Vijenac 400

Naslovnica, Tema obljetnice

Razgovor: Petar Selem, redatelj

Peristil –mjera festivala

Problem prostora i obogaćuje i ograničava osmišljavanje programa / Ove se godine festival otvara na Prokurativama koje mogu primiti i dvije tisuće ljudi / Bakhe su efemerni incident u bogatoj dugogodišnjoj povijesti Splitskog ljeta / Pitanja trebaju li nam festivali su apsurdna

Razgovor: Petar Selem, redatelj

Peristil –mjera festivala

Problem prostora i obogaćuje i ograničava osmišljavanje programa / Ove se godine festival otvara na Prokurativama koje mogu primiti i dvije tisuće ljudi / Bakhe su efemerni incident u bogatoj dugogodišnjoj povijesti Splitskog ljeta / Pitanja trebaju li nam festivali su apsurdna

U povodu ovogodišnje obljetnice, 55 godina održavanja Splitskog ljeta, razgovarali smo s redateljem Petrom Selemom, koji je niz godina svog umjetničkog rada proveo na splitskom Peristilu režirajući i operne i dramske predstave. U razgovoru smo se osvrnuli na ovogodišnji program Ljeta koji započinje na Prokurativama, baletnom izvedbom scenske kantate Carmina Burana Carla Orffa u koreografiji i režiji Yourija Vamosa te pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića.

Sudjelovali ste u velikom dijelu povijesti Splitskog ljeta koje se ove godine održava 55. put, pa recite vidite li odnos njegove povijesti i sadašnjosti?

Govoreći o Splitskom ljetu i specifičnostima tog festivala, valja reći kako se ono uvijek oslanjalo na stanovitu prostornu tradiciju. Takav pristup s jedne strane olakšava i bogato osmišljavanje programa, a s druge ga otežava i ograničava. Prvenstveno tu mislim na Peristil, kojemu se Splitsko ljeto uvijek iznova vraćalo i kojemu se, zbog njegove ljepote i posebnosti, treba uvijek vraćati te ga umjetnički obogaćivati. No Peristil je – koliko god lijep i fascinantan bio – ograničavajući faktor jer predstave na njemu može pratiti svega petstotinjak gledatelja.

Zato se dramski dio programa odmaknuo od Peristila?

Da. Iako je tu započeo izvedbama grčkih tragičara, iako je dramskih predstava na Peristilu i poslije bilo, među ostalim i moja režija Kleistova Princa od Homburga (1988). Dramskim je predstavama lakše naći prostore nego opernim i tu je Split, nekada uspješno, a ponekad manje uspješno, tražio i eksperimentirao. I u splitskoj okolici i u ruralnim prostorima, i u nekim lijepim gradskim prostorima kao što su Vila Dalmacija, a nekoć i Meštrovićeva galerija. Dramski repertoar uglavnom je uvijek ostajao vezan uz odabrani prostor, bio je i ostajao ambijentalan. Kako su se mijenjali prostori, tako se mijenjao i repertoar. Jednom se prilikom išlo i u brodogradilište, bila je to Medeja (1995) s pokojnom Enom Begović. Splitsko je ljeto što se dramskih prostora tiče ulazilo u razne prostore, malokad u kazalište, a opera je ostala vezana uz Peristil. To je sigurno bogatstvo, ali i ograničenje jer su svi ti prostori što se veličine gledališta tiče ograničeni.

Kako prostorna ograničenja, uz recesiju, utječu na koncepciju festivala?

Prije svega, stvarati predstave za mali broj gledatelja danas postaje sve upitnije. Kažem to teška srca, ali činjenica jest da je petstotinjak mjesta za gledatelje malo. Možda drama i ne podnosi velike prostore, ali se onda splitski festival profilira kao festival intimiteta. Splitsko ljeto ove je godine pokušalo doskočiti nevolji malih prostora jer se svečanost otvaranja ne događa na Peristilu, nego na Prokurativama. Bit će to baletna verzija Orffovih Carmina Burana, koja se izvodi na prostoru koji može primiti i do dvije tisuće ljudi. No problem je Prokurativa akustika jer je prostor potrebno posebno ozvučiti, a tada stvari više nisu čiste. To je potez kojim se pokušava ići prema široj publici i predstavama koje pokušavaju biti rentabilnije u odnosu na broj gledatelja.

Ali velikih poteza i odjeka izvedbi na Splitskom ljetu već dugo nije bilo?

