Vijenac 415

Književnost

SLOBODAN PROSPEROV NOVAK, SLAVENI U RENESANSI, MATICA HRVATSKA, ZAGREB, 2009.

Rađanje slavenske renesanse

Riječ je o najambicioznijoj knjizi o renesansnoj umjetnosti i kulturi u nas ikad napisanoj (Davor Dukić)

Kad se jednom iz daleke budućnosti bude pisala povijest hrvatske humanistike, vjerojatno će se zaključiti da je u nultim godinama 21. stoljeća vladala neobična konjunktura interesa za renesansu. Podsjetimo se samo najvažnijih publikacija i događaja u proteklih deset godina: 2000. objavljena je druga knjiga u Akademijinoj ediciji Hrvatska i Europa, posvećena doduše i srednjem vijeku i renesansi (obuhvaća vrijeme od 12. do 16. stoljeća); u travnju 2004. održana je velika izložba hrvatske renesanse u Francuskoj, popraćena opsežnim katalogom s pregledno-sintetskim tekstovima o svim aspektima hrvatske renesansne kulture (priredili M. Jurković i A. Erlande-Brandenburg); 2007. Milan Pelc je objavio kapitalnu monografiju o hrvatskoj renesansnoj likovnoj umjetnosti; 2008. proslavljena je 500. godišnjica rođenja Marina Držića nizom znanstvenih skupova (u njezinoj sjeni protekla je skromnija proslava iste godišnjice Petra Zoranića); početkom 2009. objavljen je Leksikon Marina Držića, projekt vezan uz Držićevu obljetnicu, a zapravo najambicioznija knjiga o renesansnoj umjetnosti i kulturi u nas ikad napisana te naposljetku potkraj godine objavljena je i knjiga Slaveni u renesansi Slobodana Prosperova Novaka.


Julije Klović, Tri teološke vrline

Hrvatska u slavenskom kontekstu

Niz opsežnih monografija o hrvatskoj renesansi zaključuje, dakle, knjiga koja taj segment nacionalne kulturne tradicije stavlja u kontekst u koji se ona u domaćoj historiografiji dosad uglavnom nije smještavala. Naime, hrvatska se renesansa najčešće proučavala i prikazivala prema načelu uključenosti u (zapadno)europski kontekst, a zapravo gotovo uvijek na bilateralnoj relaciji dviju jadranskih obala. Nije to nimalo čudno jer proučavanje renesanse u svojim je počecima sredinom 19. stoljeća bilo izrazito italocentrično, a u mnogim segmentima ostalo je takvo i danas. Ipak, koncept renesanse odavno je prihvaćen i unutar integralno shvaćene slavistike, ponajviše zahvaljujući kapitalnom djelu ruskoga književnog povjesničara Il’je Nikolaeviča Goleniščev-Kutuzova Italjanskoe vozroždenie i slavjanskie literatury XV-XVI vekov (Moskva 1963), poznatijem u često citiranom talijanskom prijevodu (Il Rinascimento italiano e le letterature slave dei secoli XV e XVI, Milano 1973). Goleniščev-Kutuzov problematiku talijanskih utjecaja na slavenski svijet obrađuje u četiri zasebna tematska poglavlja (1. humanizam i renesansa u Dalmaciji; 2. humanizam u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu; 3. humanizam u češkoj književnosti; 4. renesansa u Poljskoj) pa je njegovo djelo više usporedna povijest pojedinačnih književnosti nego slavistička književnopovijesna sinteza.


Orlandov stup, kameni prikaz legendarnog Rolanda.

Duljina lakta na njegovoj desnoj ruci iznosila je 51,2 cm i koristila se kao mjera u trgovini.


Pola stoljeća poslije, na temelju novih spoznaja o renesansi u slavenskim književnostima (S. Graciotti, R. Picchio, H. Birnbaum i drugi) te nakon dvadesetogodišnjeg bavljenja tom problematikom Slobodan Prosperov Novak uspio je napisati sintetsko djelo koje informativnošću i komparativnim aspektom nadilazi ruskoga književnog povjesničara jer, premda je najveći dio pojedinačnih poglavlja Slavena u renesansi usredotočen na pojedine nacionalne književnosti, Novak ne samo da respektira šire slavenske regionalne kontekste (posebice srednjoeuropski/zapadnoslavenski) nego i često vuče unutarslavenske paralele pa na više mjesta sintetski raspravlja o općeslavenskim problemima prihvaćanja renesansne kulture. Usto, Novakova knjiga, za razliku od Goleniščev-Kutuzovljeve, obrađuje i istočnoslavenske književnosti i kulture (ruski je povjesničar, doduše, 1963. objavio manje poznatu studiju Humanizm u vostocnych Slavjan – Ukraina i Belorussija).

