Vijenac 414

Naslovnica, O tome se govori

UZ GODIŠNJICU MEĐUNARODNOG PRIZNANJA RH

Rađanje hrvatske države

Kako je nestala Jugoslavija i nastala Hrvatska (Žarko Domljan)

Ovih dana navršava se osamnaest godina od međunarodnoga priznanja Hrvatske. Točnije, od dana kada je 15. siječnja 1992. dvanaest zemalja Europske Unije, tada još Europske zajednice, najavivši svoju odluku nekoliko mjeseci unaprijed priznalo Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu. Općenito se taj dan uzima kao datum međunarodnoga priznanja, iako je do tada već devetnaest država pojedinačno priznalo Hrvatsku, Vatikan je to učinio 13. siječnja. Nakon Europske Unije uslijedila su dalja priznanja, Rusija je priznala Hrvatsku 17. veljače, a Sjedinjene Države 7. travnja, kao 69. država, zajedno sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom. Time je završen dug i veoma složen proces hrvatskog osamostaljenja, odnosno izdvajanja Hrvatske iz zajednice naroda koja se nazivala Jugoslavijom. Pravi je stoga trenutak da se prisjetimo slijeda događaja.

Nove države uzbudljiva su pojava


Nastanak novih država razmjerno je rijedak i teško predvidiv događaj, ali on u narodu uvijek pokreće duboke emocije. Prirodno je i normalno da se čovjek raduje rođenju svoga djeteta, jednako je tako posve prirodno i normalno da se narod raduje rođenju svoje države. I kao što se pojedinac cijeloga života prisjeća toga dana i proslavlja ga, jednako se tako i svaka zrela i samosvjesna država, dok postoji, prisjeća dana kada je nastala i svečano ga obilježuje kao najvažniji datum svoje povijesti. Države su u prošlosti stjecale samostalnost na razne načine, najčešće ratom, ustankom, revolucijom, ali bilo je i razdoblja kada su nove države nastajale bez krvi, mirnim putem, naprosto zato što je postojeće stanje postalo politički i psihološki (i ekonomski) neodrživo, kao što je bio slučaj s valom osamostaljenja bivših kolonija nakon Drugoga svjetskog rata ili nakon nedavnoga sloma komunizma u Istočnoj Europi. No bez obzira na to kako su nastale, nove su države uvijek, poput rađanja zvijezda u svemirskom prostranstvu, fascinantna i uzbudljiva pojava, koja ne prestaje biti predmetom izučavanja stručnjaka međunarodnoga prava, povjesničara, psihologa, politologa, filozofa. Što se tiče međunarodne zajednice, ona uglavnom prihvaća novu realnost i priznaje samostalnost država, ako su one odlučno iskazale volju da to budu i ako zadovoljavaju neke temeljne kriterije međunarodnoga prava. No tu nema jedinstvenih rješenja i svaki je slučaj zaseban, iz jednostavna razloga što međunarodno pravo i nije pravo u klasičnom smislu te riječi, nego skup dokumenata i pravila kojih se države uglavnom pridržavaju, ali nema konzekvenca ako se neka država odluči ponašati drukčije.


Komunisti su imali četrdeset godina da stvore hrvatsku državu i nisu to učinili jer kao svoju povijesnu zadaću nisu vidjeli stvaranje hrvatske države, nego širenje proleterskog internacionalizma


Kada je nastala Hrvatska?


Na ključno pitanje, koji je datum bio presudan za nastanak samostalne hrvatske države i koji su to događaji utjecali na njezino međunarodno priznanje, nema do danas zadovoljavajućeg odgovora, o njemu ne postoji u nas ni stručno-teoretska, a kamoli politička suglasnost. U memoriji hrvatskoga naroda nedvojbeno je kao najvažniji događaj ostao zabilježen 30. svibnja 1990, dan kada je konstituiran prvi slobodno izabrani Hrvatski sabor. Oduševljenje i zanos koji se toga dana zrcalio na licima ljudi imao je duboke razloge. Nakon 45 godina vladavine komunističke manjine narod je konačno, prvi put u povijesti, na demokratskim i višestranačkim izborima slobodno iskazao političku volju. Nikada prije to nije mogao. Od austro-ugarskog doba, kada su Sabor birali staleži i redovi (bilo je svega 48.000 glasova, a ni nakon izborne reforme bana Tomašića 1910. broj izbornika nije prelazio 190.000), preko prve Jugoslavije, u kojoj Sabor nije ni postojao, do komunističkog Sabora nakon 1945, koji je bio zapravo produžena ruka Partije, krinka za njezinu samovolju, u Hrvatskoj nikada nije bilo izbora na temelju slobodnog i općeg prava glasa. Zato je erupcija narodnog oduševljenja toga 30. svibnja mnoge iznenadila. Ali emocije narodne djeluju i onda kad pojedinci možda i nisu dokraja svjesni njihovih najdubljih motiva i poriva. Narod je toga dana instinktivno osjetio da se dogodilo nešto veliko, prijelomno i dalekosežno, kao što su to osjećali i oni mladi ljudi koji su uklanjali bodljikavu žicu na granici s Istočnom Njemačkom ili rušili Berlinski zid. Toga su dana građani spontano ispunili ulice i trgove, a oni koji to nisu mogli pratili su događaje pripijeni uz televizore. Osluškivala se svaka riječ izgovorena sa saborske govornice, a masa okupljena na Markovu trgu prekidala je govornike usklicima i pjevanjem himne. Narodno je slavlje nastavljeno na prepunom Jelačićevu trgu uz skandiranje i ovacije zastupnicima, a završilo je velikim rock-koncertom i vatrometom na Jarunu. Do ranih jutarnjih sati ljudi su se kao u transu prepuštali glazbi i plesu, osjećajući da je u toj noći njihov davni san konačno postao stvarnost. Znali su da se s padom komunističke diktature vraća dugo očekivana sloboda, a s njom i nada u bolju i sretniju sutrašnjicu.



Velike zasluge za priznanje Hrvatske ima papa Ivan Pavao II. (lijevo) zahvaljujući kojem je Vatikan priznao Hrvatsku već 13. siječnja 1992, što je predsjednik Tuđman posebno pozdravio.

Robert Badinter (sredina) odlikovan je 11. ožujka 2003. počasnim doktoratom Sveučilišta u Zagrebu za golem prinos borbi za samostalnost Hrvatske i nastojanju za međunarodno priznanje.


Deklaracijom uspostavljena neovisnost


Više je od godine dana proteklo dok nije učinjen drugi odlučan korak na putu osamostaljenja. Bilo je to donošenje Deklaracije o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Kada sam toga dana nakon prebrojenih glasova izgovorio onu kratku rečenicu: „Gospođe i gospodo zastupnici, rođena je nova država, Republika Hrvatska. Neka joj je dug i sretan život!“, bio sam zaista uvjeren, kao i svi zastupnici u dvorani, kako više ništa ne stoji na putu da civilizirani svijet prihvati našu jednoglasno donesenu odluku. Događaji koji su slijedili, rat u Sloveniji, a ubrzo zatim i u Hrvatskoj, pokazali su da je pred nama još dug i mukotrpan put i da su neprijatelji hrvatske samostalnosti po okrutnosti i ideološkoj zadrtosti daleko nadmašili svoje ideološke učitelje. Zaista je teško objasniti kako je bilo moguće da se golemi represivni mastodont poput Sovjetskog Saveza raspadne praktički bez krvi, omogućivši tolikim narodima da ponovno steknu slobodu, dok je komunistička Jugoslavija potonula u rat koji je odnio stotine tisuća nevinih života, pokazavši cijelome svijetu krvavo naličje svoga toliko hvaljena socijalizma s humanim licem.

Donošenju Deklaracije prethodilo je nekoliko događaja bez kojih ona ne bi bila moguća. Ponajprije, to je usvajanje novoga hrvatskog ustava u prosincu 1990, kojim su stavljeni izvan snage svi akti saveznoga karaktera, a zatim referendum od 19. svibnja 1991, na kojemu je golema većina hrvatskih građana (94%) dala glas za samostalnu državu. Mjesecima prije donošenja Ustava vodila se teška, upravo rovovska bitka sa saveznim organima oko pitanja nadležnosti, jer je Savezna skupština predlagala amandmane kojima je nastojala sačuvati primat saveznog nad republičkim ustavom. Srpski ustavni stručnjaci zasukali su rukave da dokažu kako je nosilac izvornog suvereniteta jedino država Jugoslavija, a republike mogu uživati tek djelomični ili izvedeni suverenitet (što se u doba Brežnjeva nazivalo „ograničenim suverenitetom“). Stajalište Sabora bilo je upravo obrnuto: nosioci su izvornog suvereniteta republike, u kojima su provedeni izbori i Jugoslavija odsad dalje može biti samo ono oko čega se republike dogovore. Usvajanjem novoga ustava Hrvatska je saveznim organima jasno dala do znanja da ne kani odustati od svoga načelnog stajališta.

Armijsko vodstvo tada donosi odluku da pohapsi hrvatsko vodstvo, o čemu se u saveznom vrhu i prije razgovaralo. Borisav Jović u dnevniku zapisuje kako je ljut na Kadijevića jer oklijeva i tvrdi da JNA nema dovoljno dokaza za hapšenje, a Jović mu odgovara: „Pa vi ih najprije uhapsite, dokaze ćete lako kasnije naći!“ Kada danas čitamo tu rečenicu, čovjeku se ledi krv u žilama na pomisao da su ljudi takva kriminalnog mentalnog sklopa godinama vodili zajedničku državu. Uhićenje je trebalo uslijediti dramatične noći 25. siječnja, kada je hrvatska delegacija bila na pregovorima u Beogradu i kada je istovremeno pušten na televiziji montirani film o generalu Špegelju. Veleposlanik Gagro izvještava da mu je te večeri vojni ataše javio kako je primio obavijest iz Beograda o hapšenju hrvatskoga vodstva, kojemu će se suditi za veleizdaju, i istovremeno nalog da vijest prije ponoći distribuira francuskim medijima. Sve je dakle bilo spremno, uloge podijeljene, samo što se predstava nije odvijala onako kako su to generali zamislili. Dok smo te noći u Predsjedništvu sjedili nasuprot Kadijeviću, Adži-ću i Brovetu, koji su nas promatrali smrknutih, zlih lica, osjećali smo da naša sudbina visi o tankoj niti. Sam Bog zna što se te noći dogodilo (ili možda američka CIA) da su generali odustali od svoga paklenskog nauma i da je naša delegacija uspjela izvući žive glave iz beogradske vučje jazbine.


Poraz nepobjedivih


Dva dana nakon donošenja Deklaracije kolone tenkova krenule su na Sloveniju, započeo je desetodnevni rat koji je završio ponižavajućim porazom dotad slavljene i nepobjedive JNA. Europi je od prizora iz Slovenije zastao dah, ali zabavljena sređivanjem svojih poslova nakon pada željezne zavjese nije ni prstom maknula da zaustavi užas koji se nadvio nad Hrvatskom. Sve što se nakon toga zbivalo, tromjesečni moratorij, Međunarodna konferencija, Arbitražna komisija, embargo na oružje, opkoljavanje gradova, teroriziranje stanovništva neselektivnim granatiranjem, bestijalno iživljavanje nad braniteljima Vukovara, divljačko rušenje zaštićene jezgre Dubrovnika, sve do vrhunca bezumlja, granatiranja Banskih dvora i pokušaja likvidacije hrvatskoga vodstva, bilo je nadljudsko hrvanje ne samo s daleko nadmoćnijim neprijateljem nego i s neshvatljivim taktiziranjem i pasivnošću međunarodne zajednice. Otvorena agresija pokazala je svu uzaludnost pregovora s Beogradom i Sabor, dan nakon raketiranja Banskih dvora, 8. listopada 1991, donosi Odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom državom. Odluku gotovo istovjetnu, čak i u nazivu, onoj od prije 73 godine, kada su 29. listopada 1918. raskinute veze s Austro-Ugarskom (po kojoj je nazvana ona strma uličica sa sjeverne strane Sabora). Ako je lipanjska Deklaracija ustanovila Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu, ostavljajući mogućnost razgovora o modalitetima provedbe, Odluka iz listopada iste godine znači objavu da s državom koja ju je napala Hrvatska više ne razgovara, nego ratuje sve do ispunjenja ciljeva iz Deklaracije. Pokušaj da se ta dva dokumenata suprotstave i rangiraju po važnosti nepotreban je i jalov posao, koji je osim toga unio i veliku smutnju u javnost, jer je valjda jasno da Deklaracija ima pravno konstitutivnu snagu, na isti onaj način na koji je ima i američka Deklaracija o nezavisnosti iz 1776, koju je kao i u hrvatskom slučaju također trebalo obraniti oružjem.


Komunisti protiv hrvatske državnosti


Na kraju, u vezi s međunarodnim priznanjem ostaje još jedna nedoumica koju valja razjasniti. U lijevome su se tisku razmahale tvrdnje kako Hrvatska priznanje duguje prvenstveno dokumentima iz komunističkog doba, zaključcima ZAVNOH-a i ustavu iz 1974. i kako je Arbitražna komisija upravo na njima temeljila svoje odluke. Da nije bilo ustava iz 1974, ne bi bilo ni slobodne Hrvatske – tako otprilike glasi teza. To je potpuno suprotno od istine. Komunisti su imali četrdeset godina da stvore hrvatsku državu i nisu to učinili. I da su vladali još četrdeset godina oni to ne bi učinili iz jednostavna razloga što kao svoju povijesnu zadaću nisu vidjeli stvaranje hrvatske države, nego širenje proleterskog internacionalizma. I još gore od toga, za njih je neovisna hrvatska država bila retrogradna ideja, protivna, kako su mislili, prirodnim i povijesnim zakonitostima, što dokazuje i ona strašna Titova rečenicu da će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati neovisna. Zato s komunizmom nije moglo biti razgovora ni nagodbe ili, jednostavnije rečeno – komunizam i na njemu stvorena Jugoslavija morali su nestati da bi Hrvatska mogla živjeti!

Tezu o komunističkim zaslugama za odluke Arbitražne komisije argumentirano je pobio poznati stručnjak za međunarodno pravo Đuro Degan, ali za one nevjerne Tome kojima njegov autoritet nije dovoljan vrijedi citirati predsjednika Arbitražne komisije Roberta Badintera, koji je u razgovoru za Novi list (2003) izjavio: „U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav... Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974, njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije.“

Badinter je samo ponovio dijagnozu koju je u prosincu 1991. postavila Arbitražna komisija. Nažalost, i nakon gotovo dvadeset godina zadah te disolucije, tog raspadanja jugoslavenskog trupla, još se osjeća u zraku i pojačava se svaki put kada se otkrije neka nova masovna grobnica. I tomu se još ne nazire kraj.


Vijenac 414

414 - 14. siječnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak