Vijenac 411

Glazba

ERIKA KRPAN, VLADIMIR RUŽDJAK – TRAGOM GLAZBE, MONOGRAFIJA, CANTUS I HRVATSKO DRUŠTVO SKLADATELJA, ZAGREB, 2009.

Jedan je bio Vladimir Ruždjak

ZLATKO MADŽAR

Za razliku od bogata likovnog izdavaštva, zbunjuje oskudna ponuda ozbiljnih, studiozno sročenih monografija o velikanima (skladateljima i interpretima) hrvatske ozbiljne glazbe. Tim je dragocjenija reprezentativna monografija posvećena baritonu Vladimiru Ruždjaku (1922–1987), u kojoj autorica Erika Krpan na 306 stranica utemeljeno i vrlo nadahnuto putuje bogatim tragom glazbe iznimno svestrana umjetnika – velikoga pjevača, opernog redatelja i vokalnog pedagoga, vještog aranžera pa i skladatelja.

Zahvaljujući pomnoj sistematizaciji i uvjerljivu tumačenju kompleksne i raznorodne faktografske građe, autorica je uspjela sveobuhvatno portretirati jedinstvenoga Vladimira Ruždjaka „kao umjetnika najvišega intelektualnog i umjetničkog ranga čija su erudicija, znanje, umjetnička znatiželja i dosezi brisali granice između pojedinih umjetničkih područja ujedinjujući se u njegovu stvaralaštvu na način istinskoga renesansnog umjetnika.“


Pišući na 130 stranica o Ruždjakovu životu i umjetnosti, Erika Krpan neprestano ukazuje na „čvrstu umreženost i međusobnu uvjetovanost raznolikih duhovnih i umjetničkih interesa umjetnika“, koji je, uostalom, 1971. izjavio: „To što nosim u sebi je nedjeljivo.“ Upravo stoga naš svjetski uvažavani Kammersänger, ni za najvećih uspjeha na pozornicama Hamburške državne opere i njujorškog Mertropolitana nije zapostavljao Lied i koncertne partiture, tako da su njegove slobodne termine jednako nestrpljivo iščekivali ugledni operni dirigenti kao i izbirljivi Antonio Janigro. Čak ni na opernoj sceni Ruždjak se nije mogao trajno zadovoljiti samo ulogom vrhunskoga baritona, pa su u njegovim zrelim godinama, često u istoj večeri, upotpunjujuće scenski supostojali veliki pjevač i redateljski meštar. Kao vrhunski glazbeni intelektualac, interpretacijski neupitan u golemu repertoaru od Monteverdija do Kelemena, Ruždjak je sudjelovao u svjetskim praizvedbama scenskih partitura Burkharda, Křeneka i Stravinskog, dok nam značenje njegova iznimnog prinosa novijoj hrvatskoj glazbi može dočarati već i podatak o praizvedbama čak šest skladbi Borisa Papandopula. U ovoj opsežnoj i sadržajno bogatoj knjizi posebno je zanimljivo poglavlje o Ruždjakovoj vlastitoj glazbi, koje je dodatno potkrijepljeno reprodukcijama autografa nekoliko pjesama skladanih za glas i klavir. U majstorski rekonstruiranu životnu i umjetničku priču velikoga glazbenika i izvan scene samozatajno negovorljiva čovjeka, Erika Krpan vrlo je svrhovito utkala niz citata iz njegovih zapisa i intervjua, nadasve znakovitih za umjetničku posebnost međunarodno ugledna baritona koji nikada nije samozadovoljno raspredao o „svojoj“ glazbi, nego je uvijek, vrlo pozvano i krajnje sugestivno – govorio samom glazbom! Njegova je pjevačka umjetnost dosljedno bila profinjeno traganje za puninom smisla uglazbljene riječi, pa se tvrdnja „Jedan je bio Vladimir Ruždjak“ – istaknuta i u naslovu zaključnog teksta – ponajprije stoga ispostavlja itekako utemeljenom.

Drugi dio monografije – na čak 170 stranica! – podastire nam začudno mnoštvo precizno razvrstanih činjenica, koje tvore raskošan mozaik goleme umjetničke karijere. Posrijedi su iscrpni popisi, razvrstani u ove kategorije: repertoar, praizvedbe, režije, diskografija, nagrade, katalog skladbi i obradbi, koncertni nastupi i nastupi u operi. Pridodamo li svemu tome stotinjak reproduciranih fotografija i raznoraznih drugih dokumenata, sa zadovoljstvom možemo ustvrditi kako smo – i u vizualnome smislu – napokon također dobili cjelovitu sliku o nepovršnom „svaštaru“ Vladimiru Ruždjaku. U neizbježnu isprepletanju mnoštva raznorodnih činjenica i tumačenju njihovih suptilnih suodnosa, studioznu muzikološku metodu Erike Krpan znalački podcrtava primjereno decentno i filigranski istančano grafičko oblikovanje Luke Gusića; dobili smo napokon monografiju sročenu na profesionalnoj razini dostojnoj Ruždjakove umjetničke temeljitosti.

Doista je šteta što ova uzorna monografija ipak nema itekako poželjan dodatak u obliku nosača zvuka sa snimkama nekih neobjavljenih Ruždjakovih izvedbi, no to bi već bilo traženje kruha preko pogače, i to u ovim recesijskim vremenima u kojima smo najdjelotvornije počeli škrtariti na području vrhunske kulture, gdje nas ionako nikad nije odlikovala spomena vrijedna izdašnost. Očigledan nemar naših kulturnih institucija, ali i pasivnost cijele vojske educiranih muzikologa, objašnjava nevjerojatnu činjenicu da ni naši svjetski znani glazbeni doajeni (poput Milana Horvata i Berislava Klobučara, Sene Jurinac i Tomislava Neralića…) nemaju u svojoj domovini nikakvu, a kamoli primjerenu monografiju. Njihovo umjetničko djelovanje u pisanome obliku tako ostaje prešućeno kao nekakav (pre)minuli rad, usprkos činjenici da su – zahvaljujući brojnim tonskim snimkama – njihova tumačenja glazbe i dandanas itekako živa i lako dostupna. Dakako, stanje je još poraznije i sramotnije kad su posrijedi naši istaknuti skladatelji. Porazno je što na tome planu nije izgledan nikakav boljitak, koji je nezamisliv već i stoga što živimo u opustošenoj kulturnoj sredini u kojoj nam pojedini menadžerski nastrojeni i rastrojeni koncertni organizatori, kao jedino mjerilo vrijednosti, drsko nameću – količinu zarađena novca! Da je kojim slučajem pjevač Vladimir baš sada u naponu umjetničkih snaga, nikad on ne bi (poput „kolege“ Halida!) uspio napuniti zagrebačku Arenu, osim ako se i sam ne bi unosno priklonio krosoverovskom drobljenju i mrvljenju vokalnih tvorbi klasične glazbe?! No nakon ove sjajne monografije potekle iz selektivnog pera Erike Krpan, čak ni i u jednoj toliko nezamislivoj situaciji ne bismo imali dvojbe; zamukli Ruždjak radije bi umro od gladi negoli od srama…


Vijenac 411

411 - 3. prosinca 2009. | Arhiva

Klikni za povratak