethodne antologije Gospodari labirinta Borislava Pavlovskog (Duracovski, Mihajlovski, Ćulavkova, Vladova, Andonovski, Prokopiev, Mehmeti, Minevski, Lafazanovski), dok drugu polovicu zauzimaju nova (i mlađa) imena. Ta nova imena relativno su nova i na makedonskoj književnoj sceni, a sva nam otvaraju svjetove fantastične, drske, eksperimentalne, paradoksalne, muške i ženske, autobiografske pa i inter/medijalne/tekstualne. Među onima koji su se dokazali i pokazali kao vrsni književnici svakako je i mladi književnik Goce Smilevski, kojega izdvajam jer mu je roman Razgovor sa Spinozom prije godinu dana (potkraj 2008) objavljen u hrvatskom prijevodu Borislava Pavlovskog u nakladi Božičević (no zbog manje naklade rijetko se sreće na policama). Sva su imena u antologiji zastupljena sa po jednom kratkom pričom, uz koju je i kratka bilješka o autoru/autorici. Svakako je takva struktura antologije vrlo zahvalna jer čitatelju pomaže pri informiranju i kontekstualiziranju autora. Ipak, uz kraći predgovor Zlatka Kramarića i Uvodne napomene priređivačica, izostaje nešto širi pregled nad stanjem u suvremenoj makedonskoj (kraćoj) prozi, koji bi bio koristan svima koji se nisu imali prilike uputiti u nova književna strujanja „tamo gdje vječno sunce sja“ (topićevski rečeno). Dijelom, takav se uvid pruža u strastvenim Uvodnim napomenama Les belles lettres sans pardon dvostrukog autorskog ja, i sasvim je jasno da su neke druge prilike primorale priređivačice da izaberu između nekoliko stranica posvećenih pregledu i nekoliko autora više u izboru. I s te strane opravdano je i pohvalno što su odlučile u korist književnoga teksta, a na račun onoga književnopovijesnog.



I dok su slova ovoga prikaza puna iskrene hvale i zadovoljstva novom antologijom, jedna će se samo kritika uvući u njihove retke. Na početku antologije, u predgovoru Zlatka Kramarića, ne mogu previdjeti svojevrsnu amneziju tekst(ov)a, i to u recima u kojima autor tvrdi kako je pojava makedonske književnosti u našoj sredini tek sporadična, k tome krnje navodeći neke od tih iznimaka. Istina, mogu se složiti s njegovom tvrdnjom da „nas sudbina drugih ne zanima“, no ipak tih iznimaka koje bi trebale potvrđivati pravilo ima nešto više, pa ako ovdje i ne ubrojimo iznimke iz doba zajedničke države. Prije dvadeset godina, ako se zadržimo samo na području književnih mostova, u Školskoj knjizi objavljena je (tada jedina donekle cjelovita, doduše kraća) povijest makedonske književnosti Makedonska književnost (1988. i 1991) skupine autora, i to na samu početku vremena antićiriličkih. Poslije je u nas objavljena i već spomenuta antologija Gospodari labirinta (1998) uz opširan pogovor priređivača Borislava Pavlovskog, zatim Antologija nove makedonske drame (2000) s isto tako opširnim predgovorom spomenutoga profesora makedonske književnosti, a u časopisima su izlazili prijevodi nekih pjesnika uz popratne bilješke dvaput spomenuta priređivača. Obje su antologije naišle na dobar odjek ne samo među čitateljima nego i u kazalištima, na radiju, u stripu itd. Slijedi zatim i dvojezična knjiga sabranih pjesama Konstantina Miladinova Äŕ âčäŕě Îőđčä, Ńňđóăŕ äŕ âčäŕě – Da vidim Ohrid, Strugu da gledam (2001) s prepjevima uglednih suvremenih hrvatskih pjesnika, a uz opširniji pogovor priređivača Borislava Pavlovskog. Bilo je tu i monografija i (kraćih i duljih) studija o makedonskim književnicima (Racinu, braći Miladinovima, Čašuli), knjiga o makedonsko-hrvatskim književnim vezama, pa čak i jedna posvećena rekonstrukciji kazališnih predstava Koleta Čašule u hrvatskim kazalištima, a sve to zahvaljujući radu dvojice sveučilišnih profesora, Borislava Pavlovskog i Gorana Kalogjere. Možda ovo i jest malo, posebice ako se drznemo uspoređivati sa studijama i prijevodima tzv. većih, a svakako dominantnijih (da ne kažem popularnijih) književnih tradicija. No takve su usporedbe, svjestan sam, neznanstvene, a možda za nekoga i neumjerene.

Na koncu, novom se antologijom popunjavaju neke praznine (vjerujem da na ovom kamenu most neće o/stati), a pred nama se rastvaraju stranice novih književnih svjetova koji svakako zaslužuju svoje mjesto između ostalih knjiga na policama i u čitateljskim rukama. Dosad sam je vidio na samo jednoj polici (u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu) i zlobno bi bilo reći da se to ne broji jer će je u ruke uzeti (samo, uglavnom i ako) studenti/šljakeri (makedonske) književnosti i pokoji uporni makedonofil, a ona žudi (i svi oni u njoj) zaživjeti i u rukama part-time čitatelja, bila riječ o nostalgičnim zaljubljenicima u prostore gdje Biljana platno beleše ili o fanovima dvo- i trojezične zvijezde Toše Proeskog, a ne isključujmo ni neke druge sentimentalne, književnoznanstvene ili pak samo radoznale veze.


Vijenac 417

417 - 25. veljače 2010. | Arhiva

Klikni za povratak