Vijenac 406

Ja tako mislim, Naslovnica

MEDIJI I BIVŠI PREMIJER

Simonica važnija od Sanadera

Premijer je otišao jer više nije mogao prikrivati nevjerojatan nerazmjer između onoga što je obećavao i grube stvarnosti u kojoj živimo / Kao dugogodišnji sukreator i promatrač vanjskopolitičkih zbivanja Sanader je morao znati da se njegova obećanja o brzu ulasku u EU neće ostvariti, ali je zbog dnevnopolitičkih probitaka sebe i svoje stranke svjesno birače dovodio u zabludu / Hrvatski su mediji oštricu okrenuli prema novoj premijerki Jadranki Kosor, koja vodi bolju politiku od bivšeg premijera

Neslavan odlazak Ive Sanadera još je jedanput pokazao kako veliko može biti razočaranje kada se izvršna vlast ostavi bez javne kontrole. Krivnju za to snosi i oporba, i neovisni intelektualci i građani, ali najviše hrvatski mediji. Za vrijeme Sanaderove vladavine mediji su se bavili nogometom, Big Brotherom, Severinom, Simonicom i Antom Gotovcem pa čak i Bushom i Sarkozyjem, a vrlo su se rijetko i vrlo površno zanimali Sanaderovom vladom. Konzervativni mediji i novinari, ako ih uopće ima, dogmatski su vjerovali u njega kao čuvara nacionalnih interesa, a ljevica je pak u njemu željela vidjeti kozmopolitskoga političara koji će nas, nakon što reformira zaostali HDZ, sve uvesti u Europu.

Diskretni šarm premijera

Sanader je držao sve pod kontrolom pa ne čudi javno priznanje Darka Hudelista, jednog od uglednijih novinara Globusa, da je premijer Sanader osobno cenzurirao njegove tekstove.

Prije nešto manje od dvije godine jedna od vodećih tema Globusa trebala je biti i kratka biografija tadašnjega premijera Ive Sanadera. Samo nekoliko sati prije puštanja tjednika u tisak iznenada je premijer nazvao tadašnjega glavnog urednika Igora Alborghettija te zatražio autorizaciju teksta. Iako nije mogla biti riječ o autorizaciji, jer je kratku biografiju autorski napisao Hudelist, kooperativni glavni urednik ipak nije mogao odbiti prodornoga premijera.

Poput poslušna školarca Alborghetti je uzeo tekst svog vodećeg novinara, stavio ga pod ruku i trk – pravac u Banske dvore na ispovijed premijeru. I to sve u utorak poslijepodne, kad se novi Globus već praktično vrti na rotaciji i kad urednici i novinari, osim ako ih ne zadesi teška nevolja, nemaju vremena ni za kavu u susjednom kafiću, a kamoli gubiti nekoliko sati na autorizaciju.

Urbana legenda kaže da je glavni urednik Alborghetti predao tekst Sanaderu, ponizno čekao dok ga je on redigirao, pa onda ponovno brzinom svjetlosti u redakciju na završnu obradu sad već dobro autorizirana teksta.

Slučaj Alborghetti zorno nam pokazuje kako je djelovao Sanaderov agitprop te kako je stvaran mit o čudotvornom i svemogućem dr. Ivi Sanaderu. Bilo je časnih iznimaka, poput Milana Ivkošića, koji su pokušavali propitkivati lik i djelo najuspješnijeg premijera, ali većina se zadovoljavala poluodgovorima koji su, navodno, u sebi imali nenadmašan dalmatinski šarm.

Kad je izbila velika afera oko nabave superluksuznoga blindiranog BMW-a od nekih četiri milijuna kuna, na kojemu bi Sanaderu pozavidjeli njemačka kancelarka Angela Merkel i ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, novinari su pitali premijera zašto je u jeku financijske krize kupio BMW vrijedan čitavo bogatstvo. Pomalo ljutit što ga to pitaju, šeretski odgovorio da o tome treba pitati splitskog novinara Milorada Bibića Mosora. I ništa više.

A novinari su nakon toga zašutjeli. Premijer nikada nije odgovorio na pitanja vezana uz aferu Brodosplit, u kojoj je isparilo nekoliko milijuna dolara. Šutjelo se i o velebnoj vili, velikoj zbirci umjetničkih slika te još većoj kolekciji neprimjereno skupih satova. Odgovora nije bilo ni na stidljiva pitanja o tome zašto je premijer s Miomirom Žužulom i bivšim predsjednikom uprave Plive Željkom Čovićem išao na glazbenu večeru u Veronu. Iako će površan promatrač lakonski zaključiti da su mediji bili pod kontrolom jer je Sanader izniman komunikator, stvari su ipak malo složenije i, nažalost, malo manje lijepe.

