Vijenac 414

Glazba

JAZZ AD LIBITUM – U SJEĆANJE NA PETRA BRAJŠU I ALEKSANDRA BUBANOVIĆA

Odlazak veterana jazza

piše Mladen Mazur

Na izmaku su nas prošle godine napustila dvojica glazbenih veterana, djelova-nje kojih je bilo vrlo važno u povijesti hrvatskoga jazza. Pisati rubriku u kojoj se prisjećamo dugogodišnjih znanaca i kolega kojih više nema među nama nije, razumljivo, ugodno, ali se s takvim situacijama, pogotovo kad su u pitanju imena starije životne dobi, neizbježno susrećemo. Izuzmemo li poneku obveznu osmrtnicu u dnevnom tisku, od njih se najčešće opraštamo bez pisane riječi.


Aleksandar Bubanović


Petar Brajša


Nakon duge je i teške bolesti 16. listopada umro naš najstariji aktivni trubač i pijanist Petar Brajša Pero, inače jedan od dvanaestero braće i sestara, od kojih su svi na ovaj ili onaj način bili povezani s glazbom, a od kojih je za povijest jazza bio najpoznatiji tenor-saksofonist Stanko Brajša. Petar Brajša bio je i jedan iz brojne generacije zagrebačkih liječnika glazbe-nika, i to jedan od onih neopredijeljenih, koji je čitav život vješto vozio na oba kolosijeka. Kao afirmirani anesteziolog i primarij uvijek bi nalazio vremena za glazbu, za sviranje u big bandu i malim sastavima. Bio je trubač čista, široka i snažna tona, melodičar zapažen u solističkim dionicama big band aranžmana, napose u opusu Glenna Millera i sličnih ili u zapamćenoj solo interpretaciji balade Blue Moon.

Petar Brajša počeo je svirati plesnu glazbu kao adolescent, još potkraj tride-setih godina prošlog stoljeća na ljetnim angažmanima u Martinščici. Bila je to plesna glazba koja se tada nazivala i jazzom. Potom postaje članom legendar-nih Mladih Devilsa Nene Grčevića, koji je djelovao početkom četrdesetih godina, da bi se nakon završetka Drugoga svjetskog rata prijavio u orkestar I. armije JA. Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, ne odriče se glaz-be. Nije se libio sviranja glasovira u Plesnoj školi Jakšić ni suradnje u zagrebačkim limenim glazbama Elektre i Željezničara. Karijeru je kao osamdesettrogodišnji trubač završio u redovima trubačke sekcije amaterskoga Plesnog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Dva mjeseca poslije, 12. prosinca, u tišini nas je u 86. godini napustio još jedan veteran naše glazbene scene i jazza, gitarist, skladatelj, aranžer i pedagog Aleksandar Bubanović. Saša ili Bumbar, kako su ga zvali, bio je sin uglednoga sveučilišnog profesora, kemičara Frana Bubanovića. Glazbeno se školovao u Zagrebu, gdje će se kao gitarist pod utjecajem legendarnoga Djanga Reinhardta i sastava Le Hot Club de France odlučiti za jazz i swing. Njegov je zagrebački učitelj gitare bio Vladimir Francetić. Tijekom Drugoga svjet-skog rata, kad jazz u Zagrebu nije bio dobrodošao, svirao je u malim komercijal-nim sastavima. Bit će potom član kvarteta Branka Kralja te malog sastava i big banda Tomice Simovića, a punih će deset godina potom provesti kao član ritam-sekcija tadašnjega Plesnog orkestra Studija Zagreb. Poslije ga sve više privlači glazba za film i televiziju, koju usavršava u Sieni u Italiji. Odlučio se za status slobodnog umjetnika i prešao u filmsko poduzeće Zagreb film. Kao autor filmske glazbe, za koju bi uvijek angažirao zagrebačke jazz-glazbenike, proslavio se filmom Babilonska kula, u kojem su nastupili članovi legendarnoga Zagrebačkoga jazz-kvarteta. No ona urođena i neuništiva crta dobroga zagre-bačkog duha jazz-gitare nije mirovala, pa je Bubanović osnovao jazz-kvartet te se na nekoliko godina zaposlio kao pedagog na zagrebačkoj Glazbenoj školi Lisinski, odgojivši i tu niz izvrsnih mladih jazz-gitarista, usmjerivši ve-ćinu prema jazzu. U sklopu te klase osnovao je jamačno u svijetu jedinstven big band sastavljen isključivo od gitarista, za koji je dakako napisao i niz originalnih aranžmana. Bubanović je uz to privrženost swingu pokazao napokon i osnivanjem sastava Hot Club Zagreb, kojim se odužio tradiciji Djanga Reinhardta, a s kojim je kao jedan od gitarista aktivno svirao do poznih godina, nastupivši među ostalim u Italiji i u Mađarskoj u kombinaciji s istaknutim majstorom violine Csabom Deseöm, potvrdivši tako status jedne od nezaobilaznih figura povijesti jazza u Hrvatskoj.


Vijenac 414

414 - 14. siječnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak