Vijenac 416

Likovna umjetnost , Naslovnica

Vlaho Bukovac – hrvatski kozmopolit, Gemeentemuseum Den Haag / Moderna galerija Zagreb / Galerija Klovićevi dvori Zagreb, veljača

Kozmopolitski užitak slike

piše Barbara Vujanović

slika Addio!, 1903.

Remek-djela Vlaha Bukovca (Cavtat, 4. srpnja 1855 – Prag, 23. travnja 1922), poput primjerice Gundulićeva sna (Gundulić zamišlja Osmana), Hrvatskoga preporoda ili Mlade patricijke te druge slike pripadaju u kapitalna ostvarenja unutar dionice hrvatskoga slikarstva posljednje četvrtine devetnaestog i početka 20. stoljeća. Njihovo poznavanje zacijelo je pitanje opće kulture pojedinca, ali i držanja do nacionalnog identiteta. Bukovčeva je biografija, u kojoj se kao mjesta boravka i stvaranja spominju New York, San Francisco, Pariz, Split, Zagreb, Prag, London, Liverpool i Beč, mjerilo asimiliranja onodobnih europskih i svjetskih postulata umjetničkoga djelovanja i načina života. Vlaho Bukovac je kao umjetnik reprezentativan u najboljem smislu te riječi, što potvrđuje recepcija stalna promoviranja njegova opusa po europskim središtima od 2000. do 2009, od Praga, Liverpoola, Londona do Den Haaga, za koje je zaslužan nekadašnji ravnatelj zagrebačke Moderne galerije, povjesničar umjetnosti Igor Zidić.


Ipak, u svoj toj veličini i važnosti ostavlja se itekako prostora za razmišljanje o onim vrijednostima zbog kojih nam je i danas blizak mimo (pre)općenitih konotacija kao što su klasik ili nacionalna baština. Prilika za dobivanje odgovora na to pitanje pužila se na izložbi Vlaho Bukovac – hrvatski kozmopolit, koja se od 2. veljače može razgledati u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Izložba je nastavak spomenutih europskih gostovanja, točnije riječ je o reprizi izložbe održane u haškom Gemeentemuseumu u organizaciji Moderne galerije i njezine ravnateljice Biserke Rauter Plančić. Ona je s Bennom Tempelom, ravnateljem Geementemusuma, i Igorom Zidićem autorica koncepcije, dok tekst u katalogu kao i u knjižici Vlaho Bukovac, objavljenoj u Biblioteci eseja – Hrvatski moderni umjetnici nakladnika Moderna d.o.o., potpisuje Zidić.

Stotinjak djela na izložbi sabrana su iz muzejsko-galerijskih ustanova, javnih i privatnih zbirki Hrvatske, Srbije, Crne Gore, te Bosne i Hercegovine. Glavne atrakcije su Velika Iza, slika kojom se 1882. proslavio na pariškom Salonu i Ružičasti san te Portret zastupnika Vrankovića, a izloženi su i spomenuti Gundulić zamišlja Osmana te vrhunska ostvarenja kao šo su Divan, Fantazija (Glave obitelji) i druga djela.

Podsjetimo, posljednja je Bukovčeva retrospektiva otvorena 1988. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a njezina je autorica bila Vera Kružić Uchytil. Iskustvo koje proizlazi iz susreta sa slikama Vlaha Bukovca jest prije svega iskustvo užitka. Užitak se na Bukovčevim platnima zrcali u višestrukim odbljescima: na mnoštvu portreta, slikarevu najčešćem žanru, očituje se neprijeporna bliskost i iskren odnos slikara i osobe koju portretira. Jednako kao što se slikar s neizmjernim užitkom prepušta činu slikanja, opisivanju fizionomije žena i muškaraca različite dobi, karaktera i različitih društvenih položaja, njihove odjeće te interijera, odnosno eksterijera, tako se i oni lagano prepuštaju njemu, njegovu pomnom oku i vještoj ruci. I oko i ruka bili su u neprestanoj potrazi za ljepotom, vođeni podjednako ustrajnim radom i idejom o istinskoj lakoći bivanja.

Vlaho Bukovac, rođen kao Vlaho Fag(g)ioni, od ranoga djetinjstva pokazuje želju za likovnim stvaranjem. Njegov je život počesto tekao nepredvidljivim, uzbudljivim pa čak i opasnim brzacima (bio je bačen u dječačko popravilište na Hearts Islandu, oplovio je Jadransko, Mramorno i Crno more, Mediteran, iskusio je Atlantik, radio je kao pismoslikar u tvornici vagona u Callau), a i ostatak životnoga puta bio određen nomadskim kretanjima – u Hrvatskoj je proveo samo trinaest godina, od toga pet u Zagrebu. Vagabund, svjetski putnik, profesor, bogataš, profesor, uvaženi građanin, predsjednik društva Medulić – sve je to, i još više, bio Vlaho Bukovac.

Počevši svoje formiranje na zasadama akademizma, kojima je bio poučen kod Alexandrea Cabanela na Pariškoj akademiji, Bukovac je usvojio načela realizma, implementirao je do određene mjere iskustva impresionizma, doživio kreativni uzlet izražavajući simbolistička snoviđenja. Ne smije se zanemariti ni njegova specifična inačica orijentalizma – koja se motivski manifestirala na platnima, ali i u načinu na koji je uredio svoj zagrebački atelijer. Ti se -izmi nisu redali po nekom evolutivnom slijedu. Kao što Igor Zidić u eseju upozorava, u Bukovčevu djelu ipak nema te povijesne, spoznajne, tehničke pa ni evolutivno-didaktičke logike; u njega sve četiri mogućnosti perzistiraju naporedo – s blagom pretežnošću, nikad isključivom, jednog ili dvaju sadržajno-stilskih modela nad preostalim dvama ili trima.

Vodili su ga vrhunska sposobnost eklekticističkoga manevriranja te stalan rad na tehničkom i stilskom usavršavanju. U središtu je njegova interesa čovjek, bilo unutar alegorijske scene ili portretnoga prikaza. I u jednom i drugom žanru rasprostro je raznorodan stilski raspon – od primjerice cabanelovske slatkaste dopadljivosti prisutne na slici Pet ćutila do serioznije kompozicije Alegorija slikarstva, na kojoj se očituje simultanost impresionističkoga rastvaranja palete i simbolističkoga narativnog diskursa. Tema portreta zauzima najistaknutije mjesto unutar njegova opusa. Upravo je tu vidljivo postupno slikarevo oslobađanje s postupnim uvođenjem svjetla i boje. Najveću si je slobodu dopuštao na intimnijim prikazima scena iz obiteljskoga života. Njegova su utočišta bili atelijer i kuća – dom, neovisno bila riječ o Zagrebu, Cavtatu, Pragu. Slika Moje gnijezdo primjer je intimističkoga zapisa opuštena obiteljskoga trenutka u interijeru, veoma srodna, po samu rukopisu i gradnji kompozicije, ostvarenjima francuskih impresionista.

Posebno je zanimljiv dio izložbe koji se odnosi na skice pejzaža. Krajolik je vrlo rijetko bio glavna tema njegovih slika, javlja se tek kao pozadina, scenografski element figurativnih kompozicija. Ove pak slike, skice, koje odlikuje iznimna spontanost rukopisa, tek naznačuju u kojem se smjeru Bukovac mogao razviti da se odlučio više baviti pejzažom.

Izložba koja započinje Bukovčevim slikarskim priborom, fotografijama, pismima, različitim izdanjima, već samim postavom, bez dodatnih objašnjenja daje naglasak na remek-djela i manje izlagana djela. Rahli raspored, akcentuirano osvjetljenje, mala odmorišta, upućuju posjetitelja na prisniji susret s umjetnikom i uživanju u njegovim specifičnostima. Europska je kontekstualizacija, otpočeta nedavnim izložbama po europskim gradovima, moguća tek kritičkim uvažavanjem različitosti, simultanih pojava koje su se napajale impulsima iz centara, a da bi ih potom asimilirali na sebi svojstven način. Ključ za takvu kompleksnu kontekstualizaciju i novo čitanje Igor Zidić pronalazi u premisama postmoderne, koja odustaje od jednosmjerne povijesti. U takvoj povijesti (umjetnosti) zasluženo mjesto ima jedan pohrvaćeni Talijan, kozmopolit jasne nacionalne svijesti – Vlaho Bukovac.

Vijenac 416

416 - 11. veljače 2010.

Klikni za povratak