Sanader je imao dobar medijski nastup, ali jednako tako gotovo nikada nije dopuštao novinarima da ga propitkuju. Sve je završavalo na općim frazama koje, objektivno, nisu bile prikladne za objavljivanje u imalo ambicioznijem biltenu. Iako je dobro glumio ležernost i susretljivost, Sanader je zapravo izbjegavao medije i uvijek nešto skrivao.


IVO SANADER I JADRANKA KOSOR

Pakt o nenapadanju

Gradio je osobne kontakte i komunikaciju s vlasnicima medija, urednicima i novinarima, ali je i s pozicije državnika znao uzvratiti lijepim darovima kako bi zahvalio na nenapadanju. Kao dio neformalnog pakta o nenapadanju događale su se i pomalo čudne privatizacije nekih medijskih kuća. Kad je pak riječ o medijima u kojima je država vlasnik, Sanader je i tu, gotovo u potpunosti, složio svoju kadrovsku križaljku. No ono što posebno zabrinjava priče su u medijskim kuloarima da je Sanader znao sugerirati nekim urednicima da se nepoćudni novinari maknu. U tim je podzemnim radnjama, bruje kuloari, veliku ulogu imao i njegov glavni kreator lažne slike (tzv. spin-doktor) Ratko Maček.

I sada, kad je Sanader otišao, mediji se ne trude odgovoriti na dva glavna pitanja vezana uz njegov neslavno završen mandat: što je učinio za svoje vladavine te zašto je, blago rečeno, iznenada otišao.

Komično se doimaju pokušaji nekih kolumnista da izračunaju kvadraturu kruga. Analiziraju Sanaderovu vladavinu i njegov, opće je mišljenje, kukavički odlazak, jer znaju da se to ipak ne može ignorirati, ali opet izbjegavaju dati prave odgovore na ključna pitanja. Mogli smo pročitati i to da je premijer otišao jer se umorio te da mi to moramo poštovati, ali ne i previše pitati. Kao da je riječ o predsjedniku kućnog savjeta, premda i u tom slučaju postoji određena procedura koja se mora poštovati. U sveopćem sivilu čak i jedna od naših najpoznatijih javnih osoba, književnik Miljenko Jergović, odjednom gubi nadahnuće kada treba nešto kritički napisati o bivšem premijeru. On se jako zabrine kad nogometaš Eduardo da Silva „simulira” jedanaesterac, ali kad premijer pobjegne te ostavi zemlju u gospodarskom rasulu, onda moralni arbitar u takvu postupku ne vidi ništa vrijedno spomena.

Jergović je pokušao prikazati odlazak premijera kao odlazak čovjeka koji je bio ispred vremena. Bivši je premijer, navodno, svu svoju političku pamet i energiju usmjerio prema priključenju Europskoj Uniji. Kada je Hrvatska gurnuta niza stube, piše Jergović, jer je Europi očito odveć rizično u ovom trenutku prihvatiti zemlju u čijoj je zemljopisnoj utrobi Bosna i Hercegovina, na koju se pak logično nadovezuje Srbija, a za njom Kosovo i Makedonija, i svi bi oni, na neki način, postali obvezom Europske Unije čim bi Hrvatska bila unutra, Ivo Sanader dao je sve svoje ostavke, a zatim otišao na godišnji odmor. Još je smatrao potrebnim napisati kako je nama svejedno odmara li se na brodu ili u kamp-kućici. Kolumnist je vjerojatno htio reći da Sanader nije odgovoran ni za što, nego da je za sve kriv netko drugi. Valjda je sada, kad se polako otkrivaju propusti premijerova tima, svima jasno da to nije točno. Sanader je otišao jer više nije mogao prikrivati nevjerojatan nerazmjer između onoga o čemu je govorio i onoga što je obećavao te grube stvarnosti u kojoj trenutno živimo.

Virtualnost i stvarnost

Prvo treba razriješiti mit o ulasku u EU. Iako mnogi analitičari smatraju da je to najbolji dio Sanaderove politike, lako se može dokazati da su integracijski procesi najneodgovorniji pa, susljedno tome, i najlošiji dio njegove vladavine. Kao dugogodišnji sukreator i promatrač vanjskopolitičkih zbivanja Sanader je morao znati da se njegova obećanja o brzom ulasku u EU neće ostvariti. Ne zato što Europa ima nešto protiv nas, nego zato što se brzi ulazak Hrvatske ne uklapa u geostrateške ciljeve EU i SAD-a. Jednostavno nisu željeli Srbiju i Bosnu i Hercegovinu ostaviti u balkanskoj rupi pa su stoga Hrvatsku pomalo kočili.

Kao čovjek koji se dugo godina bavio međunarodnom politikom, Sanader je to morao znati, ali je zbog dnevnopolitičkih probitaka sebe i svoje stranke svjesno birače dovodio u zabludu.

Jer da nije tako, onda ne bi obećavao da ćemo ući u EU 2007. ili 2008. Europska priča uvijek mu je bila dobar argument kojim je mogao mahati i dokazivati da Vlada nešto radi. Tako je, uostalom, mogao opravdati brojna putovanju u inozemstvo te odsutnost s domaće političke scene. Ako pak nije bio svjestan planova Unije i Sjedinjenih Država, u što sumnjam, onda je to još poraznije.

Nešto slično događalo se i na unutarnjopolitičkoj sceni. Obećavao je brzi gospodarski rast, dijelio dionice te s posebnim žarom promicao velike infrastukturne projekte koji su nam trebali donijeti blagostanje.

Sanaderova se politika može usporediti s ušminkanim trgovačkim putnikom koji je, doduše, slatkorječiv i dotjeran te na zapešću, treba li to naglašavati, ima skupi sat, ali koji, nažalost, prodaje robu sumnjive kvalitete i podrijetla. U početku ima uspjeha, no kupci, malo-pomalo, otkrivaju prijevaru. Kao što Sanader nije slučajno prodavao mit o vanjskoj politici, tako ni gospodarstvo ne pozna tako loše da nije mogao vidjeti kamo vodi njegova populistička politika. Kad je znao sve to, onda je legitimno postaviti pitanje zašto je gurao neke potpuno neisplative projekte.

Neki uvaženi analitičari u Sanaderovu odlasku nisu vidjeli ništa drugo nego desničarski puč. Kao da je Sanader autsajder, koji u posljednjih pet-šest godina nije odlučivao baš o svemu u HDZ-u i Hrvatskoj. Ne žele vidjeti da je Sanader morao otići s čela HDZ-a i Vlade jer više nije imao manevarskoga prostora. Nije mogao prodavati iluziju o putovanju u EU u petoj brzini te o tome da će Hrvatsku zaobići financijska kriza. Bila je prevelika razlika između Sanaderove virtualne i stvarne Hrvatske.

Hrvatski mediji, kako vidimo, žele što prije zaboraviti Sanadera. Zato su oštricu okrenuli prema novoj premijerki Jadranki Kosor koja, iako to i nije posebno teško, vodi znatno bolju politiku od bivšeg premijera. Da su mediji ovako kontrolirali i kritizirali rad bivšega premijera, onda se za njegove vladavine ne bi događale brojne financijske afere. Sigurno ne bismo došli u ovakvu krizu jer bi prodavanje magle bilo razotkriveno znatno prije. Jadranka Kosor trebala je smanjiti proračunsku potrošnju, a ne udarati strašni krizni porez, ali je zato učinila neke druge poteze koji su vrlo pozitivni. Barem je građanima jasno rekla da smo u krizi. Osim toga, nismo kao dosad morali nagađati gdje je najmoćnija osoba u državi na odmoru, jer je o tome izvijestila javnost.

Državni se vrh više ne razmeće nerazumljivim stranim riječima kao što su avis ili screening, nego je, kako-tako, počeo rješavati realne probleme. No Kosorovoj je veliki problem što se još nije dovoljno emancipirala od nekadašnjega mentora Ive Sanadera. Kad brani Sanadera, ona zapravo brani lošu politiku. Hrvatska nije u krizi zbog elementarne nepogode, nego zbog pogrešne politike.

Ako već traži žrtvu od naroda, a krizni je porez velika žrtva, onda narod očekuje da premijerka prozove one koji su nas doveli u ovu situaciju. I one koji su se okoristili od rasipničke potrošnje. Čini se da se i to počelo događati. Prvo se Sanadera, i to prije nego što je tri puta kukuriknuo pijetao, odrekao njegov učenik Darko Milinović, a onda je u programatskom intervjuu Vladimir Šeks bivšega šefa optužio da je vladao željeznom rukom. Još je dodao da je Sanader imao više povjerenja u medije i novinare nego u svoje prve suradnike. Treba reći da je to točno, ali sa Sanaderova stajališta i posve razumljivo jer je u hrvatskim medijima, poput kakva sveca, imao nedodirljiv status. No Sanadarov je problem u tome što ljubav između njega i medija nije bila iskrena, nego utemeljena na interesima i svojevrsnu strahu. A sad, kad nema straha i specifičnih interesa, novinari, tako se barem čini, pokušavaju nadoknaditi sve propušteno. Sasvim dobro seciraju premijerku Jadranku Kosor, što je svakako dobro, ali zašto opet zaboravljaju Sanadera, koji nas je doveo do financijskog sloma???

Dražen Ćurić

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak