Vijenac 404

Tema

Zvonko Pandžić, Nepoznata proza Marka Marulića, Zagreb, Tusculanae Editiones, 2009.

Nova Marulićeva djela

Stjepan Krasić

slika

Sva je prilika, da će se danas sutra

i u prozi naći više

hrvatskih djela Marulićevih,

nego li za koja sada znamo.

Vatroslav Jagić (1869)


N

arodna poslovica kaže: ako želiš doći do meda, najbolje je slijediti pčele. Primijenivši tu narodnu mudrost na svoj istraživački rad, Zvonko Pandžić je prije više od jednoga desetljeća uočio nekoliko pčela koje su išle, odnosno upućivale istraživače na to da otac hrvatske književnosti Marko Marulić u saću svoga bogatog književnog opusa ima djela i spisa koje hrvatska književna historiografija još nije otkrila, a puna su slatkoga književnoga meda. Pčele koje su Pandžića upućivale na taj med bili su: prvi Marulićev biograf Frano Božičević, zatim otac hrvatske gramatike Bartol Kašić, splitski prosvjetitelj Julije Bajamonti, potom Vatroslav Jagić, Ivan Kukuljević i neki drugi. Svi su oni upozoravali da bi moralo biti još Marulićevih djela koja čekaju svog Kristofora Kolumba.

I dok su drugi književni povjesničari olako prelazili preko tih upozorenja, Zvonko Pandžić ih je ozbiljno uzeo u obzir. I nije se pokajao. Pred nama je njegova knjiga koja nosi naslov Nepoznata proza Marka Marulića. Posljednja je u nizu Pandžićevih kritičkih studija i otkrića o ranonovovjekovnoj hrvatskoj filozofiji, književnosti i pismenosti općenito, bilo hrvatskoga bilo latinskoga jezika, pa neka mi uvodno bude dopušteno podsjetiti na ta, u međunarodnoj znanosti dobro poznata, a u široj javnosti tek malobrojnima pristupačna djela.

Dosadašnja otkrića

Nedavno je, primjerice, u Filologiji (50/2008) HAZU objavila njegovu raspravu Misal rimski i Sveta pisma u kojoj je razjasnio sudbinu dvaju velikih jezičnih projekta Bartula Kašića. Riječ je o anonimnom rukopisu br. 247 iz arhiva ovoga samostana za koji je utvrdio da je onaj dugo traženi Kašićev cjeloviti prijevod Misala rimskoga na hrvatski pučki jezik štokavskoga izraza. To je otkriće bilo popraćeno doista primjerenim medijskim zanimanjem, ne manje i veseljem svih onih filologa i teologa koji su istraživali djelo Bartula Kašića. Važno djelo iz povijesti hrvatske jezične kulture ipak je sačuvano od zaborava. U istoj raspravi Pandžić je objavio i odlučujuće pismo papi Urbanu VIII, kojim je za pohoda ad limina apostolorum 1634. Ivan Tomko Mrnavić (1580–1637), koadjutor zagrebački, spriječio tisak Kašićeva prijevoda Novoga zavjeta na hrvatski narodni jezik štokavske stilizacije. Time je Pandžić samo u jednoj studiji izbrisao dvije velike bijele mrlje sa stranica hrvatske književne povjesnice.

Upućeniji u djelo Bartula Kašića znaju svakako za Pandžićevo kapitalno kritičko izdanje prve hrvatske gramatike (Bartholomaeus Cassius • Bartul Kašić, Institutiones linguae illyricae Osnove hrvatskoga jezika. Zagreb: Tusculanae editiones, 2005), ali i za njegovu raspravu Tense, Mood and Aspect in the First Grammar of Croatian (Kašić 1604), iz časopisa Historiographia Linguistica (31/2004), koji izlazi u Philadelphiji i Amsterdamu. U podebljoj knjizi (562 str.), osim Kašićeva latinskoga teksta gramatike u novome izdanju i Pandžićeva prijevoda na hrvatski, nalazimo i opširan komentar na hrvatskome i engleskome jeziku. Zahvaljujući činjenici da je komentar pristupačan i na engleskome jeziku i da je riječ o jednoj od prvih misionarskih gramatika uopće, knjiga je recenzirana u brojnim znanstvenim časopisima u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji, Bugarskoj, Češkoj, Rusiji, Japanu, Kini i Brazilu, pa se prva hrvatska gramatika, zahvaljujući Pandžićevoj studiji, danas posvuda spominje i kao prva inovativna gramatika slavenskih jezika uopće. Tako sada znamo, između ostaloga, da je i zbog čega je Kašić prvi od svih slavenskih gramatičara, uz ablativ, u deklinaciju uveo padeže instrumental i lokativ (sedmi i osmi padež).

Pandžićeva solidna filološka izobrazba u klasičnim jezicima nije ipak sama po sebi mogla pomoći da se rasvijetle neke teorijske pretpostavke prve hrvatske gramatike, jer se tradicionalna gramatika ustrojem (metajezikom) u kasnoj antici, srednjem vijeku i renesansi oslanjala na logiku, odnosno filozofiju, dočim današnje gramatike, bilo kojega jezika, imaju u osnovi strukturalni metajezik, to će reći da one analiziraju tek izvanjsku pojavnost jezičnih znakova u jednoj rečenici, a ne, kao prije, misao govornika koji je rečenicu izgovorio. Tko, dakle, današnjom metodom strukturalističke lingvistike analizira prvu hrvatsku gramatiku neće je uopće razumjeti ili će je razumjeti samo djelomice. Najkasnije pri analizi sama metajezika tradicionalne gramatike vidi se da je Pandžić prije svega u Njemačkoj školovani filozof, gdje i danas živi i predaje, potom dakako i filolog i teolog, koji u svakoj svojoj studiji njeguje interdisciplinarni pristup materiji, usto hermeneutički uvijek svjestan povijesne uvjetovanosti nastanka određenih djela hrvatske pismenosti. Upravo takav pristup, odnosno interdisciplinarna metoda znanstvenoga rada, ne manje i hermeneutički dokučen naboj povijesnih okolnosti u vremenu i prostoru, vodi nas novim spoznajama.

Sličan pristup nalazimo već u Pandžićevu njemačkome komentaru objavljenu uz pretisak važnoga djela Frane Petrića Peripatetičke rasprave, koje je Petrić objavio u Baselu 1581. u četiri sveska. Pandžić ih je pretiskao i komentirao (umanjeno i u jednom svesku) u Kölnu 1999. (Franciscus Patricius, Discussiones Peripateticae. Nachdruck der vierbändigen Ausgabe Basel 1581. Herausgegeben von Zvonko Pandžić. Köln: Böhlau 1999). Tako je postalo razvidno na koji je način Petrić posumnjao u Aristotelovo autorstvo brojnih djela koja su u srednjem vijeku bila njemu pripisivana. Pandžić tu prikazuje Petrićev metodički zaokret u nakani da sigurnom i složenom metodom uspije razlučiti Aristotelova opera genuina od opera spuria. Sličnu će metodu konačno prihvatiti i znameniti izdavač Aristotelovih djela Werner Jaeger, i to tek u 20. stoljeću. O Petriću je Pandžić inače pisao više puta, ponajprije o nepoznatim njegovim rukopisima i prijevodima, uključujući tu i izdanje njegova prijevoda Proklove Elementatio physica, to će reći Proklova komentara na Aristotelovu Fiziku, s grčkoga na latinski jezik (1583/1988).

Dakle, prije svega hrvatska rasuta bašćina, bila ona latinskoga, bilo hrvatskoga izraza, moglo bi se reći, stoji u središtu zanimanja istraživačkoga rada Zvonka Pandžića. Njegovo kritičko izdanje donedavno nepoznatoga, u rukopisu sačuvana, prijevoda Tina Ujevića znamenitoga filozofijskoga romana njemačkoga teoretičara romantizma Friedricha Schlegela, Lucinda (Zagreb: Konzor, 2002), kao i tu objavljen vlastiti uvod u estetiku njemačkoga romantizma, svjedoče, kao i druga navedena djela, ne samo o istančanu sluhu za tu bašćinu, nego i o nastojanju da se hrvatska filozofijska, književna i jezična tradicija uvijek usporede s razvojem znanosti i pismenosti u Europi svoga vremena. U tom smislu, odnosno u smislu sveeuropske perspektivizacije razvoja hrvatske pismenosti i kulture, s nestrpljenjem očekujemo Pandžićevo ponovljeno izdanje štokavskih Besjeda (1616) fra Matije Divkovića, koje će ovoga ljeta (više od 1000 str.) izaći iz tiska. Jedno važno rukopisno latinsko djelo još iz 15. stoljeća, autora Jurja Dragišića (1445–1520), Pandžić je pripremio za prvotisak, a kada zgotovi komentar, knjiga će biti objavljena u Njemačkoj kod poznatoga nakladnika filozofijske literature.

