Vijenac 414

Glazba

KNJIGE IZ MUZIKOLOGIJE U 2009.

Brojčano mala, ali vrijedna produkcija

Iako je muzikoloških izdanja u Hrvatskoj i dalje nedovoljno, protekla godina donijela je neke pozitivne pomake. Između nekoliko zapaženih projekata, dva su obilježila tu vrstu produkcije u Hrvatskoj – serija Opća povijest glazbe Hrvatskoga muzikološkoga društva i Žmegačevi Majstori europske glazbe (piše Mirta Špoljarić)

Muzikolog i redovni profesor na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu Stanislav Tuksar u ožujku je ove godine u razgovoru objavljenu u Vijencu izrekao nešto što već dulje vrijeme muči hrvatsku glazbenu i kulturnu javnost. Rekao je: “U nas nema izdavačke kuće koja bi iole sustavnije, prema bilo kakvu načelu, izdavala knjige o glazbi. Izađe tu i tamo pojedinačni naslov, ali tržište ne postoji. U gotovo svim ostalim područjima glazbene kulture daleko smo razvijeniji nego što je to u riječi o glazbi. Tako, primjerice, nemamo nijedne knjige o Monteverdiju, Bachu, Händelu, Haydnu, Beethovenu, Stravinskom, Mahleru, Wagneru. To je zapravo katastrofalna situacija. Tu i tamo postoje neke romansirane biografije ili uz obljetnice prigodni uže usmjereni radovi. Tako je istodobna intencija projekta bila da široj kulturnoj i znanstvenoj javnosti napokon predstavimo suvremenu kvalitetnu znanstvenu misao o glazbi.“

Tuksar je govorio o kapitalnom projektu stručne i muzikološke provenijencije, opsežnom knjižnom izdanju Opća povijest glazbe, koji uključuje prvu seriju prijevoda povijesti europske glazbe na hrvatski jezik. Projekt je vodio Stanislav Tuksar, s drugim našim istaknutim muzikologom Nikšom Gligom ga i uredio, a seriju je objavilo Hrvatsko muzikološko društvo. U razdoblju od 2003. do 2008. prevedeno je i objavljeno sedam ključnih knjiga istaknutih svjetskih muzikologa: Povijest glazbe srednjega vijeka (Jacques Chailley, prev. Jelena Knešaurek-Carić), Glazba u renesansi (Howard M. Brown i Louise K. Stein, prev. Stanislav Tuksar), Barokna glazba (Claude Palisca / prof. Stanislav Tuksar), Glazbena pretklasika (Peter Rummenhöller, prev. Sead Muhamedagić), Doba Mozarta i Beethovena (Giorgio Pestelli, prev. Vesna Oblak-Juranić), Glazba 19. stoljeća (Carl Dahlhaus, prev. Sead Muhamedagić) te Glazba 20. stoljeća (Hermann Danuser, prev. Nikša Gligo).

Iako je riječ o projektu koji je trajao dulje vremena, kao dovršeni komplet pojavio se na tržištu 2009. te potvrdio kao najveći i najsloženiji pothvat koji je dosad Hrvatsko muzikološko društvo poduzelo u okviru svoje, inače redovite i stalne, izdavačke djelatnosti. Neke od tih knjiga sadržajem i načinom obrade građe više su namijenjene užoj stručnoj populaciji, no neke od njih primjerene su šire obrazovanim čitateljima i stručnjacima iz drugih znanstvenih disciplina, čime, zapravo, serija pokriva dosta širok spektar interesenata, koji u njoj mogu pronaći relevantne informacije.



Nezaobilazni Žmegač

Druga publikacija, koja je uvelike obilježila ovu godinu, a na posve se drukčiji način bavi problematikom pisanja povijesti glazbe, jesu Majstori europske glazbe, od baroka do sredine 20. stoljeća Viktora Žmegača, objavljeni u nakladi Matice hrvatske. Taj kapitalan pothvat na osobit Žmegačev način nastoji popuniti prazninu u hrvatskoj riječi o glazbi, dakle onoj proizašloj iz pera hrvatskoga stručnjaka, a koja se odmiče od uskoga znanstvenoga diskursa i približava, recimo to tako, popularnijem govorenju o glazbi. Golema publikacija ograničava se na probrane teme i skladateljske kanone preciznoga povijesnoga okvira, a u takvu izboru Žmegač ne bježi od vlastitosti i subjektivnosti mišljenja, što mu čitatelj ne treba zamjeriti, već, dapače, skinuti šešir pred gipkim esejističkim stilom utemeljenim u bogatom i nadasve stručnom iskustvu.

Putem odabranih skladateljskih ličnosti koje su, prema autoru, tvorile kanon europske umjetničke glazbe od baroka do sredine 20. stoljeća, Žmegač stvara mrežu činjenica i iskustava, mrežu iz koje progovara golemo teorijsko znanje, istraživačko i praktično iskustvo, nadopunjeno čestim referencijama na već postojeću literaturu, notne zapise i diskografske snimke. U tom smislu, koliko god ova knjiga jest naklonjena čitatelju, u pojedinim trenucima postaje teže prohodna onima koji određenu glazbenu tematiku barem donekle ne poznaju. No to nipošto ne treba shvatiti kao nedostatak, nego kao poticaj za osobnu provjeru ili nadgradnju.

Područje na kojemu smo također deficitarni jesu prava monografska izdanja o ključnim ličnostima hrvatske glazbene kulture. U današnje vrijeme svašta se naziva monografijom, a vrlo često događa se da takva izdanja zastanu na proširenoj (katkada sentimentaliziranoj) i bogato ilustriranoj biografiji. Izdanje koje je ove godine dobilo publiciranu konačnicu i opravdalo monografsku kategorizaciju jest Vladimir Ruždjak – Tragom glazbe autorice Erike Krpan, koja je na 306 stranica nadasve studiozno obrađena materijala sažela duboko intenzivan život i umjetnički put Vladimira Ruždjaka. Tehnički je monografija podijeljena u tri dijela – Život i Umjetnost mogli bismo definirati kao ona poglavlja koja proizlaze iz biografskoga slijeda, a poglavlje Činjenice treba istaknuti kao krunu izdanja.

Upravo te činjenice, od kojih je sastavljen Ruždjakov umjetnički put, na najbolji mogući način dokumentiraju o kakvoj je ličnosti riječ. S druge strane, takva podrobna dokumentacija od izrazite je važnosti za istraživačke svrhe, jer se svatko komu su takvi podaci potrebni može pouzdano (ili gotovo pouzdano, jer autorica za neke popise navodi razloge iz kojih nisu mogli biti iscrpnije načinjeni) osloniti na ovaj iscrpni popis. A riječ je o popisima Ruždjakova repertoara (prema glazbenim vrstama i sastavima), praizvedenih djela (s datumom, mjestom i sudionicima praizvedbe), Ruždjakovih režija (datum, mjesto i suradnici), diskografije (LP ploče, kompaktne ploče), popis skladbi te koncertnih i opernih nastupa.

Kroz tekst progovara čitava mreža činjenica isprepletena s Ruždjakovim mislima i stajalištima (preuzetima iz njegovih intervjua), sjećanjima članova obitelji (osobito njegove sestre Anđelke Gruica), izvacima iz kritika i raznih napisa o Ruždjaku, s dopuštenom autorskom (subjektivnom) reinterpretacijom, ali s načelom objektivnosti i važeće dokumentaristike u prvomu planu. Na taj način i Vladimir Ruždjak i hrvatska kulturna javnost dobili su vrlo reprezentativnu monografiju.


Plava konjica – Duh kao ruka vodilja

Prvih dana siječnja 2009. svjetlo dana ugledao je zanimljiv projekt naslovljen Plava konjica, prvi prijevod na hrvatski jezik poznatoga umjetničkoga manifesta Plavog jahača, objavljena 1912. u Münchenu, a u nastavku HGZ-ove publikacije dopunjen tekstovima hrvatskih autora koji su sudjelovali u istoimenom projektu što ga je Hrvatski glazbeni zavod u okviru klupskih podrumskih termina priređivao 2005. i 2006. godine. Hrvatski glazbeni zavod skroman je nakladnik, ali kada se odlučuje na kakvo izdanje, onda ono bude uistinu osobito. Takva je i Plava konjica, koju su uredili Eva Sedak i Marcel Bačić, donoseći tekstove almanaha (koji nikada prije nije bio dostupan na hrvatskomu jeziku u cijelosti) te nova promišljanja njegovih sadržaja i ideja. Prinos suvremenim čitanjima Plavoga jahača u ovome su projektu ponudili Marcel Bačić (Ordo inversus), Nikša Gligo (Odnos prema tekstu), Vladimir Biti (Duh kao /ne/milosrdna ruka vodilja), Zoran Kravar (Regresija u inovaciji), Dalibor Davidović i Petar Milat (O anarhiji u glazbi) te skup autora, Mladen Tarbuk, Ivan Supek, Marcel Bačić i Eva Sedak (Žuti zvuk).

Kada smo već kod kategorije almanaha, ne možemo zaobići publikaciju koja sadržajem i intencijom evocira upravo takvu karakterizaciju. Riječ je o svečanom zborniku Glazba prijelaza, koji je ove jeseni objavljen u povodu sedamdesetoga rođendana muzikologinje Eve Sedak (makar s godinu dana zakašnjenja). Zbornik su uredili Nikša Gligo, Dalibor Davidović i Nada Bezić, a objavili Naklada Artresor i Hrvatska radiotelevizija. Na prijelazu između znanstveno-stručnih preokupacija i spomenarskih bilješki, između znanstvenoga diskursa i riječi o glazbi, između riječi i tona, tona i slike, širok spektar sadržaja unutar zbornika obuhvaća ukupno 53 raznovrsna priloga, za kojima čitatelj može posezati istinskim osobnim i posve proizvoljnim odabirom. Istovremeno je to zbornik, spomenar, knjiga i partitura, te s tog aspekta sasvim osobita publikacija s kojom se ne može usporediti ni jedan zbornički pothvat.

Na trenutak se vratimo Hrvatskome muzikološkom društvu kako bismo istaknuli da je ta institucija pokrenula dvije nove serije te ove godine objavila u njima dva nova izdanja. Seriju Muzikološki udžbenici otvorilo je izdanje na hrvatskomu jeziku priručnika Metode analize glazbe, povijesno-teorijski ocrt Leona Stefanije (Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani), a riječ je o udžbeniku povijesti i teorije analize glazbe, koji ponajprije služi kao stručni priručnik. A prva knjiga iz serije Muzikologija bez granica je „Teatro di poesia“ u operi: suradnja Antonija Smareglie i Silvia Benca autorice Juliane Ličinić Van Walstijn, objavljena na engleskomu jeziku, koja očito pretendira na to da čitava serija obuhvati izdanja koja će vrlo lako biti dostupna inozemnim stručnim i znanstvenim krugovima te omogućiti bržu i protočniju razmjenu ideja.



Novi stari Stravinski

Gotovo kao nekakav uljez, posve neočekivano, a pomalo i neobjašnjivo, u Algoritmovoj biblioteci Facta pojavio se prijevod na hrvatski jezik glasovite Poetike glazbe skladatelja Igora Stravinskog, objavljene 1970. u nakladi Harvard University Pressa. Prevoditelj je Tomislav Brlek, a kako se knjiga našla među Algoritmovim projektima pomalo je začudno, no pohvalno. Riječ je o šest predavanja (Upoznavanje, O fenomenu glazbe, O skladanju glazbe, Muzička tipologija, Manifestacije ruske glazbe i O izvedbi) u kojima Igor Stravinski raspravlja o srži glazbe i umijeću njezina stvaranja, svaku od teza podrobno objašnjavajući i stavljajući u širi kontekst, često slikovito povezujući s drugim i sličnim primjerima, bilo iz glazbene, bilo iz drugih umjetničkih vrsta. Riječ je o vrlo zanimljivoj knjizi koja potkovanijem čitatelju može poslužiti kao zanimljivo (čak i zabavno) štivo, a glazbenomu stručnjaku prilika da upozna i drugu Stravinskijevu stranu, i to vrlo uvjerljiva i uporna, premda katkad odveć ponesena govornika.

Ove godine, nažalost, nismo dobili novu knjigu iz radionice Muzičkoga informativnoga centra, koji se trudi brinuti o hrvatskoj skladateljskoj baštini. Nakon uspješnih dvojezičnih izdanja o Dori Pejačević (autorica Koraljka Kos, 2007) te Ivanu Lukačiću i Francescu Spongi Usperu (Ennio Stipčević, 2008), Muzički informativni centar KDZ-a ove godine nije nastavio vrlo zanimljivu i vrijednu seriju, kojom nastoji predstaviti odabrane važne skladateljske ličnosti hrvatske glazbene baštine na način pristupačan i međunarodnim stručnim krugovima (na što dvojezičnost izdanja pretendira). Početkom godine najavljivane su takovrsne knjige o Luki Sorkočeviću i Blagoju Bersi, stoga se nadamo da ćemo ih u idućoj godini držati u rukama.

Primjeri koje smo u ovomu pregledu iznijeli pokazuju da postoji inicijativa, respektabilni autori, raznovrsnost pristupa (koju dakako treba njegovati), no ono što još uvijek kronično nedostaje hrvatskomu knjiško-muzikološkom tržištu jest – sustavnost. To je osnovno počelo svake predane djelatnosti, pa tako i izdavanja knjiga o glazbi. Izdavačke kuće u tomu ne vide interes, institucije ne pružaju (dovoljnu) financijsku potporu, a očito ni među potencijalnim čitateljstvom (koje god ono bilo) ne postoji izražen interes. Sintagma da je nešto od nacionalne važnosti čini se da ne dopire do toga područja. Očito je da bi se netko trebao nešto međusobno dogovoriti, no tko i što, još je nepoznato.


Vijenac 414

414 - 14. siječnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak