Vijenac 406

Likovna umjetnost, Naslovnica

Sonja Kovačić Tajčević, Fragmenti za retrospektivu, Studio Moderne galerije Josip Račić, rujan

Poetski kubizam

Barbara Vujanović

U heterogenom korpusu avangardnih tendencija koje su se u hrvatskoj likovnosti prve polovice 20. stoljeća oblikovale ponajprije zahvaljujući impulsima iz europskih centara, ističe se Sonja Kovačić Tajčević (Bošnjaci, 1894 – Rijeka, 1968). Ta je slikarica više puta bila uvrštavana u izložbene i monografske preglede (o njoj je, primjerice, u knjizi Realizmi dvadesetih godina pisala Ivanka Reberski, Vladimir Maleković bavio se njome na izložbi Kubizam i hrvatsko slikarstvo, Zvonko Maković izložio je njezinu Mrtvu prirodu na izložbi Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti), tek čeka iscrpnije znanstveno istraživanje i retrospektivno predstavljanje.


Sonja Kovačić Tajčević: Ležeći ženski akt, 1930, ulje na platnu, kaširano na dasku


Povjesničar umjetnosti Željko Marciuš, viši kustos zagrebačke Moderne galerije, priredio je u Studiju Moderne galerije Josip Račić veoma zanimljivu studijsku izložbu Sonja Kovačić Tajčević: fragmenti za retrospektivu, usmjerenu na razdoblje od 1926. do 1935, tijekom kojega je umjetnica, napojena pariškim iskustvom, školovanjem kod poznatog Andréa Lothea, stvorila najvažnija djela te iskristalizirala specifičnu osobnu interpretaciju kubističkoga stila. Tridesetak slika te desetak izloženih crteža nije tek izbor najbolje od najboljeg (premda je zaista riječ o njezinim ponajvrsnijim radovima), već i izbor od djela do kojih se u ovom trenutku uopće moglo doći, budući da su zbog tragične slikaričine sudbine mnoga njezina djela zagubljena ili razasuta po privatnim zbirkama.

Biografija Sonje Kovačić Tajčević, od idilična djetinjstva koje je obilježilo materijalno obiteljsko blagostanje, ali i roditeljska potpora zahvaljujući kojoj je mala Sonja dobila odlično obrazovanje, preko prerana gubitka oca, opredjeljenja za studij slikarstva, školovanja u Zagrebu, usavršavanja u Parizu, do tragična podstanarskog lutanja, prijevara sa stanovima i tužnog skončavanja u Rijeci, zaista bi bili dobra građa za romansiranu i(li) filmsku biografiju. Srećom, Marciuš ne pada u zamku neosnovana miješanja interpretacije, kontekstualizacije njezina djela te značenja za hrvatsku umjetnost toga razdoblja, i bavljenja biografskim podacima, pa tako u iscrpnim tekstovima u katalogu ta dva segmenta ostaju odvojena.

Umjetnički put Sonje Kovačić Tajčević može se pratiti, makar sa zanemarivim brojem djela, navodi Marciuš, još od vremena njezina školovanja na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (1912 – 1917), kod Čikoša i Crnčića (grafičke discipline). Već je 1917. izlagala u Ulrichu na studentskoj izložbi. U najranijem se razdoblju u uporabi crne i sive skale očituje münchenski odjek, to jest utemeljenost na počelima hrvatske moderne.

Ono što je slikaricu izdvajalo jest njezina posebna nadarenost za prenošenje anatomskih detalja i uspješno skraćivanje viđenoga motiva. To će joj, tumači Marciuš, omogućiti da se po preporuci Ljube Babića uspješno okuša u crtežima iz botanike i poslije anatomije na medicinskom fakultetu i Anatomskom institutu. Marciuš ističe kako iz toga razdoblja primijenjenih znanja, koje je potrajalo do 1927, nemamo sačuvanih nikakvih anatomskih studija, što bi fenomenološki i razvojno gledano bilo vrlo zanimljivo analizirati, zbog uvida u primijenjene crtačke mogućnosti prije početaka pariške stilizacije.

Akademiju Andréa Lothea (1885– 1962), smještenu u ulici Rue d’Odessa 10, upisuje u ljeto 1926, te se na njoj usavršavala tri mjeseca, stekavši naposljetku veliku naklonost i prijateljstvo tog autodidakta, slikara, teoretičara i pedagoga. Iako je bio sudionik avangardnoga pravca kubizma, on ga omekšava (da ne rečemo razvodnjava) prianjanjem uz tradicionalno poimanje kompozicije, perspektive te kolorizma do svojevrsna akademskog kubizma.

Kod njega su se također školovali i Sava Šimunović, Oton Postružnik, Sergije Glumac, Stojan Aralica, Vera Nikolić Podrinska i Ante Kaštelančić. Sonja Kovačić Tajčević najdulje je, uz Savu Šumanovića, boravila u Lotheovom ateljeu i bila je njegov najdosljedniji hrvatski učenik ostvarivši, kako je zaključio Grgo Gamulin „baš ono što nam je najviše trebalo: novu slikarsku poetičnost, u sklopu modernog eksperimentalnog stila“.

Tajčevićeva je razvila osobni likovni govor kristalne forme, koji se ipak, unutar najdinamičnijega razdoblja njezina stvaralaštva, nije petrificirao u samodostatni sustav repetitivnosti. Iako je na kraju pala u svojevrsnu zamku ograničenosti neokubističke analize forme i prostora, uspjela je ostvariti dojmljiv raspon od dosljedne kristaličnosti koja ju je vodila apstrahiranju krajolika i ljudskoga lika (Kupač, 1927, ulje na platnu,), ali i ustupcima s narativnim, gotovo anegdotalnim elementima (Ribari / Svićarica, 1927, ulje na platnu). Građenje forme stilizacijom i pojednostavnjenjem približeno je i neoklasičnom, dekorativnijem poimanju figurativnosti (Indijka, 1928, ulje na platnu). Blago geometrizirano prikazivanje figure tipično je, zapisuje Marciuš, za njezinu takozvanu lotheovsku fazu, od 1926, odnosno od 1928, do 1934. Razvidna je i svjesna konotacija Cézanneovih pouka.

Sukus oprečnih tendencija koje su se ukrštavale u osobnosti Sonje Kovačić Tajčević predstavlja njezino remek-djelo, slika Crnac s ružičastim šeširom (oko 1930). Kontradikcija oplošnjavanja pozadine, svođenje pejzaža i likova dviju žena na geometriju, plošnost, te nasuprot tome prikazivanje mladoga muškarca s punim interesom za njegovu put, tijelo, materiju koja ga obavija...

Ležeći ženski akt iz 1930. pak putenošću tijela, čiji obrisi još odaju kristaličnu sapetost, ali i vrsno poznavanje anatomije, savršeno parira, dakako u korelacijama vlastite poetike, aktovima i općenito erotskim temama muških suvremenika Sonje Kovačić Tajčević (primjerice hedonističkoj senzualnosti Milivoja Uzelca). Nakon ove izložbe s velikim interesom možemo očekivati da se Željko Marciuš treći put (prvo se slikaricom bavio na izložbi održanoj 2002. u Salonu galerije Ulrich u Zagrebu) posveti tom intrigantnom opusu. Njemu, kao i drugim stručnjacima, predstoji trud razrade kronologije (umjetnica je vrlo rijetko potpisivala i datirala radove), sabiranja zagubljenih djela te njihove dalje kontekstualizacije u stilske i tematske okvire dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak