Vijenac 414

Glazba

GIACOMO PUCCINI, LA BOHČME, DIR. JOSIP ŠEGO, RED. ARNAUD BERNARD, HNK U ZAGREBU

U polju crvenih ruža

Davor Schopf

Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu uvrstila je u repertoar jednu od najomiljenijih opera uopće, Puccinijevu La Bohčme. To je djelo, uz Prodanu nevjestu, Aidu, Toscu, Traviatu, Trubadura, Carmen, Madamu Butterfly i Seviljskog brijača, s više od četiri stotine izvedbi jedna od najizvođenijih opera u HNK-u, dok su apsolutni rekorderi Zrinjski i Ero s više od 600 izvedbi. La Bohčme nije najizvođeniji Puccinijev naslov, kako navodi internetska stranica HNK, već su to Tosca i, još zasad, Madama Butterfly.


Martina Zadro, Tomislav Mužek, Davor Radić, Alen Ruško, Luciano Batinić, Ivana Lazar


Zagrebačka opera već nekoliko godina nema Puccinija na repertoaru, iako u solističkom ansamblu konačno ima izvrsnu interpretkinju Madame Butterfly, Adelu Golac Rilović, ali tu operu ne izvodi, a produkcija postoji. Unatoč tomu, nije loše da je postavila La Bohčme, koja uvijek privlači publiku i za koju se uvijek može naći prikladna pjevačka podjela. Režirao je Arnaud Bernard, koji je to djelo 2005. postavio i u veronskoj Areni. Nakon Puccinijeva Triptiha i Verdijeva Falstaffa u Zagrebu, sada je potpuno jasan Bernardov redateljski profil: on se drži tradicionalno uhodane mizanscene prema didaskalijama, dok režijsku izvornost izražava vanjskim izgledom predstave. Slijeđenje tradicije ide čak do takvih detalja kao što su Rodolfovo osvježavanje Mimě vodom kada to glazba opisuje u prvom činu ili muf koji se donosi umirućoj Mimě da bi ugrijala ruke. Ti su realistički prikazani detalji, a ima ih još, u suprotnosti s nekom vrstom nadrealističke zamisli cijele opere, izražene Bernardovom scenografijom i izvrsnim svjetlom Vinicija Chelija. Nezanimljivi kostimi Carle Ricotti daju štih pedesetih godina prošloga stoljeća, što je, očito je i iz Falstaffa, redatelju posebno poticajna epoha. Dio je publike pojavu polja crvenih ruža u četvrtom činu doživio kao provalu kiča (iako je i kič legitimno izražajno sredstvo), ali te su ruže kao i kiša crvenih latica izraz nadrealističke zamisli.

Sve u svemu, kada se u obzir uzme kovitlac razigranosti drugoga čina cijelog ansambla (doduše s potpuno nepotrebnim i opasnim prisiljavanjem Musette da se penje visoko po gomili pokućstva i ondje pjeva) i razigranost odnosno dobra uigranost četvorice boema, predstava dobro funkcionira u proturječnosti naglašene scenske hladnoće nad kojom treba zasjati plamičak ganuća te potresne ljubavne priče i toplina Puccinijeve melodike.

Zbog toga je veći teret bio na pjevačima da ostvare pravi karakter Puccinijeva djela, proizašla iz Murgerova romana o životu pariških boema. (Usput, zašto se ne bismo odmaknuli od uvriježena nazivanja te opere njezinim izvornim naslovom, jer je naša praksa i tradicija nazivanje kazališnih djela prevedenim naslovima, i nazivali je Boemski život ili Boema?) Dakako da Arnaudu Bernardu okružje pariške boeme nije važno niti je u predstavi vidljivo, iako je taj specifični milje snažno utjecao na skladatelja i nadahnuo ga da napiše jednu od najboljih opera uopće.

Zagrebačka opera željela je na premijeri okupiti nekoliko naših međunarodno afirmiranih pjevača. Nažalost, bariton Miljenko Turk, koji je razvio lijepu karijeru u Kölnu, Bayreuthu, Salzburgu i Beču, zbog bolesti uopće nije nastupio u ulozi Marcella. Mimě i Rodolfa tumačili su solistica Ljubljanske opere Martina Zadro i tenor Tomislav Mužek, koji je nedavno nastupio u Scalinoj produkciji Mozartova Idomenea u ulozi Arbacea.

Mladom kućnom dirigentu Josipu Šegu ova je premijera bila prva velika prilika za dokazivanje, koju je uspješno iskoristio. Dobro je uredio orkestar i čvrsto držao u rukama veliki ansambl s dobro pripremljenim zborom u drugom činu. Ponekad je tempo bio na granici tromosti, ali je nije prešao i ostvario je odgovarajući raspon orkestralne dinamike. Ne bi se moglo reći da je bio preglasan u odnosu na pjevače, ali okupljeni glasovi nisu dostatno dolazili do izražaja. Tomu je zasigurno pridonijela i otvorena scena, na kojoj se akustika gubi.

Pored toga, tenor Tomislav Mužek kao Rodolfo djelovao je indisponirano. Ako je doista bio indisponiran, trebalo je to publici priopćiti. Ovako je, unatoč lijepu vođenju fraza i muzikalnosti, njegovo pjevanje ostalo blijedo. I dvije sopranistice, Martina Zadro kao Mimě i Ivana Kladarin Lazar kao Musetta, pružile su mnogo muzikalnosti, mekoće i finih visina, ali njihovi glasovi teško su se probijali kroz gustoću Puccinijeve orkestracije.

U kvartetu boema pjevački najkonkretniji bio je Davor Radić kao Marcello, najbljeđi Alen Ruško kao Schaunard, dok se Luciano Batinić kao Colline zatekao negdje na sredini, ali je arija o plaštu pridonijela dobru dojmu njegova nastupa. Zbog svega toga nije ostvaren pravi karakter opere La Bohčme, koju je Hrvatsko narodno kazalište odabralo za ispraćaj Stare godine. Doista čudan izbor kada ono na repertoaru ima čak četiri komične opere i nekoliko baleta, koji bi za tu prigodu bili mnogo primjereniji.


Vijenac 414

414 - 14. siječnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak