Vijenac 401

Naslovnica, O tome se govori

BOSNA IZBLIZA

Bošnjaci bi Bosnu bez Hrvata

Fama o vatikanskoj zavjeri iz Beograda se preselila u Sarajevo / Bošnjački inteligenti demoniziraju bosanskohercegovačku katoličku crkvu kako bi se onda obračunali s ono malo preostalih Hrvata u BiH kao s remetilačkim čimbenikom na putu ka višim bošnjačkim ciljevima

BOSNA IZBLIZA

Bošnjaci bi Bosnu bez Hrvata

Fama o vatikanskoj zavjeri iz Beograda se preselila u Sarajevo / Bošnjački inteligenti demoniziraju bosanskohercegovačku katoličku crkvu kako bi se onda obračunali s ono malo preostalih Hrvata u BiH kao s remetilačkim čimbenikom na putu ka višim bošnjačkim ciljevima

Nakon što je u svibnju ove godine, na poziv kardinala Vinka Puljića, posjetio Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinal Franc Rode, pročelnik vatikanskog Zbora za ustanove posvećenoga i društva apostolskog života, potkraj lipnja obznanio je kako je u Bosni i Hercegovini u tijeku proces islamizacije. Kardinal je svoju tvrdnju dokumentirao činjenicama; doista činjenicama koje su neumoljive i koje kažu kako Sarajevo trenutačno ima šesto tisuća stanovnika te da u tome, sad već takozvanom multikulturnom središtu, živi samo sedamnaest tisuća katolika. »Sarajevo je, dakle, postalo muslimanski grad«, tvrdi Rode, napominjući također da je nakon rata izgrađeno stotinjak džamija, čak i u okolnim selima u kojima ih nikada nije bilo. Sarajevsku regiju želi se islamizirati, nastavlja dalje taj vatikanski izvjestitelj, jednako kao što se Republiku Srpsku kani pretvoriti u pravoslavnu zemlju.

kardinal Vinko Puljić

Istina, tragična istina

Kardinalova zapažanja prenijeli su uglavnom dnevnici što se tiskaju u Mostaru, a ignorirala ih je, gotovo bi se moglo kazati očekivano, i državna televizija. Ipak, nekoliko dana poslije u bošnjačkom Avazu reagirao je Džemaludin Latić. Optužujući kardinala Puljića i biskupa Franju Komaricu kao informatore visokoga vatikanskoga gosta, pa i misli on, denuncijante. U najmanju ruku, kaže Latić, red bi bio zapitati se o njihovoj istinitosti. A istina, tragična istina, koju, eto, sada promiče i Rode jest da je u Vrhbosanskoj ili Sarajevskoj nadbiskupiji prije rata živjelo 528.000 katolika, dok ih je na kraju 2008. bilo svega oko 210.000. Kada je riječ o samu Sarajevu, 1997. u glavnom je gradu BiH živjelo blizu 25.000 katolika – danas ih je, kako je to svjedočio kardinal Puljić, malo manje od 14.000. Pritom je 2007. iz grada otišlo 500 katoličkih obitelji. Što se, pak, RS-a tiče, monsinjor Komarica nedavno je direktoru za Zapadni Balkan u Generalnoj direkciji Europske komisije za proširenje EU-a Pierreu Mirelu hrvatski slučaj formulirao kratko i jasno: Povratak bosanskih Hrvata ne postoji. Pritom je, kao jednog od temeljnih uzročnika, apostrofirao Europsku komisiju, koja godinama u programu CARDS-a nije predvidjela ni eura za povratak najmalobrojnijeg bosanskohercegovačkog konstitutivnog naroda. Toliko o istinitosti.

I koliko god rečeni Latić nevješto propituje vjerodostojnost jednoga – ili čak dvojice – kardinala, vješto (makar) pokušava politizirati podatke koji, u biti, samo bjelodano govore o procesima u zemlji, napose jednome njezinu djelu – u kojem Latić i latići dijele ateste – temeljnosti, uz ostalo. Taj profesor na Islamskom fakultetu tvrdi bez ikakva argumenta – kao i uvijek kada je o njemu riječ – kako je Rodeova ocjena samo uvod u rješavanje hrvatskoga pitanja u BiH, koje je, veli, bilo prilično potisnuto nakon sloma Hrvatske samouprave, ali i zbog dodvorničke politike Republike Hrvatske zbog stjecanja poena za primanje u Europsku Uniju. Jednoga dana, boji se (već sad) Latić, kada Hrvatska stekne uvjete i napokon uđe u Uniju, uz pomoć ovakvih ocjena Vatikana o Sarajevu kao muslimanskom gradu, nitko ničim neće moći spriječiti komadanje i same Federacije BiH. Fama o vatikanskoj zavjeri, iz Beograda, preselila se u Sarajevo. Otprilike dvadeset godina poslije...

Reis Mustafa Cerić

Temeljno – izetbegovićevski

Ne bavi se, dakle, Latić činjenicom da Hrvati, baš kao što je to naviještao upozoravajući i sam kardinal Puljić, nestaju iz Bosne i Hercegovine, koje, dakako, onda – bez njih – nema, nego se boji da bi i Hrvati, od Bošnjaka, potpuno marginalizirani – mogli oživiti hercegbosanski duh. Ali što, uostalom, očekivati od čovjeka koji je napisao, a onda višekratno i raznim svojim (po)ratnim istupima i ponovio, kako su mu bliži muslimani iz Indonezije, Pakistana ili Malezije od susjeda Hrvata ili Srbina te od promicatelja Turske kao druge bošnjačke majke. Ništa, doli da u harangi koju je u lipnju veleposlanstvo Irana pokrenulo protiv sarajevskog književnika Željka Ivankovića zbog feljtona zasnovana na knjizi Tetovirani identitet, objavljena u sarajevskom Oslobođenju, stane uza svoju iransku braću. Štoviše, čvrsto držeći palicu duhovnog policajca, proziva hrvatske intelektualce, koji su, uz ponekoga nehrvata, ovih dana stali u Ivankovićevu obranu.

Jasno, Latić, inače stanovito vrijeme proskribiran i u bošnjačkim krugovima zbog hrvato- i srbofobije i otvorenih rasističkih ispada, glasniji je nego ikad. Osobito mu je na raspolaganju Avaz, list za koji je Bakir Izetbegović nedavno rekao da je vratio Bošnjacima dostojanstvo – a u kojem je na djelu (kadrovska) segregacija i koji se, kao u vremeplovu, vratio u ratnu 1994, kada je Alija Izetbegović promovirao tezu o Bošnjacima kao temeljnom narodu u BiH. Ne zaboravimo, iste te godine, sredinom travnja, kao što je to u knjizi Sukob civilizacija napisao Huntington, dvije tisuće ljudi prolazilo je središtem Sarajeva mašući zastavama Saudijske Arabije i Turske. »Noseći te barjake«, piše Huntington, »umjesto onih UN-a, NATO-a ili američkih, ti su se Sarajlije identificirali s ostalim muslimanima i rekli svijetu tko su im pravi, a tko ne tako pravi prijatelji.«

Rezervne domovine

Nešto kasnije, po općem sudu najjača politička osoba u toj zemlji, reis Mustafa Cerić nadovezao se na oca nacije stajalištem kako Bošnjaci imaju posebnu odgovornost za BiH, jer Hrvati i Srbi imaju rezervne domovine. U Latićevu i reisovu kolu, u toj avazovštini što ledi krv u žilama – jer, doista, sve je više po sarajevskim ulicama Latićeve braće – istaknuto mjesto, mislim čak s nacionalističkim rupcem na čelu kola, ima – Muhamed Filipović. Već stanovito vrijeme taj akademik što se svojedobno ponosio precima katoličkim svećenicima – biskupima čak(!), zagovara Bošnjački sabor. To argumentira(?) opasnošću da Bošnjacima prijeti usud Palestinaca. Taj profesor, znan u akademskim krugovima (još) i kao Lažov Billy, na Latićevim je pozicijama (ili obratno, ali jednako uznemirava).

»Ja sam rekao da bismo trebali sazvati Bošnjački sabor zbog vrlo teške situacije u kojoj se nalazi BiH. Ona je naša jedina država, mi nemamo, kao drugi, Srbiju ili Hrvatsku iza leđa«, upozorava Filipović. No kako je redoviti kolumnist u banjolučkim Nezavisnim novinama, koje, dakako, nadzire tamošnji vožd Milorad Dodik, akademik se, ipak, više bavi Hrvatima, kao, vjeruje, kronično sumnjivim licima.

»Hrvati kontroliraju teritorij koji dva puta nadilazi njihov broj u odnosu na Bošnjake, kojima je teritorij uzet. Treba pogledati u kojim su općinama Hrvati bili većinsko stanovništvo i koliko je ono brojno pa će sve biti jasno. Osim toga, naši su Hrvati ustavnopravni faktor u ovoj, ali i u hrvatskoj državi. To je unikatno stanje u cijelome svijetu i nenormalno stanje«, tvrdi Filipović, poručujući kako Hrvati moraju (?!) izabrati.

»Ako će«, veli, »biti ustavnopravni faktor u Hrvatskoj, neka izvole tamo glasati, ali ne mogu i ovdje glasati«, poručuje taj barjaktar »temeljnoga naroda«.

Mongolija, zemlja obećana

Nije, međutim, dugo čekao na odgovor. Bivši član Kolektivnog šefa države BiH Ivo Miro Jović, koji ustrajno, premda ne (zasad) i uspješno, vodi bitku za hrvatski televizijski kanal, kazao je kako vremešni – ali još, živahni – akademik ide čak i dalje od nekih ratnih planova. Razmišlja, tvrdi I. M. Jović, i o velikoj bošnjačkoj državi – bez Hrvata, s kojima sada dijele (?) Federaciju.

»Onima kojima je BiH tijesna, postoji ogromna Mongolija s malim brojem stanovnika, ali teritorijem deset puta većim od BiH«, uzvratio mu je Jović podsjećajući ga, kad ga je Filipović već povukao za jezik, da je baš on s Adilom Zulfikarpašićem pokušao s Miloševićem dogovoriti ostanak BiH sa Srbijom u nekakvoj (novoj) Jugoslaviji. I to dok je u Hrvatskoj uveliko grmjelo.

No kad je već I. M. Jović, što rezignirano što cinično, dozvao daleku i egzotičnu zemlju Mongoliju – a Mongoli su, predmnijevam, bliži Latiću i latićima negoli Hrvati i Srbi – dolazimo do pitanja bosanskohercegovačkog, u ovom slučaju ponajviše bošnjačkog identiteta. Nedavno je o prvom pisao Ivan Lovrenović.

»Vruće se reklamiramo kao Europljani i želimo da nas se tako percipira, vrijeđamo se ako nas gledaju drugačije, ali ni sami nismo sigurni što je to. No zato se u nas i od najliberalnijih intelektualaca, i od najsocijaldemokratskijih političara vrlo često može čuti ogavni samohvalisavi rasistički usklik, uostalom, vrlo sumnjive točnosti. ‘nismo mi tamo neka afrička plemena’. Sasvim europski, nema što!«, gotovo se ruga aktualnom bosanskome europejstvu Lovrenović.

Viši ciljevi

Pitanje se identiteta, kao što je Vijenac više puta pisao, propituje u BiH i za srednjovjekovlje, pa već i to pokazuje kako je – bitno. U tom je kontekstu povjesničar Enver Imamović u tekstu Bosna i inkvizicija, slijedom čega je, moglo bi se kazati, Latić nastavio grubo vrijeđati Katoličku crkvu, iznio tezu kako je »sama Europa bacila Bosnu u zagrljaj Turaka i islama«. Biva zbog grozomornih metoda kojima se, tvrdi Imamović (bez ikakve faktografije) inkvizicija obračuna(va)la s bogumilstvom u ovoj zemlji. Što je onda samo platforma (i) za bošnjačko antieuropejstvo. Naime, Europa – jer je kršćanska – kriva je i za ono što se Bošnjacima-muslimanima dogodilo u posljednjem(?) ratu.

Usprkos tomu što su sve glasniji oni koji, na račun prvih susjeda, zazivaju daleku braću po vjeri, ta konstrukcija nije osobito stabilna. Sarajevska, dakle pretežito bošnjačka djeca, ne čekaju naposljetku u repovima za vizu pred veleposlanstvima zemalja gdje je Latić braću zametnuo, nego im je san – zapravo spas – kakvo europsko odredište.

»Postavlja se pitanje«, kazao je nedavno Dubravko Lovrenović polemizirajući s Imamovićem, »osnovne logike na kojoj se zasniva demonizacija Zapada, kada je taj isti Zapad odavno postao glavnim ciljem milijuna migranata iz islamskog svijeta. I to potvrđuje da temeljni razlog konfrontacije između islamskog svijeta i Zapada nije religiozne, nego političke i gospodarstvene naravi.«

Iz sličnih, pače gotovo istih razloga, samo, jasno, za lokalne, dnevnopolitičke navade Latić & Filipo-vić & Imaović&comp. demoniziraju bosanskohercegovačku katoličku crkvu, štoviše Katoličku crkvu opće, da bi se onda obračunali s ono malo preostalih Hrvata, u BiH kao s remetilačkim čimbenikom na putu ka višim bošnjačkim ciljevima. A jedan od njih je i afirmiranje bosanstva kao nacije, što je razmjerno davno detektirao Željko Ivanković te zavrijedio stigmu umivene hadezeovštine, koja je aktualizirana, vidjeli smo, iz iranskoga veleposlanstva. Uostalom, evo što promicatelj teze o posebnoj bošnjačkoj odgovornosti za BiH reis Cerić govori o (svom) identitetu.

»Ja imam četiri identiteta: ja sam musliman po vjeri, ja sam Bosanac po naciji, ja sam Bošnjak po etničkom određenju i ja sam Europljanin po civilizaciji.«

Nije se, vjerujem, ni Ceriću u svemu tomu lako snaći, a kamoli onima kojima je iznenada – usred rata – objašnjeno da više nisu Muslimani, nego tek muslimani te da su, eto, sad Bošnjaci. A sada reis i sljedba mu prizivaju – Bosance...

Josip Vričko

Vijenac 401

401 - 16. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak