Vijenac 412

Književnost

PREGLED HRVATSKE PJESNIČKE PRODUKCIJE U ZADNJEM POLUGODIŠTU 2009.

Melem svijeta i ravnateljica života

Sead Begović

Budući da su mnogi pjesnički naslovi u proteklom razdoblju, po običaju, prošli nezapaženo, a od tekuće kritike posve neverificirano, poezija kao da je opet osuđena razumijevati samu sebe, a najvjernija joj čitalačka publika i nadalje ostaje osamljena i izdvojena – to su, naravno, pjesnici. Iako već poodavno nije elitna u recepcijskom smislu i nije melem svijeta, ona i nadalje sublimira svaki izraz i okuplja oko sebe pjesničko pleme. Može se reći da prevladava osobno intimno iskustvo u okružju bezazlene ili pak okrutne zbilje. Dakle, pjesnici s nama razgovaraju o sebi sada i ovdje, razgovijetno, i više-manje skladno, ali kao nikada prije bez ikakvih inhibicija prema svijetu. Prostodušni povici recitativnog ili pak besjedovnog stiha izmjenjuju se s ponešto zamršenijom zbiljom – nježnom reminiscencijom ili pak tjeskobnom i oporom egzistencijom. Jezičnih je metamorfoza malo, slikovitosti još manje. Takvi nas opjevci dovode do zaključka da o svijetu već sve znamo. Da ljubav nije čudo vrijedno divljenja, a razum je, naposljetku, istjerao intuiciju.


Poezija kao vlasništvo pjesnika

Naravno, nitko od pjesnika neće priznati da je razbio tradiciju pjesničkog iskustva – svi se upinju oživotvoriti poeziju, ali, oduzimajući joj one predikate koji govore da je riječ o kruhu izabranih. Stječe se dojam da je važnija osobna, a ne pjesnička ljepota, a svakodnevna evidencija života odjednom je razoružala imaginativni doživljaj. Ono što se u trenutno objavljuje jest iscrpljen, iscijeđen jezik, koji vapi za obnoviteljskom snagom, i novom prezentacijom. Posebno je bolno saznanje da je smanjen jaz između pjesničkog i običnog (svakidašnjeg) govora. Poezija je postala privremeno vlasništvo i pjesnika i malobrojnih čitača, a time je već pri svome oknjiženju osuđena na zaborav. I da nije njezinih malobrojnih odvjetnika, mi, koji je smatramo ravnateljicom života, ostali bismo tumarajući fačuki bez hraniteljice – majke. Da sve nije tako katastrofično, dokazuje dvadesetak knjiga objavljenih u razdoblju drugog polugodišta 2009.

Istaknimo ponajprije dvije ugledne nagrade za poeziju. Na ovogodišnjem sajmu knjige u Puli nagradu Kiklop primio je Arsen Dedić za pjesničku zbirku godine pod naslovom Zidne novine (u nakladi zagrebačkog Profila), a godišnju nagradu Josip Sever, koju dodjeljuje Udruga Jutro poezije, za najbolju knjigu poezije u 2009. primio je Jakša Fiamengo za zbirku pod naslovom Tajna mjerenja. Dedićev naslov knjige upućuje na transparentni i plakatno istaknut poetski izričaj dosjetljiva dosjetljivičara, kalamburskog, humornog i ironijskog stajališta. Pitka raspjevanost izbjegava margine izričito laka stiha, a aktualna građa (Soldatuše, Božićnica, Zagreb mi daje, Tv i ja i druge pjesme) posložena je kao nataloženo iskustvo i duboka proživljenost. Dedić je i nadalje pjesnik jasnih motiva i bliskih slika, a rabljena metrika spremna je za glazbeno izvođenje. Ove su pjesme sve samo ne vašarska pljeva te otkrivaju tendenciju šansonijerskog i baladičnog pjeva nostalgična lirika Arsena. Fiamengo je pjesnik s ponešto složenijom slikovno figurativnom mrežom, iako je također uglazbljivan. Kao ponajbolji maritimni pjesnik ustrajno dokazuje da u njegovu mediteranskom okružju nevažnih stvari nema, a sile mora samo su djelić njegova dionizijskog jezika. U ovom razdoblju Fiamengo je objavio još jednu pjesničku zbirku (Svjetleća tijela, Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika) te nam još jednom, s brušenim vrednotama govornoga jezika (iako mu nisu strane uhodane sheme vezanoga stiha, primjerice soneta) dokazuje da je jamačno jedan od najplodnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Sa svakim stihom on identificira sebe i svoju sudbinu i u konačnici ustupa mjesto nekom drugom smislu postojanja.

Utrka dvaju društava

U proteklom razdoblju izdavačku trku, kada je riječ o pjesničkim naslovima, vode Društvo hrvatskih književnika sa svojom Malom knjižnicom DHK i sada glavnim urednikom Matom Ganzom i Hrvatsko društvo pisaca sa svojom Bibliotekom poezije, kojoj je glavni urednik Ervin Jahić. Dakle, književne udruge ostaju najveći pjesnički skrbnici. Kada je riječ o nakladi DHK, izdvojimo ove naslove: Anđelko Vuletić: Vražja igračka, Milan Rakovac: Besida priletuća, Drago Štambuk: Pognuta riža, Dragica Vranjić-Golub: Predriječ i Jakša Fiamengo: Svjetleća tijela. Čini se da Hrvatsko društvo pisaca trenutačno vodi po broju objavljenih naslova pa tako čitamo Anu Brnardić i njezin Postanak ptica, Ivana Rogića Nehajeva i naslov Iz zapisa slobodnog suhozidara, zatim Tomicu Bajsića i Južnu poštu, Damira Šodana i Pisma divljem Skitu, Branka Vasiljevića i njegov Tilt te Helenu Burić i njezinu Kratku povijest bolesti.

Pri čitanju Anđelka Vuletića i njegove zbirke Vražja igračka susrećemo se s pjesnikom koji posjeduje prometejsku upornost i prkos. Sve će to biti pomiješano sa žrtvenim poimanjem individualnoga koje želi razriješiti temeljna egzistencijalna pitanja. U naše doba, kada se u poeziji osjeća višak neznatnih stvari, u tog pjesnika sve poprima razmjere iskonskog i esencijalnog. Štambuk ovaj put u Pognutoj riži još jednom traži odmorište od brojnih knjiga koje je dosad objavio. Riječ je o haiku-poeziji. Žeđ za tom lapidarnom formom vjerojatno je povezana uz njegova putovanja i diplomatsku službu. Bit će zanimljivo pratiti njegovu poeziju kad jednom ode, primjerice, na Borneo ili Burkinu Faso. U istoj ediciji Milan Rakovac objavljuje svoju Besidu priletuća. O tom pjesniku čakavskog izraza i zavičajnih istarskih tema i sadržaja M. Strčić piše: Rakovac pronalazi vlastite putove i načine izražavanja, težeći prestrukturiranju tradicionalnog pjesničkog znaka. Njegov pjesnički senzibilitet duboko je prožet „šćavunsko-težačkom sviješću“, gdje prevladava kondenziran i namjerno opor te silovit i provokativan izričaj. Boris Biletić smatra da je Rakovčev autorski credo: Istra, glagoljaši, narodnjaci, antifašizam, convivenza, čakavica, multikultura, pogranični identitet, pluralizam i zavičajnost.

Mujičićeva knjiga grafički najprivlačnija

Ivan Božičević u istoj ediciji Male knjižnice DHK objavljuje svoju treću knjigu književnih kritika pod naslovom Pjesnički proplanci. Prikazivački je obradio četrdesetak istaknutih pjesnika na svoj jedinstven, impresionistički način. Bit će to još jedan prinos književnopovijesnom proučavanju suvremene hrvatske poezije. Broj zbirki u Maloj knjižnici DHK uvećala je i Dragica Vranjić-Golub, koju u njezinoj petoj pjesničkoj knjizi zanimaju predriječi, načini istjecišta jezika, njegova zvukotvornost, korijen, postanak i jezični rijek, dakle, posvema aureferencijalna strana i tvarnost jezika koja se pjesnički pojmovno, u lirskoj oblandi, želi dokučiti. U vrlo raskošnoj ediciji zagrebačke naklade Zoro Tahir Mujičić objavljuje nove pjesme pod naslovom Vlaška 99 s ilustracijama Fadila Vejzovića. To je ujedno likovno grafički najprivlačnija pjesnička knjiga. Uz to, Tahir nas podsjeća na mjesto svog nekadašnjeg stanovanja putem poetskih freski intimnog karaktera. Pred nama su crtice iz života obitelji Mujičić. Pjesnik spašava svoju poetiziranu biografiju od sentimentalizma, od uskog grla privatizma. S takvim vitalističkim mirazom, s prekobrojnim jezičnim fintama, s identitetom lirske lude koja miješa i mrijesti neobične jezične spojeve i interlingvalno kalemi čudesne idiome, koje odveć često ironizira, persiflira i desakralizira kao građanske utopije i njihove tobože svete sadržaje. Autor se neštedimice poigrava vlastitom poetskom i građanskom biografijom. Mujičić će zastupati metapoetski projekt pjesništva koji se ne sablažnjava pred kulturom teksta, pred mnogolikim ušuljavanjima i ispadanjima iz povijesti, podjednako književne i one građanske.

Sabrane i nove pjesme objavljuje Nikica Petrak u nakladi Matice hrvatske, što smatramo velikim izdavačkim pothvatom. Naime, po riječima Tonka Maroevića, Petrak već pola stoljeća disciplinirano i bez radikalnih rezova ispisuje kontinuirani dnevnik ispunjen tradicionalnim pjesničkim motivima, koje nadograđuje i obogaćuje jezičnom darovitošću, svestranim eruditizmom, upućenošću u modernističku tradiciju, začudnom refleksijom te izvornom, nadrealnom slikovitošću. Posebna vrijednost njegova rukopisa leži u njegovu autoironičnom poimanju vlastitih i kolektivnih opsesija. Unekoliko je zanimljiva i knjiga Roberta Roklicera, voditelja tribine i nakladnika edicije Jutra poezije, pod naslovom Pivo ne ostavlja mrlje od kave. U svakom slučaju on se približava estradizaciji i recitativnosti pjesničkog iskustva, koristeći se autentičnom građom govornog jezika. Njegov je poetikološki poklič: Što dalje od šminke i parfema, a zapravo od metafore kao nosioca značenja. I to nije bez šarma. Naglašavajući neartificijelnost, pjesnik polazi od vlastitog singularnog ja i njegova izoliranog iskustva. Pjesnički doajen, bilingvalni pjesnik Nikola Kraljić u nakladi Lukom objavljuje zbirku Sohi, u kojoj se priroda i ljubavni zov stapaju u povik nevične erotske igre bez posjekotina i sablazni. Umiljat krajolik, produhovljene strasti, svetkovina opojnog života (nipošto smrti) otkrivaju pjesnika spremna da živi: „pervi dan agusta / pervu smokvu / v usta“.

Moćni zagrebački izdavač V.B.Z. još je jedan zaštitnik poezije koju ustrajno objavljuje. Zadnje njegove tri knjige su Davora Šalata (Tumačenje zime), zatim Drage Glamuzine (Je li to sve) i Seada Begovića (Uresi). Evidencija poraza smisla u Šalatovoj poeziji, piše urednik Ervin Jahić, sanira svoje mehanizme u ovozemnom nakaradnom raju, u supstitutu zvijezda i njihovoj gramatici te u neposjedovanosti mora kao još jedinog slobodnog entiteta. Glamuzina pak stišava žubore svojih ljubavničkih patnji, ponajbolje kada ih promatra s distance. Autor miješa dnevno, oduhovljeno i doslovno. Poezija je to koja se čita s lakoćom i zanimanjem. Dvojici pjesnika pridružit ćemo mladoga Marka Pogačara, iako on realističkim kontekstualiziranjem, punim prepoznatljivih mjesta naraštajnog i potrošnog civilizacijskog prepoznavanja (Z. Mrkonjić), izmiče općim mjestima suvremene pjesničke proizvodnje, diskurzivno i slikovno uz odražavanje dijalektike realnog.

Pjesme o otajstvu križa

Posve je netipična, za naše doba, knjiga Josipa Sanka Rabara pod naslovom Pjesme bratu suncu. Riječ je o zbirci duhovne poezije koja aludira na pjesmu Franje Asiškog, a njemu je i posvećena. Za razliku od Franjina čistoga blaženog ushita, ta zbirka nosi i kritičku gorčinu pred nepravdom svijeta, kao i drugo lice blaženosti – otajstvo križa. Vrijedno je pozdraviti i stalnoga povratnika u poeziju Predraga Vrabeca i njegovu zbirku pjesama u prozi Stabla visine. Pjesnik daje važnost različitim prizorima i njihovu udomljavanju u nepodudarnim vremenskim i prostornim zonama. U njegovoj vrteški riječi (Miroslav Mićanović) svoje mjere podjednako nalaze čudo dana kao i tajne svakodnevice.

Na kraju ćemo pohvaliti najagilnijeg izdavača poezije u proteklom razdoblju, a to je Biblioteka poezije Hrvatskoga društva pisaca na čelu s uredničkim dvojcem Ivanom Hercegom i Ervinom Jahićem. Brzinom munje objavili su, već gore navedenih, šest respektabilnih imena suvremene hrvatske poezije: Ivana Rogića Nehajeva, koji u svojoj novoj knjizi dodaje vlastitoj pjesničkoj ideologiji posve nov identitet na matrici tijela kao obnovitelja svijeta i jezika. Tijelo, piše glavni urednik, zadobiva status dekonstruktora, ali i restauratora ideoloških jedinstava: države – naroda – religije. Poetesa mudrica Ana Brnardić kao da postupno vraća svoju čarobnu pisaljku ukradenu nekom mudracu, a granična pozicioniranost, između naraštajnih iskustava sa zbiljom i alegorična ikoničnost, koja upućuje na tradicionalni modernitet, spretno zaobilazi praktični, svrsishodni i racionalno svjesni poetski sadržaj. Branko Vasiljević u svojoj drugoj knjizi ispisanoj u duhu 80-ih, i ne samo zbog fragmentarnog očuđavanja, uspješno se othrvao senzacijama puke registracije zbilje. No on ipak dodiruje granice zbiljnosti kao i granice fascinantna jezika. Damir Šodan, ukratko, za svoj se izlog svijeta koristi mediteranizmima i pojmovima srednje Europe kao i fenomenologijom zbilje te fetišizmima zapadne kulture. Treba svakako spomenuti i jednu korisnu knjigu prijevoda, onu Tomice Bajsića. U tri poglavlja Južne pošte prevoditelj nas vodi u tamno i zlatno srce latinske Amerike oskvrute političkim silovanjima, diktatorskim progonima, siromaštvom, ali okupane suncem poezije. S podnaslovom Putovanje poezijom Latinske Amerike knjiga čini izbor iz poezije uz uvodne tekstove i prijevod s portugalskog, španjolskog i engleskog.


Vijenac 412

412 - 17. prosinca 2009. | Arhiva

Klikni za povratak