Kad je riječ o velikim potezima, velikim pothvatima, podsjetio bih na Boitova Neronea (1989), kojeg smo Nikša Bareza i ja radili na Peristilu neposredno uoči rata i koji je odjeknuo u svijetu. To je divna opera, koja se, zbog zahtjevnosti, opsega, vrlo rijetko izvodi. Na premijernoj su izvedbi bili brojni svjetski glazbeni kritičari, tako da je ta izvedba odjeknula u mnogim svjetskim listovima i časopisima. Jasno da su to stvari koje traže velika sredstva, a mogu se samo moralno naplatiti. Bio bih jako sretan kada bi Splitsko ljeto moglo ponoviti takav pothvat.

Koliko će, prema vašem mišljenju, promjena strukture vlasti u Splitu utjecati na program Splitskog ljeta i kulturne prilike u Splitu?

U Splitu se događalo nešto što nije lijepo, u tzv. intelektualnim krugovima očitovao se svojevrstan blagi rasizam u svezi s novim gradonačelnikom, pa se to onda potegnulo i na pitanje kulture. Split ima kulturnu tradiciju, svoju kulturnu snagu, i ima ljude koji to mogu ostvarivati. Prema tomu, pomišljati da bi jedna ili druga vlast tu nešto mogla zapriječiti apsolutno je nerealno. Pogotovo stoga što je novi gradonačelnik inteligentan čovjek, koji će zacijelo shvatiti značenje kulture za grad star više od tisuću i sedamsto godina. Tu ne bi trebalo biti nikakvih problema.

Suvremeni način života kontaminira urbane prostore te mnogi (primjerice, Paolo Magelli) misle da oni više nisu u funkciji kazališta. Kakva su vaša iskustva tih sukoba kazališta sa životom na Splitskom ljetu?

Uz povijest odvijanja predstava na Peristilu mogla bi se napraviti i paralelna tragikomična povijest događanja oko Peristila. Sve bi se to zaista moglo uobličiti u kroniku čiji bi idealni autori mogli biti Smoje ili ranije Marko Uvodić, da su živi. Oko Peristila događale su se nevjerojatne stvari. Stanari su izvodili kojekakve happeninge u vezi s predstavom. Jednom mi je za vrijeme probe, čini mi se Mojsija, doletio na pozornicu jastuk. Bilo je raznih ispada. Kada se o Peristilu govori, onda je razumljivo da je to specifična pozornica u središtu grada i da sa zvukovima grada morate računati. Znam da će se potkraj predstave začuti šmrkovi uličnih perača koji će iza Srebrnih vrata započeti prati ulice. Znam da će tijekom najsuptilnijeg piana iz Aide ili Norme doprijeti odjek glazbe s neke terase. To je tako. U početku sam patio zbog toga da bih zaključio kako je to specifičnost i da su ti upadi svojevrstan izazov za predstavu. Tako smo, usprkos polijevanju ulica i glazbe s terasa, napravili Aidu, Normu, Don Carlosa, a uskoro, nadam se dogodine, i Otella. Nije to nešto zbog čega bi čovjek trebao očajavati, iako zna zasmetati. Sve je to dio ljetnoga života grada i, ako hoćete stvarati nešto u tom gradu, morate prihvatiti njegove ritmove te ih uklopiti u predstavu. Ne bih zbog takvih smetnji nikad pobjegao s Peristila.

Prošlogodišnje dramske premijere ne nalaze se u ovogodišnjem repriznom programu Ljeta. Je li to zbog kontroverzne prošlogodišnje predstave Bakhe?

Bakhe su efemerni incident u bogatoj dugogodišnjoj povijesti Splitskog ljeta. Na njega ne treba gubiti vrijeme. Nije prvi put da se predstave prethodne godine ne nalaze na repertoaru, dogodilo se to više puta u povijesti Splitskog ljeta. A razlozi su bili raznoliki. Ili se smatralo da je predstavu vidio dovoljan broj gledatelja i da dogodine neće pobuditi poseban interes ili glumci nisu bili slobodni odigrati reprize. U tome što pojedini naslovi nisu reprizirani ne vidim nikakv poseban problem.

Nakon prošlogodišnje obljetnice, koja je dovela Držića na repertoare kazališta, čini se da je ove godine na redu Moličre. Teatar Ulysses radi Don Juana na Brijunima, u Rijeci rade Škrca, Moličrea u idućoj sezoni najavljuje i HNK Zagreb. Je li razlog povratka nekih pisaca i djela na repertoare i nedostatak maštovitosti?

Ne bih to rekao. Kada se radi o klasici, razumljivo je da ljudi neke tekstove žele opet pročitati. Ili u jednoj zemlji ili u svijetu. Za to postoje razlozi koji nisu samo banalni i tehnički. Držić je bio vezan uz obljetnicu, ali ako se kod nas javlja Moličre, bilo bi zanimljivo pogledati zašto ili zašto će to sutra bit Čehov ili prekosutra neki aspekt Shakespeareova djela, Strindberg ili netko četvrti. U svijesti ljudi koji se bave kazalištem, u kazališnom životu, postoje valovi koji se ponavljaju. Ti valovi na površinu donose pojedine autore koji su se u nekim razdobljima manje igrali pa se odjednom čini kao da ih svi igraju. Bilo bi sociološki, psihološki i teatrološki zanimljivo analizirati zašto se u pojedinim trenucima javljaju neki autori.

Zašto se javljaju?

Očito da postoje određeni razlozi i uzroci, koji nemaju veze s preslikavanjem i prepisivanjem. Jednostavno, pojedini autori sa svojom problematikom, estetikom, mišlju, isplivaju na pozornicu i na površinu vremena pa se onda jave na brojnim mjestima, da bi zatim opet nestali. U tome vidim zanimljivu kazališnu sinkroniju.

U HNK u Varaždinu pripremate Schillerovu dramu Maria Stuart. Što vas je u ovom vremenu privuklo Schilleru, koji nije često izvođen u hrvatskim kazalištima?

Čini mi se da u Mariji Stuart postoje neki vrlo moderni naboji. Prvo je to odnos seksualnosti i vlasti, onda odnos žena među sobom. Riječ je o iznimno jakoj ženskoj drami. Radio sam prije desetak godina jaku žensku dramu u Teatru &TD, Top Girls Caryl Churchill, i te me teme uvijek privlače. Tim više što je ovdje ženska tema uklopljena u politiku, zatim u pitanje vlasti, u pitanje okruženja koje vlast stvara i u pitanje kako se ti ženski ritmovi i naboji očituju u okruženju koje vlast nameće. Čini mi se da je to najaktualnija Schillerova drama i nadam se da ću sa sjajnom mladom ekipom u Varaždinu uspjeti to i pokazati.

Počeli ste raditi po prijevodu Milana Begovića, a na kraju ćete raditi prijevod Trude Stamać. Zašto?

Kada sam, nakon Top Girls, promišljao još nešto raditi u Teatru &TD, već sam tada mislio na Mariju Stuart. Tada sam uzeo u ruke prijevod Milana Begovića, koji je literarno izvrstan, begovićevski. No kada smo trebali započeti raditi u Varaždinu, ustanovili smo da danas kazališno više ne funkcionira pa smo naručili prijevod od Trude Stamać, koji je dramaturški obradila Lana Šarić, mlada i nadarena dramaturginja, napravivši izvrsnu dramaturšku adaptaciju. Lana Šarić je, uz Schillera i gospođu Stamać, koautorica teksta.

Ove je godine, točnije 24. lipnja, dvadeset i pet godina od vaše režije Nabucca u HNK u Zagrebu. Hoće li HNK obilježiti tu obljetnicu?

Ne znam je li običaj da se slave takve obljetnice, pitam se ima li u nekoj velikoj opernoj kući u Europi predstava koja neprekidno igra dvadeset i pet godina. Ne znam za takav fenomen. Ima predstava koje su možda i starije po datumu nastanka, no riječ je o postavama koje se obnove, nakon deset ili petnaest godina. Nabucco će, koliko mi je poznato, biti repriziran najesen, a za proslavu nikad nije kasno.

Svake godine prije početka ljetne sezone mediji pitaju jesu li nam festivali potrebni. Što učiniti da se takva pitanja ne postavljaju na razini mogućnosti dokidanja festivala?

Nije to posao kazališnih ljudi ili vodstva festivala. To je stvar negativne energije koja, nažalost, postaje sve vidljivija i dominantnija u mnogim aspektima našeg društvenog života. Kod nas postoji tendencija da se stvari dovode u pitanje i onda kada to nije potrebno. Dovode se u pitanje u negativnom, destruktivnom, a ne u kreativnom smislu. Na pitanje trebaju li nam festivali ne bih odgovarao. To je kao da pitate treba li nam kazalište. Ili trebamo li ukinuti splitsko kazalište jer su radnici u željezari na rubu egzistencije. Sve su to apsurdna pitanja. Festivali su važni u kulturnom i umjetničkom smislu. Oni za umjetnike, između ostaloga, znače primamljiv umjetnički iskaz, jer je drukčije režirati i igrati na festivalu nego u kazalištu. Publika voli festivale. Često sam vidio prazne kazališne dvorane, ali rijetko kada praznu festivalsku predstavu. To bespredmetno pitanje govori o negativitetu koji destruira umjesto da se gradi. Umjesto da se postavi pitanje kako da nam festivali budu još bolji, bogatiji i plemenitiji, postavlja se pitanje trebaju li nam ili ne. To je naša nesreća.

Lidija Zozoli

Vijenac 400

400 - 2. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak