Vijenac 409

Književnost

POEZIJA

Ivana Šojat-Kuči: Ples među čempresima

DUŠA

Jednoga dana,

u sobi,

ispred psihe,

Narcis je u zrcalu ugledao sebe,

samo sebe,

bez svijeta,

bez igdje ikoga.

Kao u napuklu kućicu mrtva puža,

zurio je u sebe sama

u mraku koji titrao je

poput pijanstva

u glavi

iza sklopljenih kapaka,

naćulio je uši

i ništa nije čuo –

samo sebe, sama sebe,

vlastito zaljubljeno disanje

u tami koja polagano se taložila

u kupolu

velebnog mauzoleja.

Bilo je mučno, teško i voštano,

kao pred smrt,

kao trenutak prije no što će nam

smrt lice prekriti

crnim, vunenim jastukom…

POGUBLJENI

Nije boljelo,

doista nije.

Čitavo je vrijeme smrt pokraj mene stajala

kao blijeda žena,

kao starija sestra sna

u kojem lebdimo, smiješimo se i pružamo ruke,

u kojem uvijek iznova, protiv volje

postajemo djeca.

Ni na što mislio nisam,

ni na poniženje, ni na koljena koja boljela su me,

ni na zimu koja mi je trenutak prije

grizla kosti i kidala meso.

Ni na kog mislio nisam,

samo su mi lica protrčala kroz glavu, kao horda sunaca

bezbrižno razasutih preko svemira.

smiješili su mi se,

smiješio sam Mu se.

Mir.

Velik, ljubičast, prostran

kao Panonsko more kroz koje kulja

ruska zima.

SPOKOJ

Kao psa na uzici,

Mirko dušu šeće kroz grmlje

i ne da joj u kuću,

ne dopušta joj da mu priđe

bliže od trijema

da ga,

kako kaže,

ne bi rasplakala,

uneredila,

ispremetala.

Zato,

kao na zračnome jastuku

Mirko na spokoju lebdi

u kući bez prozora,

s pet soba za paniku,

sa zaslonom za oči

kojima lovi tuđe želje,

zato je spokojan kada ima

posjeduje

sve što imaju i drugi…

A pas vani cvili,

zavija

u tremolu izvodi

svoj otužni, večernji b-mol,

slaže ga u tokatu.

Nebo drhti,

a u kući spokoj –

Mirko zuri u kutiju

u kojoj žive neki drugi,

spokojni ljudi…

PRIJE

Duboko,

ono duboko ispod

zeleno je

i miriši na naranču,

na šakom zdrobljenu

sangriju,

otrovno kiselu sangriju

od koje čovjeku pršte suze kada joj udahne znoj.

Da imam još išta, išta za što bih se uhvatio

ščepao bih ovaj zrak ispod sebe

ščepao bih ga u zagrljaj,

prinio licu, udahnuo, poljubio u dubokome naklonu,

kao paž.

Bio bih usporen, velik, dostojanstven

kao karavana u kojoj svaka deva zna kamo ide,

pogled bi mi se na trenutak zaustavio tamo,

tamo gore,

tamo gdje sunce u silaznoj putanji glanca antene,

ruke bih zatim zabo u nebo,

širokom bih kretnjom zagrlio zrak

zelen u dubini.

Stajao bih na stijeni,

ispod mene klokotala bi voda u kojoj

tamnopute žene ispiru bijelo rublje.

Ne bi mi noge klecale na sivoj ogradi

terase još sivljeg nebodera,

ne bih padao u smog,

kraj bi mi bio drukčiji,

zelen u dubini,

mirisan kao naranča,

tjerao bi suze na oči…

NEMA ME

Jučer,

vraćajući se s posla

(sunce je tonulo iza kestenova i topola)

zastao sam nasred parka,

šljunak mi je škripao pod cipelama,

jesen mi se uvlačila u pluća,

pa sam imao dojam da ću poletjeti,

pijano odlepršati kao crveni luftbalon.

Iznenada, kao ukopan sam zastao,

Zažmirio,

ljudi su me valjda zaprepašteno gledali,

ljudi koje više nisam vidio,

samo osjećao kako pokraj mene

šljapkavo prolijeću kao tramvaji kroz maglu,

zažmirio sam,

udahnuo jesen i zamislio da me nema,

da me nikada nije bilo.

Na trenutak,

Samo nakratko obuzeo me čemer,

Kao da je ponovo umrla baka,

Ili kao da stojim u mračnoj, crnoj rupi.

Na trenutak,

Veoma kratko,

Uistinu me nije bilo,

No nitko nije primijetio…

MOŽDA

Morala sam,

Jedno sam osjetila da moram…

Doteturati kao lađa po mrtvome moru,

Do prozora.

Otvoriti prozor.

Otvorila sam ga.

Duboko izdahnula.

I sve je izašlo, čitava sam u jednome dahu izletjela van

Na užurbanu svjetlost sunca koje u svibnju već

Nalikuje na ljeto.

Toplo,

Mi je bilo

Na rukama koje hrlile su kroz zrak,

Kroz vitičaste glasove ljudi umornih od dana, od sebe.

Imala sam dojam da plivam u jezeru.

Sanja, Magdalena i ja,

U jezeru iz kojeg djed izvlači šarane, babuške za riblju juhu.

Glotane gaće i kosa koja poslije miriši na mulj,

Na mokri šljunak koji nam se valja pod nogama.

I konji.

Čula sam ih.

Kao da su kroz šaš gacali kroz plitku vodu,

Kao da me nisu čuli,

Nego su čekali.

Bilo je dobro.

Kao voda,

Doista kao voda.

Iza tog prozora koji odjednom više nije gledao na ulicu…

STRAH

Mislim da je to bio strah –

gust, ljepljiv,

ilovača do koljena

i ja – kao zaprepašteni čunj

ispred jezera s kojega ptice polijeću

poput mrtva lišća

pred vjetrom koji uvijek,

kao da baš uvijek zaskoči nas sa sjevera.

zrak je mirisao na bašče, na ljetinu,

na gusto ljeto koje pred kraj požuti i osuši se,

kao zapuh koji mi je poput štitonoše oluje

u lice jednom sasuo čitavu livadu, jezero i park

dok kao dječak s ocem sam išao pecati.

Oči su mi se raširile pred tom olujom,

od straha,

otac se smijao,

raširio je ruke, one svoje velike i jake ruke i povikao:

“Ne boj se, sine.”

Vjetar mu je odnio glas,

njegov glas, potmulu grmljavinu i moj nesretni strah od neba koje viče,

od vjetra koji u bijesu livadi krade mirise.

mislim da je to bio strah,

jučer,

ptice su na trenutak ušutjele,

zaboravio sam disati.

Valjda.

SAMOTNI

“Jednom imat ćemo djecu koju drugi nisu željeli”

obećao si mi.

“Lažeš”

rekla sam ti,

nisam bila srdita,

samo sam se osmjehivala tvojoj laži,

laži kojom i samu sebe sam obmanjivala.

Znala sam da to isto je i kao da si mi sinoć rekao

“Sagradit ćemo novi Rim, palaču preko dolina nisejskih, ili Tibera, svejedno!”

Isto bi to bilo,

i ova ovdje,

ova naša samoća ne bi bila ništa lakša,

jednako bih drhtala pred mrakom koji gmiže iza stolića

krcata albumima:

slikama tebe i mene,

tebe sama i mene same

bez djece koju nitko nije želio.

“Umrijet ću sutra”,

jučer si uzdahnuo.

Žut si, ljubavi, vonjamo na anis, na starost, na samoću,

ništa više smiješno nije,

nismo više dovoljno moćni za palače.

KARMINE

“Ljudi se uvijek vraćaju na mjesta s kojih su se zaputili u smrt”,

šapuće Anđela

dok pognute glave, sva zgrčena korača ulicama

Dresdena, Varšave ili Vukovara.

“Čuješ, uvijek kao da romori”,

polaže ona kažiprst preko usta i pogled zabija u nebo koje sklapa oči.

“Mjesta masovnih smaknuća nikada ne šute,

jer ljudi kao srebrna izmaglica

vazda bdiju nad vlastitim uzglavljima,

a ljudi jednostavno ne znaju šutjeti,

bez riječi čekati Sudnji dan, ponižene krvnike ili novo tijelo…”

Tako šapuće Anđela

koja izgleda kao da u sklopljenim,

sakralno bijelim rukama drži lampaš

i smjerno preko groblja,

kroz čemprese i sivilo korača

do središnjega križa,

pali svjetlost koju svi vide.

I sve je tiho,

utihnuo je bijeli roj duša,

čuje se samo Dunav,

vjetrovi nad njim plešu valcer,

sudaraju se s još modrim nebom.

Zurim u Anđelu,

skutrenu Anđelu koja me ne vidi,

koja zuri u nenadano utišale pokojnike.

KOROTA

Kao ptica bi

Ljerka htjela,

htjela bi Ljerka da joj duša

na ručnikom zastrto zrcalo

sleti kao ptica, kao čvorak

propet i napet iznad gustiša,

vlažnog šiblja velikih korota

koje trebale bi popratiti

njezin hropac.

“Vlastitu sam sanjala smrt!”

jeca Ljerka u listopadsko jutro,

od magle blijedo,

smrću lišća namirisano jutro,

“Sanjala sam da me nema!”

kestenje joj se kotrlja u glasu

dok ruku polaže na grudi,

soba vonja na znoj,

na duboko noćno disanje,

na buđenje iz smrti.

I sve je banalno,

na livadi grakću vrane,

sve izgleda i zvuči drukčije

od one smrti

iz koje se Ljerka jutros živa vratila…

Vijenac 409

409 - 4. studenoga 2009. | Arhiva

Klikni za povratak