Istraživačka metoda

Ovih tek nekoliko riječi o autoru i njegovu djelu ovdje navodim stoga da bismo bolje razumjeli inovativni potencijal knjige Nepoznata proza Marka Marulića, odnosno primijenjenu istraživačku metodu koju tu nalazimo. Osim toga, nitko od čitatelja knjige ne bi trebao pomisliti da se znanstvena otkrića sama po sebi očituju, bez ikakve znanstvene metode i stečenoga iskustva. Pandžić je stekao iskustvo učeći od profesora u Njemačkoj, objavljujući na različitim jezicima i u različitim zemljama, pa danas može, svojim pristupom, pokrenuti i neka davno zanemarena pitanja hrvatske književne i intelektualne povijesti. Drugim riječima, rezultati istraživanja dobrim dijelom ovise i o postavljenom pitanju na koje se traži odgovor, tj. o metodi koju autor primjenjuje. Njegova metoda, naglašava autor, propituje i komentira

„... po povijesnoj dubini nastanka tekstova, što je to sve Marulić na hrvatskome jeziku uopće napisao, preveo ili redigirao, a ne po širini individualno već unaprijed izgrađenoga retoričkog ili lingvističkog metajezika, kako (na koji način) je on to isto učinio. Te dvije razine filološkoga rada čitatelj ove rasprave uvijek mora imati pred očima, iako je, barem ovdje, prva u središtu zanimanja”.

Smionost, odnosno prodornost, da ne kažem radikalnost, te inače dobro poznate istraživačke metode očituje se, kada je riječ o Marulićevu hrvatskom djelu, i u činjenici da je hrvatski dio Sabranih djela Marka Marulića u tri sveska već objavljen (neobjavljena su ostala tek dva pisma na hrvatskom), ili u činjenici da je, kako se to obično kaže, već odavno bila zaokružena tekstološka cjelina Marulićevih hrvatskih djela. Dakle, ova knjiga, samim svojim konceptom, pokušava odgovoriti na pitanja koja posljednjih desetljeća u marulologiji, kada je riječ o hrvatskih djelima Marulovim, nitko nije ni postavljao. Stoga će ona, kako veli autor, nakon početnih očekivanih ignoriranja, svakako izazvati i dobrodošla sporenja, jasno u interesu boljega upoznavanja hrvatskih djela oca hrvatske književnosti. Kako je Pandžić došao do svoga otkrića?

Tragom Frane Božičevića, Bartula Kašića i Julija Bajamontija

Onaj koji se bavi znanstvenim radom dobro zna da nerijetko ne nađe ono što traži, a nađe nešto što nije tražio, a to može biti čak važnije od onoga što je tražio. To se dogodilo upravo u ovom slučaju. Pandžić izvorno nije tražio izgubljena djela Marka Marulića nego ona Bartula Kašića. Tako je – kako smo vidjeli – pronašao, bolje reći Kašiću atribuirao, štokavski Misal rimski iz Arhiva Male braće (rukopis 247). Jedan drugi rukopis (I a 44 iz Arhiva HAZU), utvrdio je Pandžić, bio je barem u posjedu Bartula Kašića, a u njemu se nalazi i Muka svete Margarite, prikazanje koje je bilo pripisivano Marku Maruliću, a nalazi se i u tzv. Firentinskom zborniku. Stoga je autor počeo sustavno po europskim knjižnicama i arhivima tragati za izgubljenim rukopisima Marka Marulića, metodom koju bismo danas mogli nazvati staromodnom. Najprije je provjerio najstarije vijesti o Marulićevim hrvatskim tekstovima. U njegovoj oporuci, naime, stoji da je ostavio mnogo toga netiskanoga, kao i jedno vlastoručno oslikano rukopisno djelce svojoj sestri Biri (Veri) koja nije znala latinski.

Osim toga, u Životu Marka Marula (Vita Marci Maruli), koji je bio sastavio njegov životopisac i prijatelj Frane Božičević (Natalis), stoji da je Marko svojoj ljubljenoj sestri iz samostana Sv. Benedikta u Splitu ostavio „mnogobrojna književna djela i poslanice s poticajima na čestit i blažen život, što ih je na domaćem jeziku i vlastitom rukom napisao sam Marko”. Marulićeve, danas nepoznate rukopise, spominju kasnije Bartul Kašić u sedamnaestom, Julije Bajamonti u osamnaestom i Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću. Osim toga – budući da se Život Marka Marulića iz Božičevićeva pera pokazao pouzdanim kada je riječ o Marulićevim latinskim rukopisima (tako su, između ostaloga, u 20. stoljeću pronađeni ep Davidias i Vita divi Hieronymi) – Pandžić je zaključio da nije trebalo sumnjati da negdje postoje i njegova izgubljena hrvatska djela pobožna sadržaja koja je pisao za sestru Biru. Trebalo ih je samo pronaći. Od velike pomoći u potrazi bila su mu dva svjedočanstva o Marulićevim rukopisima, koje donose Bajamonti i Kukuljević, a od male gotovo sva suvremena literatura o hrvatskim djelima Marka Marulića. Pozitivne iznimke su ipak, po Pandžiću, ponajprije Carlo Verdiani, Josip Badalić, Josip Hamm i Zvonimir Kulundžić, koji su još tragali za Marulićevim izgubljenim rukopisima.

Marulićev sugrađanin Bajamonti u drugoj je polovici 18. stoljeća bio zabilježio da je vidio Marulićevu poeziju u rukopisu pod brojem 21. Taj je podatak poznat već više od sto godina. No kako pronaći rukopis br. 21? Jedino ako se pregledaju (seciraju) mnogobrojni rukopisi po raznim bibliotekama. Taj je Marulićev rukopis Pandžić identificirao u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod novom signaturom R 6634. Godine 1976. bio je kupljen na dražbi u Londonu kod aukcijske kuće Sotheby’s, i to iz ostavštine znamenite zbirke Bibliotheca Phillippica, tj. iz zbirke poznatoga kolekcionara Sir Thomasa Phillippsa.

Ako povjerujemo Bajamontiju, samim je time dokazano da su neka Marulićeva donedavno sporna djela, poput Istorije sfetoga Panucija i pjesme Anjelske kriposti, koja se nahode u tom rukopisu, konačno sigurno atribuirana. I ne samo to. Pandžić je zbog izvornih signatura počeo pregledavati mnogobrojne rukopise koji su u Englesku dospjeli zajedno s opatom Luigijem Celottijem. Opat Celotti od francuske je vojske za sitan novac bio otkupio brojna opljačkana rukopisna i tiskana djela te ih preprodao na velikoj dražbi u Londonu 1825. Kupovali su ih trgovci i ljubitelji starina, među kojima se nalazio i Phillipps, ali i javne biblioteke. Neki su rukopisi iz Phillippsove privatne zbirke preprodavani od kraja 19. stoljeća sve do 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Po povijesnim katalozima kuće Sotheby’s Pandžić je i nekim drugim rukopisima uspio ući u trag, i to zbog toga što im je na prvom sačuvanom listu bila zapisana izvorna signatura biblioteke iz Dalmacije, po svoj prilici samostana Sv. Marije u Zadru, ili im je pak bio dodan sažetak na talijanskom jeziku. Po tome se vidi da su svi predmetni rukopisi stajali nekoć u jednoj te istoj biblioteci. U Zadar su rukopisi bili dospjeli nakon što su ukinuti samostani benediktinki u Splitu za francuske uprave 1807.

Opat Celotti ih je, kako rekosmo, najvjerojatnije otkupio od Francuza, budući da se njegova vrijedna zbirka uglavnom sastojala od opljačkanih rukopisa i inkunabula. U ovom slučaju to je ipak manje važno. Važno je da je riječ o jedinstvenoj zbirci, što otkrivaju stare, izvorne signature. Po njima se vidi da nije Marulićev samo rukopis 21, koji je poznavao Bajamonti, nego da su njegovi i neki drugi rukopisi. To je na kraju navelo Pandžića da zaključi da su ti rukopisi iz spominjane zbirke Marulićeve sestre Bire. Iz te je zbirke, primjerice, rukopis br. 1 zacijelo Marulićev, tj. tzv. Firentinski zbornik, koji je bio otkrio talijanski slavist Carlo Verdiani (1957). Do toga je zaključka došao autor zbog sadržajne kompatibilnosti sa sada sigurnim Marulićevim rukopisom br. 21, ali i zbog iste ruke koja je dijelom pisala oba ta rukopisa. Rukopis br. 12 iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice (R 4903) dokazano je Marulićev, tj. skraćeni prijevod Kempenčeva djela Od naslidovanja Isukarstova. Rukopis br. 14 iste knjižnice također je sigurno Marulićev zbog pjesme u slavu sv. Jeronima (Anjelske kriposti), koju nalazimo i u rukopisu br. 21. i br. 1. Sljedeći rukopisi iz iste stare hrvatske zbirke su oni iz Beča (br. 3 i 9), koje je na istoj aukciji u Londonu bio otkupio Josip Hamm za slavističku biblioteku. Oba rukopisa (nanovo uvezana u tri), barem prema sadržaju, navodi Marko Marulić u svojoj oporuci, tj. Dijaloge Grgura Velikoga i spis Od rasutja Jerosolimskoga, prijevod ulomka iz apokrifnoga Nikodemova evanđelja (Acta Pilati), navodnoga autora Hegesippusa.

Novootkriveni rukopisi iz British Library (br. 6, 11, 16) daju vrlo dobre indicije da je autor Marulić, posebice zbog jezika i potpisa u kolofonu s jednim gotičkim M ispod križa i datacijom iz god. 1514, upravo u stilu čestih Marulićevih križeva koje je na rubu ucrtavao po brojnim tiskanim djelima iz vlastite biblioteke. O Marulićevu autorstvu govore i leksik i sintaksa, posebice pak tzv. hapax legomena, dakle riječi koje se, dokazano, prvi put pojavljuju kod Marulića.

Tragom Ivana Kukuljevića

i Vatroslava Jagića

Možda nije naodmet napomenuti da je Ivan Kukuljević sredinom 19. stoljeća skupljao i otkupljivao djela Marka Marulića po Dalmaciji, dočim je pod okriljem JAZU u prvom svesku niza Stari pisci hrvatski Vatroslav Jagić priredio Pjesme Marka Marulića (1869). Od proznih djela Kukuljević je poznavao tek tri, ali ih u to doba nije izdao, jer je prvi svezak bio posvećen samo poeziji Marka Marulića. Tako je hrvatska proza Marka Marulića nakon smrti Ivana Kukuljevića ostala zaboravljena. Za Život sv. Jeronima, koji je Jagić objavio kao anoniman, Pandžić dokazuje da je riječ o Marulićevu djelu, nastalu paralelno s njegovom latinskom Vita divi Hieronymi. Druga dva Marulićeva prozna djela, koja je Kukuljević bio vidio u Zadru kod nekog prijatelja akademika Berčića, nitko više nije spominjao gotovo stotinu godina. No kada je u Londonu (1966) otkupljen krnji prijevod djela Tome Kempenca Od naslidovanja Isukarstova (br. 12 po staroj signaturi), postalo je jasno da su Kukuljevići podaci pouzdani, odnosno da je to prijevod Marka Marulića, iako je riječ o drugom prijepisu. Konačno je jedan manje poznati pisac, navodni Außenseiter, Zvonimir Kulundžić, u Gradskoj knjižnici u Zagrebu 1975. otkrio cjeloviti prijevod istoga djela, s podatkom u kolofonu, kako ga je već bio citirao Kukuljević, da je to Marulićev prijevod. Danas je taj rukopis, na opću sramotu, iz te knjižnice nestao, bolje rečeno ukraden, iako napoleonske vojske odavno više nema. Prema jednoj kopiji načinjena su dva izdanja, oba objavljena 1989.

Kako je i treći prozni Marulićev rukopis po Kukuljeviću bio također prijevod, načinjen zajedno s prijevodom Od naslidovanja Isukarstova, (Liber de modo bene vivendi, ad sororem (Nauci svetoga Bernarda k sestri svojoj), to je naravno valjalo, cjelovitosti argumentacije radi, provjeriti i taj podatak, pogotovo nakon otkrića prijevoda Od naslidovanja Isukarstova. I gle čuda! Taj je prijevod sačuvan u dva gotovo cjelovita prijepisa i jednomu krnjemu tamo gdje ih je ostavio i uredno zaveo sam Ivan Kukuljević, naime u Arhivu HAZU na Zrinjevcu. Da je doista riječ o Marulićevu prijevodu, kao što je to prije 150 godina tvrdio Kukuljević, dokazuje Pandžić mnogobrojnim usporedbama, tako i sinoptičkim pregledom zajedničkih biblijskih mjesta iz sigurno Marulićeva prijevoda Od naslidovanja Isukarstova i iz prijevoda Nauci svetoga Bernarda k sestri svojoj, dakle u vrijeme kada nije bilo jedinstvene Biblije na hrvatskome jeziku.

U neku slučajnost prigodom posve sličnih i podudarnih prijevoda biblijskih mjesta Pandžić stoga ne želi povjerovati, dapače, tu sličnost po njemu objašnjava jedan i isti prevoditelj, upravo Marko Marulić. Brojni su detalji i aspekti Pandžićeve argumentacije u dokaznom postupku, uključujući i usporedbu rječnika u novootkrivenim i već poznatim djelima Marka Marulića, odnos latinske i hrvatske sintakse, opis kodeksâ i Marulićevih crteža i marginalija općenito, što ovdje tek spominjem. Poneki će čitatelj zacijelo zapaziti da se ta knjiga u nekim poglavljima doima poput kakve suptilne kriminalističke analize, samo što je predmet ovaj put davno izgubljena i nanovo pronađena proza oca hrvatske književnosti Marka Marulića.

Pogled unaprijed

Ovdje sam tek ukratko spomenuo samo neke od argumentacijskih smjerova i metodičkih pristupa autora ove pronicave, ne manje i intrigantne knjige. Kao promatrač sa strane mogao bih navesti da je Pandžiću na putu ovih pronalazaka pomoglo to da je najprije pokušao provjeriti ona najstarija izvješća o izgubljenoj prozi Marka Marulića, odloživši na trenutak naočale koje je bila izgradila marulologija posljednjih desetljeća, odnosno mišljenje kako je, navodno, već odavno „zaokružena tekstološka cjelina” Marulićevih hrvatskih djela. Stoga mu je uspjelo verificirati vijesti sama Marulića iz vlastite oporuke, Frane Božičevića iz Vita Marci Maruli, podatke Julija Bajamontija i Ivana Kukuljevića te ispraviti neke suvremenije autore koji su postojanje Marulićevih izgubljenih djela a limine odbacivali. Pandžićeva je prednost bila i u tome da je pristupio tom pitanju bez predrasuda nekih suvremenih istraživača Marulićeva književnog opusa, upustivši se u potragu za njegovim rukopisima, poput Ivana Kukuljevića, doslovce od biblioteke do biblioteke, i – našao ih. Fortes fortuna iuvat!

Ova knjiga je – ne treba to prešutjeti – već u rukopisu izazvala otpore nekih ljudi koji se ex professo bave Marulićevim djelom. I ubuduće će ona – barem kako se sada čini – na neki način biti kamen spoticanja, što može biti samo na dobrobit hrvatske književne povjestnice. No njezin se autor, kao ozbiljan znanstvenik, ne boji sučeljavanja, ne mačeva nego argumenata. On čak na vrlo uljudan način svojim trenutnim i budućim kritičarima unaprijed zahvaljuje na svakoj ispravci ili pak na svakoj subjektivnoj interpretaciji svojih pojedinačnih teza i argumenata. No isto je tako već sada očevidno da će bilo tko od onih koji žele osporiti njegove teze iz ove jedinstvene knjige morati ponoviti onaj isti proces koji je on učinio i prevaliti isti put kojim je on godinama išao na vlastiti trošak, odnosno od rukopisa do rukopisa i od biblioteke do biblioteke. Samo će na taj način biti kadar pronaći možebitne protuargumente, koje je i autor tražio (tzv. methodische Kontrollinstanzen po njemački), a i danas traži pripremajući za tisak ovaj ili onaj novopronađeni rukopis.

Sve u svemu, otvorena je posve nova perspektiva u proučavanju opusa Marka Marulića, odnosno posve nova tekstualna osnova hrvatskih djela oca hrvatske književnosti. Najavljena izrada Leksikona Marka Marulića morat će stoga uzeti u obzir velik broj novopronađenih ili novoatribuiranih rukopisa, isto tako i prijeko potrebno drugo izdanje Sabranih djela Marka Marulića. To vrijedi i za slučaj da netko ne prihvati ili možda krivo interpretira ove ili one teze iz Pandžićeve istraživačke studije Nepoznata proza Marka Marulića. Usuđujem se reći da će se, zahvaljujući upravo ovoj knjizi, o Marulićevim hrvatskim djelima ubuduće pisati zacijelo na drukčiji način.

Vijenac 404

404 - 10. rujna 2009.

Klikni za povratak