Vijenac 401

Književnost

Vinko Brešić, Kritike, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2008.

Smisao za vjerodostojan prikaz

Stijepo Mijović Kočan

Vinko Brešić, Kritike, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2008.

Smisao za vjerodostojan prikaz

Nedavno je (15. travnja) u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljena knjiga Kritike Vinka Brešića, profesora novije hrvatske književnosti na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Njezini predstavljači, Ivan J. Bošković i Cvjetko Milanja, i sami sveučilišni profesori, stručno su i iznimno pohvalno govorili o njoj. Među četrdeset odabranih kritika, prethodno objavljivanih u periodici, većina ih je ili o književnim povjesnicima ili o knjigama koje i same prikazuju i(li) vrednuju književna djela. Posebno je mjesto dodijeljeno upravo kritici; već uvodnim tekstom (Kritike i njezine opasnosti ili najtrusnije književno područje), kao i kasnijim prikazom jedne naoko postranične, ali ipak obrazačne rasprave o kritici (Glumčev obračun s kritikom). Važna je razdioba: prikaz/osvrt/kritika/ogled/recenzija. Svaka ta književnokritička vrsta ima svoje teorijske zakonitosti, no već na toj razini u domaćoj kritici štošta je bez temelja, čak i bez ikakva temeljca!

Brešić u uvodnome tekstu navodi Matoševu tvrdnju da nemamo krětika koji bi »slobodnim položajem jamčio za svoju objektivnost«, da »nema objektivne kritike«. Ta se nevoljna objektivnost do dana današnjega povlači kritikom uzduž i poprijeko (a osobito u neznalačkom puku i politici!) pa je prigoda reći da je objektivan samo Bog, a sve što bilo koji ljudski subjekt napiše ili uradi – može biti jedino subjektivno.

U pravu je Brešić kada veli da kritičar »kratko, jasno i precizno mora prikazati pročitano djelo te pritom izreći sud, čak i onda kada se od toga suzdržava«. To jest (ne i jedina!) valjana odredba kritike, a za Brešića vrijedi da taj sud izriče doista iznimno suzdržano, tako da je u ovoj knjizi riječ o kritičkim prikazima odlična, odgovorna, svjesna, ali i savjesna prikazivača; savjest je bitna za svakoga odgovorna kritika.

Baš savjest mi u ovome trenutku, bez obzira na moguću neugodnost, nalaže da na ovome mjestu kažem kako ni Brešićeva knjiga Kritike nije uspjela razlučiti neke temeljne pojmove o kritici; razložno gledano – nije to ni mogla.

Prije svega, mnoge su, ako ne i gotovo sve kritike u nas napisane a da se ne uvažavaju, moguće i ne poznaju, opća (osnovna!) književnokritička stajališta: estetičko, etičko, teorijsko, gnoseološko, jezičnostilsko, recepcijsko te osobno, a osobnih je pak stajališta petnaestak i više, možda bi primjerenija riječ bila »posebnih«: avangarde, tradicije, modernosti, izvornosti, kolorita, misaonosti, ideologije (prisjetimo se marksističke kritike!), emotivnosti, vjere… itd. Svaka je cjelovita (puna!) kritika dužna ocijeniti neko djelo sa svih općih književnokritičkih stajališta, a ne primjerice tek s estetskog.

Međutim, ni jedan uzorak ili teorijska postavka ne mogu učiniti valjanim ni kritika i ni kritiku, ako netko nema znanja i predodređenosti za taj posao. Pritom je, uz obrazovanost i upućenost – dojam iznimno važan; od dojma ipak sve i kreće, iako mu ne smijemo podleći, iako je impresionistička kritika prevladana! Sve ovo otvara bolno pitanje obrazovanja u Lijepoj našoj: ljudi završe fakultete, stručnjaci su za književnost ili novinarstvo, a nikada tijekom školovanja nisu napisali kritiku (ili što drugo!), što im je mogući posao, niti su ikada dobili o njoj valjanu povratnu obavijest! Znači, i kada se bave kritikom – amateri su s diplomom, kakav sam i sâm bio! (Već smo u 21. stoljeću, a još nemamo neki udžbenik/priručnik o stilistici, ne samo novinarskoj nego i književnoj, usprkos visokim dometima Zagrebačke stilističke škole, nema temeljnog teorijskog uvida… ni o kritici također!)

Sve ovo na stanovit način označava i Brešić kada piše o svojevremenoj polemici (Glumac, Mandić, Tenžera) o književnoj kritici u nas: »…kritika ne radi svoj posao jer je nema, a nema je jer nema pravih kritičara«. Brešić valjano uočava da je veća od svih opasnosti koje prijete kriticima i književnosti – »opasnost od nekritike«. A upravo nas je to napalo i poražava nas svakidanje! Bez obzira na to što ima knjiga na koje ne treba gubiti vrijeme; i one zaslužuju makar kratak prikaz, a i ocjenu, da se književni prostor pročisti…

Brešić navodi kako se Stanko Vraz jada da ga je neki tip napao na ulici »što je knjiga kňrena, a ime spisatelja imenovano«. Dok ovo pišem, upravo sam dobio pisamce poznate spisteljice za djecu koja me na pasja kola grdi (da sam protiv nje, a i ne poznajem je!) jer nisam bio baš oduševljen njezinim chick-litom (kokošjom književnosti) o kozicama-debeljucama, iako je ona za to »dobila nagradu«, k tome je još i kći dragoga mi prijatelja… Pobrkano je, dakle, temeljno načelo (ne samo) kritike: ona se ne piše ad hominem, nego ad rem! To vjerodostojno potvrđuje već prva rečenica Kritika Vinka Brešića: »Da se u instituciji zvanoj književna kritika od početaka do dana današnjega ništa bitno nije promijenilo, dakako, osim protagonista i žrtava…«. Kritika je doista najtrusnije naše književno područje, a o tome svjedoči i ova knjiga.

Vinko Brešić je pak čovjek na svome mjestu (sveučilišnoga profesora): dakle svojim smislom za vjerodostojan prikaz, za povijesnu zbilju, neobveznim osobnim pristupom (ich formom: »sreo sam Nedjeljka Fabrija«, »stiže do mene treća Manđaralova knjiga, i ova s posvetom zavičajnika…«) i sl. On vrlo sustavno, pregledno, opušteno i nadasve uvjerljivo prati i predočava suvremenu nam književnost, mahom dakle prikazujući (i druge) knjige koje o njoj skrbe.

Stijepo Mijović Kočan

Vijenac 401

401 - 16. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak