Vijenac 414

Likovna umjetnost

RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA JOZE KLJAKOVIĆA, KLOVIĆEVI DVORI, STUDENI 2009 – SIJEČANJ 2010.

Više slikarevih lica

Neva Lukić

Jozo Kljaković, rođen u Solinu, koji je s don Franom Bulićem obilazio ruševine antičke Salone te za njega vrlo često skicirao arheološke nalaze, odlučio se baš za takav put – klasičan i tradicionalan. Divio se Bourdellu i Maillolu, a ne suvremenim avangardnim slikarima. Smatrao je da je kaos ono što u umjetnosti nadolazi.

Solin mu je udahnuo još nešto što će ga odrediti kao slikara. Sam je u autobiografskom romanu U suvremenom kaosu zapisao: „Prisustvovao sam svim poslovima u polju i u kući. Divio se snazi silnih ljudina težačkih, koji su naše vinograde i naša polja obrađivali. Bili su to ljudi opaljeni od sunca, išibani od vjetra i škropca. Bili su jednako široki u vratu kao i u pasu.“ U tom opisu možemo vidjeti Kljakovićeve skulptorski prikazane figure. Njihovu je oblikovanju dao prinos i Ivan Meštrović, od kojega je Kljaković preuzeo prikaz tijela.


Portret oca, 1935-36, ulje na platnu


Kljaković je slikar koji se okušao u velikom broju likovnih disciplina (atelijersko slikarstvo, zidno slikarstvo, grafika, spomenička plastika, scenografija), a prolazio je i kroz različite stvaralačke faze, odnosno stilske pristupe (od simbolizma i naznaka ekspresionizma, do neoklasicizma, i na koncu do pokušaja prelaska na moderniji način slikanja). Izložba u Galeriji Klovićevi dvori obuhvaća velik dio opusa slikara, prikazujući ga i u sasvim novom svjetlu. Prati je i iscrpan katalog, na kojemu su stručno surađivali Josip Dukić, Frano Dulibić, Dalibor Prančević i Željka Zdelar. Autorica je izložbene koncepcije Petra Senjanović.

Postav izložbe kronološki i tematski prati faze Kljakovićeva stvaralaštva. Započinje simbolističkom i secesijskom fazom. U tim se radovima osjeća utjecaj simbolističkoga švicarskoga slikara Ferdinanda Hodlera, čiju je izložbu Kljaković najvjerojatnije vidio u Budimpešti 1910. Hodler je razvio stil paralelizam, koji karakteriziraju simetrično raspoređene grupe figura. Taj je utjecaj vidljiv na slici Uskoci (postoji nekoliko ulja na platnu na istu temu, nastala su 1918–1919). Kljaković na tim slikama ponavlja jednake tipove glava figura, što je također jedan od Hodlerovih utjecaja. Prikazani su uskoci koji isplovljavaju na lađama kako bi presreli turske ili venecijanske brodice. Na toj je slici izražen domoljubni osjećaj. Vladimir Lunaček nazivao ga je i „slikarom nacionalističkog smjera“. Slijedi slika Pastir s preslicom (ulje na platnu, 1918–1919), također izvedena u maniri secesije, koja dobro osvjetljava Meštrovićev utjecaj.

Sredina dvadesetih, tridesete i četrdesete godine prošloga stoljeća vrhunac su slikareva opusa. Tad se stilski sasvim usmjerava prema klasicizmu. To je također vrijeme velikih crkvenih narudžbi. Počinje oslikavati crkvu Svetoga Marka u Zagrebu (1923–1940), potom na ljeto 1927. odlazi u Vranjic oslikati župnu crkvu Svetoga Martina, radi također ciklus slika s temom Legende o Svetom Eustahiju u bokeljskoj Dobroti (1930-1938) te freske u Zvonimirovoj zavjetnoj crkvi Sv. Marije u Biskupiji kod Knina 1938. Zbog potpunijega posjetiteljeva doživljaja mnoge su freske na izložbi izložene u fotografskoj reprodukciji.

Idilična ulja na platnu nastala sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća također odišu neoklasicizmom. Primjerice, Povratak ribara (ulje na platnu, 1935), Na žalu (1936), Dva akta (Ljeto) (ulje na platnu, oko 1935). Kljakovićevski prikaz masivnih tijela, uvijek u zemljanim tonovima boje koji vrište, kao da se bolje uklapa u genre-prizore jer je iz njih i potekao. Običnom narodu takvi prikazi pridaju i notu uzvišenosti. Tih godina nastaje i slika Portret oca (ulje na platnu, 1935 /1936), koja pripada u vrhunac njegova portretnog, odnosno atelijerskog slikarstva. Obrisi na slici meki su, tonovi boje utišani, s toga platna izbija nježnost. Napokon nešto ljudsko, individualno na Kljakovićevoj slici.

Posljednji dio izložbe posvećen je slikarevim godinama djelovanja nakon 1941, kad za njega počinju godine emigracije. Zajedno s Ivanom Meštrovićem 1941. doživio je politički progon te je odveden u zatvor na Savskoj cesti, u kojem je doživio prve napadaje sljepila. Ondje je proveo četiri mjeseca. U rujnu iste godine odlazi u Rim izvoditi mozaike na Zavodu Svetog Jeronima u Rimu, gdje na prekide ostaje do 1947, kada odlazi u Argentinu, gdje ostaje do 1956. Zatim se vraća u Rim, kojem je do 1968.

Slike nastale u razdoblju emigracije, u posljednja dva desetljeća, zanimljive su jer zrače novom, dotad nepoznatom energijom Kljakovićeva umjetničkog opusa, a pomalo i mističnošću. Također, slikarska paleta promijenila se zahvaljujući uznapredovalu glaukomu.

Slike Maske (ulje na platnu, 1949) i Revolucija (ulje na platnu) prožete su svim onim što je Kljaković u prošlosti izbjegavao. Slikar koji je težio prikazivanju uravnoteženosti i ljepote života, koji je smatrao da umjetnost treba uljepšavati stvarnost, odjednom se licem u lice suočava sa smrću na svojim platnima. Svako lice na slici Revolucija nosi naznake individualnosti, no ona se stapaju u ljepljivu masu boli – ljudske, slikareve.

Kako bismo još bolje karakterizirali slikarevo lice, treba se svakako dotaknuti njegovih karikatura. Spomenimo karikaturu Personifikacija umjetnosti i ljepote (Bakanal umjetnika) (1922), iznimno veliku po formatu, koja prikazuje više od dvadeset muških aktova u idiličnom krajoliku, među kojima su i satiri. Karikature prikazuju hrvatske umjetnike. Zanimljiva je i kubistička karikatura Ive Vojnovića (1924). Dakle, jedino u karikaturi, pri čijem je stvaranju bio sasvim opušten jer se nije ozbiljno bavio njome, Kljaković se okušavao u avangardnim pravcima, koje nije podupirao, izvrgavajući ih podsmijehu, ali i pokazujući interes za njih. Na tim prikazima karikirao je mnoge hrvatske književnike i likovne umjetnike naglašavajući tako ironičan ton svega onoga u što je vjerovao – domovine i tradicije. Jedino su silne ljudine težačke ostale netaknute i dostojanstvene.


Vijenac 414

414 - 14. siječnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak