Vijenac 412

Glazba, Razgovori

RAZGOVOR: Pavle Dešpalj, dirigent

Borba predstoji mladima

Miljenko Jelača

Akademik Pavle Dešpalj ove je godine imao dva jubileja – 75. godišnjicu života i 50. obljetnicu umjetničkog djelovanja, a već gotovo šest godina obnaša i dužnost potpredsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. I više no dovoljno povoda za razgovor.


Ove ste godine, pa i ne samo ove, jedan od najzaposlenijih dirigenata u Hrvatskoj?

Ako gledamo činjenično stanje, jesam jedan od najzaposlenijih dirigenata. Što se pak tiče potpredsjednikovanja HAZU, ističe mi šesta godina, sljedeća će mi biti zadnja, sedma. Moram reći da mi je bilo veliko zadovoljstvo i velika čast raditi s kolegama iz uprave, iz predsjedništva i s razredom s kojim radim od početka mandata.

U kojoj mjeri Akademijin razred za glazbu i muzikologiju uopće može pridonijeti te koliko stvarno pridonosi razvoju i afirmaciji glazbene kulture u Hrvatskoj?

Djelujemo tako da nam je jedna od najvažnijih zadaća tiskanje novih djela, i to muzikoloških, zatim partitura, dakle kompozitorskih izdanja, ali i njegovanje baštine na način ne samo da tiskamo nego i da redigiramo i donosimo na uvid svekolikoj javnosti, u najboljem svjetlu. Kroz naš su razred prošli svi najvažniji skladatelji i muzikolozi u Hrvatskoj od osnutka tog Akademijina razreda. Nismo prije imali poseban razred za muziku i muzikologiju, nego smo bili u razredu za umjetnosti. Baš je akademik Stjepan Šulek, moj profesor, isposlovao da se izdvoji zasebni razred za muziku i muzikologiju.

Jedan ste od najsvestranijih hrvatskih glazbenika, violinist, klavirist, dirigent i skladatelj. Je li vam neka od tih sposobnosti znači više ili su one jedinstvo, sveukupnost vašega glazbeništva?

U svakom slučaju moja je prva ljubav kompozicija. No zbog raznih životnih prilika više sam se posvetio dirigiranju. Moj skladateljski opus nije obilan, ali nadam se da će nešto značiti hrvatskom narodu. Kad god dirigiram i komponiram, uvijek je u meni kompozitor, violinist i pijanist.

Skladateljski ste rad akademski izučili kod svog profesora, a našega istaknutog skladatelja Stjepana Šuleka. U kojoj je mjeri Šulek utjecao na vas kao skladatelja?

Šulek je utjecao na mene u velikoj mjeri jer me naučio kako misliti, kako raditi, kako se od atoma, molekule, pravi jedno glazbeno djelo. Njegov utjecaj nije jedini, možda i zato jer sam jako otvorena duha i rado slušam sve velike skladatelje i prošlih i sadašnjih vremena i vjerujem da sam od svih mnogo toga naučio. Moje je stvaralaštvo sinteza svih tih utjecaja, a nadam se da sam imao reći i nešto svoje i da se moja riječ i misao negdje uočava.

Kao dirigent u prilici ste izvoditi svoja djela. Je li vaša dirigentska izvedba najautentičnije tumačenje autora Dešpalja?

Svoja djela ne izvodim prečesto. Izveo sam ih više puta za svoj sedamdeseti rođendan, pa su me i ove godine angažirali da izvodim i svoja djela. Ali radije izvodim djela hrvatskih skladatelja, svojih kolega, a u prvom redu djela svog učitelja Stjepana Šuleka.

Koliko je dovoljna briga za izdavaštvo da bi se glazba mogla izvoditi? Je li u Hrvatskoj dovoljno prisutna nakladnička djelatnost kako bi se djela hrvatskih autora tiskala i izvodila, kako u nas tako i izvan granice Hrvatske?

U prošlosti je bilo vrlo loše. No u zadnje vrijeme, otkad su se ljudi počeli baviti računalnim pisanjem glazbe, to je mnogo bolje i lakše i imamo veći broj tiskanih djela.

Dirigirali ste različitim orkestrima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kada promatramo odnos Zagreba i drugih hrvatskih gradova, pada mi na pamet misao pokojnoga našeg velikana Vlade Gotovca, da je Hrvatska premala zemlja da bi imala provinciju. Kakav je vaš dojam o tim relacijama?

Dirigirao sam, osim u Zagrebu i u Zadru, Splitu, Rijeci, Puli, Osijeku, Dubrovniku i Varaždinu. Nema grada u Hrvatskoj u kojem djeluje orkestar, a da nisam sudjelovao u njihovu radu kao dirigent. Počeo sam svirati violinu u orkestru u Zadru koji je bio ostatak ostataka nekadašnje Zadarske filharmonije. Tim je orkestrom ravnao profesor Jerolimov, inače rođeni Prečanin, koji se osjećao Zadraninom i koji je iz Osijeka došao u Zadar. Dirigiranjem se bavim od svoje pete godine jer sam ocu pomagao kao asistent u vođenju zborova ili raznih komornih sastava. Moj je dirigentski debi bio u HNK u Zagrebu s premijerom baleta 1959, a počeo sam dirigirati i sa Simfonijskim orkestrom Radiotelevizije Zagreb.

Kakav je odnos koncertne djelatnosti i glazbenog kazališta u nas?

Što se operne umjetnosti tiče, tu imamo tri grada osim Zagreba koji imaju opere, Rijeku, Split i Osijek. Što se tiče orkestralne muzike, osim Zagreba jedino Dubrovnik djeluje kao središte gdje se stalno njeguje orkestralna glazba već dugi niz godina. Dubrovčani su u najvećem dijelu simfonijski orkestar, za razliku od Splita, gdje djeluje operni orkestar koji u sezoni održi određeni broj orkestralnih koncerata. Istu praksu ima i riječka pa i osječka opera.

Potječete iz glazbeničke obitelji. Otac Šime bio je skladatelj i dirigent, vaša sestra Maja i brat Valter istaknuti su hrvatski glazbeni umjetnici i pedagozi pa i vaš sin Šime također je dirigent. U kojoj je mjeri za umjetnika bitno da ima obiteljske dispozicije za glazbu?

Mislim da je to vrlo važno, premda ne mora biti pravilo. Ono što mi se čini najvažnije jest da smo sestra, brat i ja već od najranije mladosti bili sudionici kućnog muziciranja, što mi se čini silno važno u razvoju glazbenika. Naravno za kućno muziciranje ne mora biti nužno da su svi članovi iste obitelji, mogu biti i raznorodnije povezanosti, ali je važno da njeguju komornu muziku. Komorna je muzika silno važna za odgoj glazbenika, i to bi trebalo istaknuti u svim programima srednjih škola, a pogotovo akademija, jer komorna glazba, komorno muziciranje jedan je od najvažnijih predmeta. To je sasvim sigurno djelovalo na nas, a naravno i predispozicija i geni su tu važni, u to nema sumnje. Moj sin ima te gene, a kći ne, premda sam smatrao da je jako talentirana, htio sam da se bavi muzikom, no ona se svim silama tomu otrgla i sad je profesorica engleskog jezika na dva fakulteta.

Kakva je vaša ocjena ukupne glazbene kulture u Hrvatskoj u ovom trenutku?

Mislim da je stanje glazbene kulture na vrlo visokoj razini. Malo je zemalja, posebno tako malih zemalja kakva je Hrvatska, koje se mogu podičiti tolikim brojem glazbenika, solista i ansambala. Gledam tu i u povijest. Jasno da je kvaliteta i solista i ansambala varirala, no možemo biti savršeno zadovoljni dosadašnjim rezultatima. To ne znači da se sad možemo odmarati, već treba zasukati rukave i činiti što najbolje možemo.

Je li obrazovanje u Hrvatskoj dobro ustrojeno, posebno sad nakon uvođenja Bolonjskog procesa i svih promjena koje su uslijedile? Kakva nam je perspektiva u budućnosti?

Što se Bolonje tiče, ja sam na sreću prestao biti profesor prije nego što se to uvelo. Ne mogu reći da imam neko osobno mišljenje, ali koliko čujem sa strane, to se nekako nije uhvatilo, nije saživjelo s Muzičkom akademijom. Izgleda da taj sustav nije prilagodljiv svim profesijama. Međutim uvijek se nađe neki način da se u okviru toga iznađe nešto bolje. Mislim da to naši profesori na Akademiji vrlo dobro rade.

Jeste li zadovoljni koncertnim životom u Zagrebu?

Koncertni je život u Zagrebu vrlo bogat i mislim da nema sredina u jugoistočnoj Europi koje se mogu pohvaliti boljim. Naravno teško je konkurirati velikim svjetskim centrima pa i najvećim europskim centrima, ali mislim da možemo biti sasvim zadovoljni.

Koliko je kultura, a posebno glazbena kultura, prisutna u javnosti, a posebno u medijima? U novije vrijeme sve je manje svakodnevno zanimanje novina i medija za kulturu pa i glazbenu kulturu. Nije li to pomalo i zabrinjavajuće?

Što se mene tiče nije. Ali što se tiče mladih generacija, mislim da je vrlo zabrinjavajuće i da ćemo imati velikih bitaka pred sobom da bismo objasnili da koncert pop-muzike i koncert klasične muzike nije ista stvar. Ima se dojam da većina novinara toga nije svjesna. Jer najavljuje se velikim slovima koncert nekog pop-artista koji ne može ni po kvalifikacijama ni po talentu doći u isti red s glazbenicima kojima je to život, koji su to mukotrpno izborili i trude se da dođu do nekakve karijere. I svakako tu se ne može staviti znak jednakosti. Ne samo da se ne stavlja znak jednakosti nego se klasična muzika stavlja u zapećak i tu glazbu novinari i ne primjećuju. A znamo najbolje da ono o čemu se ne piše kao da i ne postoji.

To je možda vidljivo i po publici koja posjećuje koncertne i kazališne, posebno operne predstave, dobni je prosjek publike sve viši. Vrlo je malo mladih ljudi koje ćete susresti na koncertima i opernim priredbama.

To je točno. Mnogi će se morati početi baviti tim problemom. Neki s uspjehom to već čine, ali je to daleko od onoga kako bi trebalo biti. Borba predstoji mladoj generaciji, koja mora utjecati na svoje vršnjake da ih počinje polako, već od malih nogu pripremati na nešto što je vrlo važno, što je vrlo važan segment života čak i onih koji ne moraju biti nužno u glazbi, ali ne mogu opstati ako ih glazba ne takne. Glazba je vrlo važan dio svačijeg života.

Koliko su elektronski mediji okrenuti glazbi i u kojoj mjeri oni mogu pridonijeti trajnijem životu i prisutnosti glazbe uopće i umjetnosti kao bitnog segmenta kulture u životu naroda?

Mislim da nitko ne može učiniti više od medija. Mediji su ti koji populariziraju glazbu i zahvaljujem borcima iz tih medija. Glazba je u stanovitom postotku prisutna na radiju i na televiziji, posebno javnoj. No glavni urednici uvijek dopuštaju da postotak zabavne glazbe u daleko većem broju bude u medijima nego klasična glazba. Oni na to idu iz trgovinskih razloga, jer valjda misle da na taj način imaju veći broj slušalaca i gledalaca ili čitalaca. Ja ih razumijem, ali trebali bi znati da oni, uz ostalo, imaju i kulturnu misiju. Država ih zbog toga i plaća i trebali bi više pažnje posvetiti onomu što je stvarno bitno u životu.


Vijenac 412

412 - 17. prosinca 2009. | Arhiva

Klikni za povratak