Vijenac 407

Književnost

MILJENKO JERGOVIĆ, VOLGA, VOLGA, NAKLADA LJEVAK, ZAGREB, 2009.

Knjiga o samoći i zaboravu

STRAHIMIR PRIMORAC

Na kraju svoje nove knjige Volga, Volga – trećega dijela ciklusa o „ljudima i automobilima” (Buick Rivera, 2002, Freelander, sarajevsko izdanje 2007, zagrebačko 2008) – Miljenko Jergović napominje: „Novela Volga, Volga dokumentaristička je fantazija. Nije alegorija.” Iako se prva rečenica čini naoko kontradiktorna, autor zapravo u njoj sažeto ali vrlo precizno opisuje svoj pristup književnoj građi, svoju literarnu strategiju: ponegdje želi stvoriti dojam da preslikava stvarnost, drugdje pak daje krila mašti. Konstatacija u drugoj rečenici sugerira čitatelju da u tekstu ne treba tražiti nekakva važna prenesena ili skrivena značenja – pisac je uglavnom izravan, imenuje stvari njihovim pravim imenima. Još jedna formalna napomena. Na pitanje zašto svoj tekst Volga, Volga koji ima više od 350 stranica naziva novelom a ne romanom, kao što je novelama nazvao i prethodna dva dijela trilogije, Jergović odgovara da to čini stoga što drži da oni po strukturi nisu romani. I ja ću se ovdje, naravno, služiti autorovim izborom oznake za književnu vrstu, premda mislim i da su razlozi za naziv roman bar jednako tako dobri.

Dakle, novela Volga, Volga komponirana je trodijelno. Prva su dva dijela opsegom približno jednaka, a treći, završni dio, Ustani sine Avramov, koji ima i funkciju epiloga, zapravo snažne, iznenađujuće poente, sasvim je kratak. U prvom i trećem dijelu pripovjedač je u prvom licu, Dželal Pljevljak, ujedno glavni junak, a u njima prevladava fantazija; u drugom dijelu pripovjedač je u trećem licu, neutralan i objektivan, a dominantan je dokumentarizam. Na taj način pisac je ostvario dvije pripovjedačke perspektive: jednu strogo individualnu, osobnu, koja mu omogućuje ulaz u najdublju ljudsku intimu, i drugu znatno širu, kojom na provjerljiv način zahvaća društvena kretanja, odnosno socijalni, psihološki, ideološki, moralni okvir unutar kojeg se odvija drama pojedinca.

U prvom dijelu romana, Ispod Zakum drva, Dželal Pljevljak otkriva dio svoje priče: on je “civilno lice u vojsci” (vozač) pred mirovinom, godine su kasne osamdesete, a on se svakog petka već gotovo petnaest godina vozi starom volgom iz Splita u Livno na glavnu tjednu molitvu u džamiju i istog se dana vraća kući. Njegova svakodnevica i dio prošlosti može se iščitati uglavnom preko nekoliko ljudi s kojima ima bliži kontakt: nesretnog general majora Musadika Karamujića, prijatelja koji se ubio prvog dana kad je stupio u mirovinu; Harisa efendije, tajanstvenog Palestinca koji se “sklonio u Livno”; Osmana Fatumića i njegove porodice koje je upoznao u ranu jesen 1987. koji će mu promijeniti život (preuzet će krivnju za tešku prometnu nesreću koju je počinio Osmanov zet).

O onom što je u prvom dijelu sasvim nejasno – zašto generalov stalni vozač redovito posjećuje livanjsku džamiju – tek na dva-tri mjesta nagoviješteno u mutnim, neprozirnim aluzijama („Dok putujem, svakog petka prolazim ono što sam živio. Samo svoju žalost neću nikad proći.”), čitatelj će doznati u drugom dijelu, naslovljenom Najsamiji čovjek na Zemlji. Dželal se naime vjerski obratio u vrijeme kad mu je nestala kći jedinica, a tijelo nikad nije pronađeno premda su se godinama poslije pojavljivali tragovi. Ovo je dio teksta u kojem se javlja pripovjedač u trećem licu – neutralni istražitelj koji će na osnovi dokumenata, svjedoka, novinskih članaka i televizijskih emisija pokušati rekonstruirati „slučaj Pljevljak”, koji je zaokupljao cjelokupnu jugoslavensku javnost uoči raspada države. Bilo je to početkom 1988, kad je njegova volga u Livnu pokosila pet života, a on, svjesno preuzimajući tuđu krivnju, dobio egzemplarnu kaznu. Pripovjedačeva rekonstrukcija zahvaća širok teritorij, od Sandžaka, preko Beograda, bosanskohercegovačkih gradova pa do Baške Vode i Splita, te vrijeme koje seže duboko u prvu polovicu 20. stoljeća, da bi se objasnio rasap Dželalove obitelji.

Autor će ovdje na različite načine ostvarivati iluziju životne zbilje – počevši od navođenja autentičnih imena političara, vojnih osoba, naslova novina i knjiga, spominjanja poznatih događaja pa do prikupljenih fotografija i dokumenata „koji će biti objavljeni uz ovo izdanje ukoliko izdavač nađe dovoljno novaca”. Javit će se također bitna odstupanja u vezi s likovima koje smo u prvom dijelu upoznali iz Dželalove vizure (Osman je sada patološki lažac i varalica, identitet Harisa efendije sasvim je drugačiji, itd.). Pripovjedač-istražitelj oblikovan je sa sviješću da ne piše umjetničku prozu, nego više puta napominje da je to čime se bavi i što stavlja na papir u svibnju 1992. ogled, istraživanje, rad, rasprava. Zato njegovo istraživanje i završava jedino kako je i moglo završiti – „objektivno” s obzirom na činjenice koje su mu bile dostupne: Dželalovim priznanjem na sudu i njegovom osudom.

Priča o Dželalu Pljevljaku, „slabom i nesabranom” čovjeku, prije svega je priča o ljudskoj iskorijenjenosti i potrazi za zaboravom da bi se iskorijenjenost prevladala. Protagonist Jergovićeve novele, prostodušan i iskren, teško se snalazi „u vrijeme kad je laž o samome sebi (…) bila važna i svakodnevna u društvenoj komunikaciji”. No u njegovoj sudbini, određenoj vremenom i okolnostima, ima zacijelo i crta univerzalnosti. U pristupu oblikovanju toga lika autor je upotrijebio i „medijsko zrcalo”, u kojem ga vidimo na sasvim drukčiji način. Tu je još niz zanimljivih portreta, od krokija pa do bizarnih i pitoresknih likova kao što su već spominjani Osman Fatumić (prezime simboličnog naboja) i Haris efendija ili oficir Ozne Osman Jusufspahić i vojni „bezbjednjak” Adolf Reš. Jergović je ovdje i prepoznatljivi majstor atmosfera, i onih komornih, ali i širih, društvenih. Knjiga obiluje sjajnim minijaturama. Tako se vojni milje unutar kojega se kreće glavni junak na jednom mjestu virtuozno ironizira: govoreći o masovnoj gradnji podzemnih skladišta i skloništa, „začecima jednog podzemnog carstva”, pisac ovako poentira: „samo jedan problem socijalizam nije mogao riješiti: bio je to problem neba, neba pod zemljom nije bilo, niti ga se moglo izgraditi”.

Premda mjestimice ekstenzivna i neujednačena, Volga, Volga ide među najbolje Jergovićeve tekstove.

Vijenac 407

407 - 9. listopada 2009. | Arhiva

Klikni za povratak