Imaju li uopće (svi) Slaveni renesansu?

Na anglosaksonskom području postoji tradicija malih priručnika: knjižica od stotinjak, najviše dvjestotinjak stranica malog formata, koje imaju za cilj zainteresiranoga laika nabrzinu uvesti u neko područje, a mogu poslužiti i kao zgodan repetitorij za stručnjake i studente. Jedna takva knjiga Renesansa: kratka povijest, američkoga publicista Paula Johnsona prevedena je i objavljena u Zagrebu prošle godine. U njoj se ne spominje nijedan hrvatski renesansni umjetnik i nijedan hrvatski toponim! A što je s ostalim Slavenima? Odmah treba naglasiti da je Johnsonovo razumijevanje renesanse izrazito italocentrično: Italija je ne samo kolijevka i osnovna domena renesansne umjetnosti nego su upravo talijanski umjetnici najčešći medijatori renesansne kulture. Od europskih zemalja koje su imale sreću doživjeti plodotvorne talijanske utjecaje više se ističu Francuska i Njemačka, bitno manje Engleska i Španjolska. Od slavenskog se svijeta spominju samo Poljska i Rusija, točnije Krakow i Moskva, i to isključivo kao mjesta rada nekih talijanskih arhitekata. Slavenima je tako u dvjestotinjak stranica knjige posvećeno nešto manje od jedne stranice ili oko 0,5 posto.


Katedrala u Šibeniku


Bilo bi izvan granica dobra ukusa tu knjižicu uopće spominjati u prikazu ozbiljne Novakove monografije kad ona ne bi bila indikativna za problematičan status same teme „renesansa i Slaveni“. Već u prvim rečenicama knjige Novak upućuje na staru stereotipnu vrijednosnu predodžbu o europskoj raspolućenosti na civilizacijski superioran germansko-romanski Abendland i inferiorni, pretežito slavenski europski istok. Kao svaka potentna stereotipizirajuća opreka i opreka zapad/istok lako se prenosi s jedne na drugu razinu pa se prema istom načelu razlikuje zapadna Slavia romana i istočna Slavia ortodoxa. Upravo pojam renesanse, nabijen snažnim afektivnim značenjima, služi kao lakmus-papir za dokazivanje stereotipizirajuće vrijednosti navedenih opreka, jer nije, naravno, riječ o vrijednosno neutralnim kulturnim razlikama. Iz okcidentalne vizure renesansa ima funkciju prestižnoga vrijednosnog indikatora nacionalnog kulturnog razvitka. Drugim riječima, za svaku europsku nacionalnu kulturu dobro je renesansu imati, a nacija uskraćena za renesansu nužno bi morala osjetiti stanovitu nelagodu zbog vlastite kulturne inferiornosti.

No čini se da je strah od takve sudbine najjači duž zamišljenih unutareuropskih granica: u srednjoeuropskom prostoru Slavia romana i na zapadnim granicama Slavia ortodoxa, dok dublje prema istoku očigledno jača obrambeni mehanizam racionalizacije vlastite kulturne drukčijosti. Nacionalne kulturne historiografije u toj kriznoj graničnoj zoni razvile su razgranatu strategiju dokazivanja vlastite okcidentalnosti, pa se posjedovanje renesanse argumentira trima dokazima: najprije, ako je ikako moguće, renesansnom produkcijom vlastitim snagama na vlastitom prostoru, zatim sudjelovanjem svojih predaka u 15. i 16. stoljeću u razvoju renesanse u drugim nacionalnim sredinama te naposljetku sudjelovanjem stranaca (prije svega Talijana) u proizvodnji renesansnih kulturnih dobara na vlastitom prostoru. Novak također uvažava sva tri oblika posjedovanja renesanse pa tako primjerice, osim Praga, Krakowa, Dubrovnika, Zamošća, kao jedan od najvažnijih slavenskih renesansnih centara ističe ugarski Budim Korvinova vremena; u knjizi su poglavlja posvećena Schiavonima u Italiji (L. Vranjan, J. Čulinović, I. Duknović, I. Pavlović i dr.), ali i bizarnoj smrti jednoga dubrovačkog trgovca u Londonu, čime se bavio čak i engleski parlament; podrobno se prikazuje djelovanje Talijana Filippa Buonaccorsija Kallimacha i Nijemca Konrada Celtisa u Poljskoj, a u poglavlju Talijanizacija u slavenskoj renesansi nudi se sintetski pregled izravnih talijanskih kulturnih utjecaja. Silvio Piccolomini (papa Pio II) i Erazmo dva su najspominjanija Neslavena u knjizi: Talijan iz Toskane kao „punokrvni renesansni čovjek“, pisac češke povijesti (Historia Bohemica, 1458) i jedan od najvećih poznavatelja slavenskog svijeta sredinom 15. stoljeća te političar koji je, u svjetlu svojih protuislamskih križarskih planova, taj svijet smatrao punopravnim dijelom Europe; nizozemski „princ europskog humanizma“ pak zbog statusa kultnog europskog pisca među Slavenima Srednje Europe u prvim desetljećima 16. stoljeća, ali i kao (u kontrastu prema Lutheru) oličenje renesansne sinteze humanističkih literarnih interesa, reformatorskoga duha i vjerske snošljivosti. Jasno, čitav Novakov projekt ne bi imao smisla kad, pored svih stvarnih i duhovnih veza slavenskog europskog istoka s mediteranskim i zapadnim domenama renesanse, ne bi bilo moguće pokazati da su Slaveni vlastitim snagama u vlastitim zemljama stvorili renesansnu kulturnu baštinu, čemu je i posvećen najveći dio Slavena u renesansi.


Kraljevski dvorac Karlštejn u Češkoj


Pa ima li onda nakon objavljene knjige od više od 800 stranica većeg formata uopće smisla govoriti o problemu slavenske renesanse? Je li zapadno ignoriranje te baštine, oprimjereno ovdje knjižicom Paula Johnsona, stvar neznanja, tj. nepoznavanja bogate predmetne literature, malicioznosti i vlastitih ideoloških ograničenja ili možda ipak stvar realnih kvantitativnih i kvalitativnih odnosa? Kao i obično, u odgovoru će sigurno biti svega pomalo. Novakova knjiga, premda pisana hrvatskim jezikom, u okvirnim poglavljima kao da se obraća zapadnoeuropskom čitatelju koji u svoje administrativno-političko okružje dobiva slavenske narode koje nedostatno i krivo poznaje pa mu eto, primjerice, nije znano da i oni imaju renesansu, tu ključnu ulaznicu u svijet modernog europskog/zapadnog (osobnog i nacionalnog) individualizma. S druge strane, nemali broj stranica Novak je posvetio upravo problemu odsutnosti prave, čiste renesanse u nekim slavenskim zemljama, pa se pojavljuju pojmovi poput retrogradnosti i aberacije, čime se obilježavaju slavenska odstupanja od renesansnog modela, a jedno od poglavlja, posvećeno dramskim piscima Pavelu Kyrmezeru i Juru Tesáku Mošovskom, nosi pomalo oksimoroničan naslov Neomedievalizam češke renesanse.

Granice renesanse

Čime je to Novak ispunio osamstotinjak stranica knjige, ako Slaveni, kako se daje naslutiti, imaju problema s kvantitetom renesansne kulturne proizvodnje? Odgovor treba potražiti u Novakovu pojmu renesanse. Premda autor nigdje ne nudi neku jednostavnu, tehničku definiciju, iz cjeline sadržaja knjige nije teško zaključiti da je taj pojam dobio izrazito maksimalistički opseg. Osim sažetijih pogleda na likovne umjetnosti i arhitekturu te ekstenzivna prikaza renesansne književnosti u užem smislu (dakle, renesansne književnosti na narodnim jezicima), u knjizi se opširno prikazuje i slavenski humanizam 15. i 16. stoljeća – književna produkcija na latinskom jeziku potaknuta interesom za antičku rimsku kulturu. Usto, premda je autor ove knjige jedan od zagovornika manirizma kao relativno samostalna stilskog razdoblja u tzv. općoj povijesti književnosti zapadnoga kruga, manirizam je kao krizna, završna etapa renesanse uključen u knjigu. Nadalje, osim one službene, visoke, elitne, filološko-kritičke renesanse, Novak piše ponešto i o onoj manje poznatoj: o interesu u 15. i 16. stoljeća, i u slavenskom svijetu, za okultno, za kabalu, alkemiju i astrologiju (primjerice u portretu Pavla Skalića te u poglavlju o kraju renesanse na praškom dvoru Rudolfa II), a ono što povezuje te dvije renesanse jest individualistički, antiautoritarni duh, ističe Novak.

Jačanje građanstva

Približavamo se, dakle, vrlo širokoj periodizacijskoj kategoriji: izjednačavanju renesanse s cjelokupnom kulturnom proizvodnjom u Europi u 15. i 16. stoljeća koja nema izrazite medievalne stilske i idejne crte. Tu, naravno, mjesto nalaze i novija moralizatorska religiozna literatura, pučke povijesne kronike (primjerice, Poljak M. Bielski, Čeh V. Hajek, Hrvat A. Vramec i dr.), putopisi u Svetu Zemlju (Čeh K. Harant) i sl. Može li se i kako opravdati to širenje interesa i na nešto konzervativnije ili netipično renesansne žanrove? Za to postoje opravdani razlozi. Naime, kad bi se iz ukupne književne proizvodnje Slavena u 15. i 16. stoljeću izdvojilo samo ono što prema najstrožim kriterijima zavređuje renesansni epitet, koherentna, cjelovita priča mogla bi se ispričati samo o poljskoj i hrvatskoj književnosti, a djela ostalih slavenskih književnih tradicija bila bi torzo u zrakopraznom prostoru. Stoga Novak i smješta eksponate slavenske renesanse u njihov najbliži kontekst pripadajuće im književne kulture. Štoviše, renesansa Novaku nije samo kategorija povijesti umjetnosti nego opće društvene povijesti; ona je prva etapa modernog ili ranomodernog doba, koju s jedne strane obilježavaju slabljenje autoriteta crkve, jačanje građanstva i liberalnog obrazovanja (studia humanitatis) te protestantizmom potaknut racionalno-kritički duh i razvoj narodnih jezika; no sve to novo u vrijeme renesanse koegzistira s društvenim sastavnicama stare feudalne eklezijastičke Europe. Realno-povijesno i simboličko značenje vjerske podijeljenosti slavenskog svijeta bio bi dostatan razlog autoru da tom segmentu društvene povijesti posveti osobitu pozornost, što on i čini, no pritom samo naizgled neobično djeluje činjenica da dvama glavnim akterima (katolicizmu i pravoslavlju) opasno konkurira širenje protestantizma u slavenskom svijetu: od Slovenije preko Slovačke, Češke i Transilvanije dalje na istok (Moldavija, Ukrajina). U tim, s vjerskopovijesnog aspekta, često neuspjelim pokušajima Novak vidi transmisiju elemenata novoga duha na konzervativni slavenski istok.

Novakova metafora dvostrukih plućnih krila nejednake prozračnosti koncizno ocrtava geografiju europske i slavenske renesanse: „Kao ni Slaveni, tako ni Europa nije često imala priliku disati sa svoja oba plućna krila. Ipak, u renesansi je takvo što ostvareno po prvi put i to čak bez ostatka u Poljskoj i dijelovima slobodne Hrvatske, a u zametku je postignuto još u Češkoj, Slovačkoj i Sloveniji te manjim dijelom u Ukrajini. Recepcija renesanse odvijala se među Slavenima i u negativnim kategorijama, kakav je slučaj bio u Rusiji, a nekad i kao intelektualna konfuzija, što je opet bio slučaj s renesansom u Ukrajini.“ U Novakovoj slavenskoj renesansi ima mjesta čak i za ruskog cara Ivana IV. Groznog (1530–1584), i to zbog njegovih ranomodernizacijskih nastojanja u tiskarstvu, obrazovanju, trgovačkom prometu i otvaranju zemlje prema Zapadu, ali i zbog činjenice da su njegova despotska vlast i karakter potaknuli moderni, samosvjesni, individualistički, kritičko-polemički duh njegova oponenta Andreja Kurbskog.

Gdje onda uopće leži prava granica Novakove renesanse? Odgovor glasi: na kršćansko-islamskom limesu. Jer premda se u knjizi spominju bjeloruski aljamiado tekstovi te obrađuju autobiografija srpskoga janjičara Konstantina Mihailovića i putopisno-povijesni tekstovi Slavena o Osmanskom Carstvu (A. Vrančić, Đ. Sremac, B. Đurđević), Novak ne propituje u dovoljnoj mjeri udio islamsko-kršćanske kulturne razmjene u slavenskoj renesansi (čak i poglavlje naslova Istok Europe iz vizure osvajača uglavnom ostaje u okviru kršćanske vizure zapadno od granica Osmanskog Carstva), a upravo je ta kulturna razmjena Istoka i Zapada stari kulturološki, a u nekim novijim proučavanjima renesanse pod utjecajem postkolonijalne teorije ponovno oživljen istraživački interes. Tradicionalna slavistička dihotomna struktura nije zakomplicirana produktivnijim uključivanjem Slavia islamica, tog slavensko-renesansnog Drugog, a zapravo trećega člana općeslavenskog svijeta. Opravdanje za taj stanoviti idejni konzervativizam može se potražiti u činjenici da je riječ o u nas pionirskom književnopovijesnom pothvatu koji ne može odjednom nadoknaditi sve dosad propušteno. (No time se nipošto ne želi sugerirati da je Novak obavio zakašnjelu zadaću 19. stoljeća, kako su neki kritičari prije desetak godina neumjesno predbacivali kapitalnoj knjizi Radoslava Katičića Litterarum studia.)

Novakov književnopovijesni procédé

Slobodan Prosperov Novak nikad nije bio sklon poetološkom hermetizmu.Već nakon prve knjige svoje trosveščane povijesti starije hrvatske književnosti dobio je epitet zanimljivog, nadahnutog, inspirativnog, lako čitljiva i razumljiva književnog povjesničara. Ni nakon ove knjige ništa se bitno nije promijenilo. Doduše, količina informacija koju je trebalo sintetizirati iz razmjerno velikoga broja pojedinačnih nacionalnih književnosti te s tim u vezi nužan kompilacijski karakter djela, natjerali su autora na nešto pregnantniji stil i strožu znanstvenu aparaturu – mnoštvo bilježaka ispod teksta koje zainteresirana stručnjaka upućuju na vrijednu specijalističku literaturu. Ipak, najveći broj poglavlja i u ovoj je knjizi ostao vezan uz prikaze pojedinačnih opusa, s naglašenim interesom za živote pisaca i njihovo korespondiranje s renesansnim duhom vremena. Nadalje, zanimljivosti knjige pridonosi i šarolikost njezine građe: osim književnosti u užem smislu i likovnih umjetnosti i arhitekture, u njoj se obrađuju i filozofski, znanstveni (astronomija, geografija, medicina), ekonomski tekstovi, politika i špijunaža. Istu funkciju zadovoljava i mnoštvo vrlo atraktivnih i u sdržaj teksta dobro uklopljenih slikovnih priloga: portreta pisaca i povijesnih ličnosti, ilustracija iz renesansnih knjiga, suvremenih fotografija renesansne arhitekture. Spretnom kombinacijom kronološkog i geografsko-prostornog načela Novak je uspio ispričati vrlo koherentnu priču o uspjesima i neuspjesima renesanse u Slavena, izbjegavši opasnost mehaničkoga supostavljanja odvojenih nacionalnih tradicija. Zanimljivo je da se u toj priči Prag prometnuo u mitsko mjesto slavenske renesanse: na dvoru Karla IV. u 14. stoljeću započinje slavenski humanizam i rađa se ideja o slavenskoj uzajamnosti, u istom gradu na dvoru Rudolfa II, jednom od središta europskog okultizma i manirizma, slavenska renesansa doživljava konačnu krizu i kraj.

Novakovi Slaveni u renesansi imaju blagotvoran učinak na hrvatsku slavistiku, koja se, uostalom kao i drugi slavistički studiji u svijetu, u posljednjih nekoliko desetljeća rastočila na niz pojedinačnih studija nacionalnih filologija pa je u Hrvatskoj danas moguće, osim bjeloruskoga, kao pojedinačan predmet studirati baš svaki suvremeni standardni slavenski jezik. No obrazovanje kompetentnoga slavističkog stručnjaka, a to znači stručnjaka za veći broj slavenskih jezika i kultura, nije više stvar sustava, nego slučajnosti, tj. osobnog studentskog izbora. Stoga je objavljivanje jedinstvene sinteze jednog segmenta sveslavenske književne povijesti za naše prilike neobičan i hvale vrijedan događaj. Pritom valja posebno istaknuti da je autor bio domaćinski galantan i da je pazio da njegova nacionalna književnost samodopadno ne zasjeni sve ostale, što, između ostalog, ilustrira i činjenica da je za književnopovijesni portret Jana Kochanowskog izdvojen veći prostor nego za portrete Marka Marulića i Marina Držića zajedno.


Vijenac 415

415 - 28. siječnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak