Vijenac 400

Naslovnica, O tome se govori

NALIČJE LIBERALNOGA KAPITALIZMA

Kapital ima naciju

Dražen Ćurić

NALIČJE LIBERALNOGA KAPITALIZMA

Kapital ima naciju

Dražen Ćurić

"Genijalni tržišni koncept"

Kada je američki filozof Francis Fukuyama u sveopćoj euforiji nakon pada Berlinskog zida ustvrdio da je liberalni kapitalizam zapadnoeuropskoga tipa nešto najbolje i najsavršenije što može postići ljudsko društvo, malotko se u svijetu usudio suprotstaviti američkom misliocu. Tada istinabog nije ni bilo nekog dobrog štofa za argumentiranu kritiku američke filozofske zvijezde u usponu jer je liberalnom kapitalizmu išlo jako dobro. Upravo je izvojevao epohalnu pobjedu nad komunizmom, koji se, kao što znamo, urušio kao kula od karata u srazu s dominantnim političko-gospodarskim sustavom. Liberalni kapitalizam postavljen je na pijedestal poput kakva božanstva pa je svaka kritika o njemu već unaprijed bila osuđena na propast, a svaki je heretik, koji se usudio negirati njegovo božanstvo kapitalizam bio osuđen na medijsku giljotinu. Možda je u to doba jedino papa Ivan Pavao II. bio dovoljno snažan autoritet koji je, bez straha od anateme, mogao propitkivati konzumerizam i materijalizam te ga, na opće iznenađenje kapitalističkih funadamentalista, često osuđivao kao veliko zlo suvremenoga društva. U tom časnom društvu našli su se još neki svjetski intelektualci što su upozoravali na probleme koje može donijeti nekritičko prihvaćanje liberalnoga fundamentalizma. Valja spomenuti francuskog književnika Pascala Brucknera, koji je u svojoj knjizi Bijeda blagostanja, kritički progovorio o tržišnoj religiji. Osebujni američki režiser Michael Moore još je prije desetak godina tvrdio da država u pravilu spašava propale investicije pohlepnih tajkuna. No, rasprava o zastranjenjima liberalnog kapitalizma uglavnom je završavala u zatvorenim antiglobalističkim krugovima. U srednjostrujaškim medijima nije bilo kritičkoga pristupa, a pogotovo su ostali nijemi intelektualci koji su bili bliski najutjecajnijim političkim grupacijama što uglavnom vladaju u zemljama liberalnog kapitalizma. Konzervativci, liberali i socijaldemokrati, poput Fukuyame, uopće nisu dvojili da je liberalni kapitalizam kruna razvoja ljudske povijesti. Tek su tu i tamo, više reda radi, upozoravali na neke probleme koji se »pojavljuju samo zato jer se u pojedinim zemljama nije dokraja ustoličio pravi liberalni kapitalizam«. Ozbiljni su nas teoretičari uvjeravali da je smanjenje uloge države jedini način da se osigura gospodarski razvoj. Jednadžba za uspjeh bila je prilično jednostavna: što manje države i što više tržišta. Na kraju se pokazalo da nesmiljeni liberalizam i konkurencija koriste onima koji imaju bolju početnu poziciju, a to su razvijene zapadnoeuropske države.

"Sunčana" Jelsa

Selektivni liberalizam

Posebno su bili zbunjeni hrvatski političari koji su, na jednoj strani, deklarativno vjerovali u papu i Boga, a na drugoj, možda još i više, iskreno se divili novoustoličenom kapitalizmu, koji im je kao na dlanu nudio mogućnost da se obogate preko noći. Hrvatska je od liberalnoga kapitalizma nekritički uzimala sve što joj je ponuđeno pa i neke njegove običaje koji su bili aktualni prije gotovo dvjesto godina.

Divlji je kapitalizam dobio neviđeni prostor. Dežurni su nas opinion makeri uvjeravali da kapital nema nacionalnosti, dakle da je bez boje, okusa i mirisa, nešto kao destilirana voda. Gorku smo istinu o tom kapitalu otkrili dvadesetak godina poslije kada smo se na svojoj koži uvjerili da kapital ne samo da ima nacionalnost nego da mu je ona itekako bitna.

Stihijska privatizacija, najveće postignuće divljega kapitalizma, dovela je do nevjerojatne društvene nejednakosti. Hrvatska je po tom neslavan europski rekorder te se nalazi uz bok nekadašnjoj Jeljcinovoj Rusiji. Dosljedno provođenje liberalnoga kapitalizma stvorilo je preko noći utjecajnu i bogatu manjinu te siromašnu većinu koja jedva spaja kraj s krajem.

Prije dvadesetak godina počinje se stidljivo spominjati i globalizacija. Njezini su utemeljitelji željeli cijeli svijet pretvoriti u veliko tržište. Zanimljivo je da su ideolozi globalizacije gorljivo zastupali slobodan protok robe i kapitala, ali su zato kopali rukama i nogama protiv toga da se dopusti i slobodan protok ljudi. Nisu željeli promjene jer im je kapital uvijek bio važniji od čovjeka. Liberalnom je kapitalizmu odgovaralo da svoje jeftine proizvode može, primjerice, prodavati u Africi te da jednako tako može bez ikakvih zapreka investirati u bivšim komunističkim zemljama. No nije mu odgovaralo da radnici iz Afrike i istočne Europe nahrupe u sređena i bogata društva Zapada. Liberalnom kapitalizmu liberalizam je bio dobar samo kada mu je donosio enormni profit.

Povratak samoupravljanja

Dvadeset godina nakon pada Berlinskoga zida stvari su se u svijetu zakomplicirale. Ne samo da cijeli svijet nije prešao na liberalni kapitalizam nego je čak i SAD, kolijevka toga nadmoćnog sustava, doveo u pitanje njegove temelje. Sustav se počeo drmati početkom Busheve vladavine, kada je postalo očito da se ratovi vode zbog nafte, a ne zbog demokracije. Vojnom silom, a ne poštenim nadmetanjem, postizali su se gospodarski uspjesi. Sloboda medija također je upitna, oni su često instrument političkih i gospodarskih interesa pa obično prešućuju ili tendenciozno tumače neke događaje koji dovode u pitanje postojeći sustav. Zanimljivo je bilo pratiti američke predsjedničke izbore, kada je sadašnji predsjednik Barack Obama nesmiljeno napadao korumpiranu washingtonsku politiku, korporacije te sjedište američke financijske moći na Wall Streetu. U svom programu založio se za veću državnu kontrolu nad gospodarstvom.

Već tada su bili prvi znaci globalne financijske i gospodarske krize koju je prouzročio nezasitni liberalni kapitalizam. Sada više nije bilo dovoljno da tržište regulira gospodarske i društvene odnose, nego je država počela ulagati milijarde dolara kako bi spasila privatne banke i druge korporacije koje su došle u tešku situaciju jer su krivo ulagali. Cijelom svijetu postalo je jasno da liberalni kapitalizam počiva na čudnom načelu prema kojemu je zarada privatna, ali kada privatna kompanija dođe u probleme, onda uskače država koja pohlepne vlasnike spašava golemim financijskim davanjima, i to sve na teret siromašnih poreznih obveznika.

Vrhunac se dogodio proteklih dana kada je vlada SAD sa 60 posto udjela postala najveći vlasnik ponosa američke automobilske industrije General Motorsa. I ne samo to, sindikati su postali vlasnici 17,5 posto udjela, kanadska vlada oko 12 posto, dok pravi kapitalistički investitori imaju samo 11 posto dionica. Da je Karl Marx živ, bio bi jako ponosan na takvu vlasničku strukturu. Možda bi i neki Titov sljedbenik optužio Baracka Obamu da je preuzeo model samoupravljanja ustoličen prije šezdeset godina u tvornici cementa u Solinu.

Američka vlada uložila je milijarde dolara za spas automobilske industrije, a stotine milijardi dolara u spas američkog gospodarstva. Zapravo, američka vlada posudila je kompanijama novca koliko god je trebalo. Pritom nije bilo toliko bitno je li neka korporacija zapala u probleme zbog lošeg menadžmenta, pogrešnih ulaganja, loše kvalitete proizvoda ili nečeg četvrtog. Bitno je bilo spasiti američku industriju, bitno je bilo zadržati proizvodnju u Americi te da, ako je ikako moguće, vlasništvo ostane u jenkijevskim rukama. Nikada kao sada država nije toliko investirala u privatna poduzeća. Iza velikih riječi o tržištu i globalizaciji zapravo se uvijek vodila velika bitka za dominaciju nad svjetskim gospodarstvom. U velikim igrama uloga je države nezamjenjiva, ali su je velike države mogle vješto skrivati jer nije bilo krize.

Naivnost hrvatske politike

Hrvatska od svoje neovisnosti nije imala jasnu strategiju gospodarskog razvitka. To je rezultiralo njezinom ovisnošću o stranim kreditima, koje je vrlo često mogla vraćati samo prodajom obiteljskog srebra. Država nikada nije ozbiljno stajala iza gospodarstva, a da ne govorimo o nekom ozbiljnijem nastupu na inozemnim tržištima. Treba odmah reći da gospodarstvo pomognuto državom nije samo ekskluzivno pravo velikih, jer i neke male države odlično kombiniraju diplomaciju i biznis. Možda je najbolji primjer Slovenija. Tamo je država najveći poduzetnik te je najzaslužnija što je naša sjeverna susjeda postala izvozni alpski tigar. U Slovenaca država je (ili paradržavni fondovi) vlasnica gotovo svih najvažnijih tvrtki pa o prodaji nekih strateških grana nema ni riječi. Gledajući malo u Sloveniju i veliku Ameriku, koje se zalažu za liberalni kapitalizam samo kada im to odgovara, Hrvatska nam se čini kao nadobudni tinejdžer koji je sklon nekritičkom prihvaćanju svih novotarija. Hrvatska je snažno pogođena financijskom krizom jer je liberalni kapitalizam prihvatila bez ograda. Nešto se slično dogodilo u Mađarskoj i baltičkim državama, koje su uz Hrvatsku dugo bile perjanice globalizacije.

U Hrvatskoj nikada nije bilo ozbiljne javne rasprave o nekim bitnim političko-gospodarskim potezima koji imaju dugoročne posljedice na razvoj zemlje. Na primjer, nikada se nije vodila ozbiljna rasprava o tome trebamo li prodati baš sve najveće banke. Pa kada smo se već odlučili na prodaju, više nas nije bilo briga komu ih prodajemo. Na kraju se ispostavilo da neke banke nismo prodali privatnim vlasnicima, kojima je navodno samo do tržišta, nego su one postale vlasništvo banaka koje posredno ili čak neposredno nadziru neke velike europske države. Poduzetnici ne mogu dobiti kredit za dobar gospodarski projekt, ali se zato bez ikakvih problema mogu dobiti krediti za automobile ili pokućstvo što se proizvodi, opet slučajno, baš u državi iz koje je došao novi vlasnik. Strane banke u Hrvatskoj žele postići što veću dobit, dok u svojim matičnim zemljama imaju i neku drugu društvenu ulogu. Stoga se ne trebamo čuditi što naše banke dižu kamate, dok kamate u drugim europskim zemljama padaju.

Alklemije pretvorbe

Nedavno je velika tvrtka iz Švedske preuređivala svoje urede u Hrvatskoj. Vlasnik je direktoru Hrvatu preporučio da pokućstvo nabavi u švedskoj Ikei. Druga je zgoda vezana uz direktora velike oglašivačke agencije koja je u vlasništvu Francuza. Njemu su preporučili da vozi službeni Peugeot, iako direktor jako cijeni njemačke automobile. Javna je tajna da se strani trgovački lanci koriste svojom prodajnom mrežom za plasiranje svojih proizvoda. Ovih se dana zgražamo nad sudbinom stanovite menadžerice Maje koja je radila u Deutsche Telekomu. Navodno su nesretnicu špijunirali bivši agenti zloglasne istočnonjemačke tajne službe Stasi. Majinim šefovima u Njemačkoj slali su podatke o njezinu poslovnom i privatnom životu. Detaljno su izvještavali o tome s kim objeduje te s kim ide u krevet. Pritom su svoj posao obavljali pruski pedantno pa su u Berlin poslali i opasku da je »menadžerica Maja nezasitna u krevetu«. Zanimljivo je da su nas pretvorbeni alkemičari uvjeravali da idemo u privatizaciju Hrvatskog Telekoma, a zapravo smo ga prodali njemačkoj državi. A država k'o država ima i neke druge interese na ovom području, koji se nikako ne mogu podvesti samo pod sintagmu uspjeh na tržištu. Borislav Škegro, glavni ideolog ovakve "privatizacije", još uvijek u javnim nastupima brani svoj "genijalni tržišni koncept".

Prodajući naše najvrednije nekretnine strancima, slične smo pogreške učinili kada je riječ o našem moru i obali. Tako su neke najatraktivnije lokacije već zaposjeli sumnjivi ruski tajkuni ili pak kompanije iz poreznih oaza koje nemaju nikakve referencije za bavljenje turizmom. Možda je najbolji primjer Sunčani Hvar, koji je prodan vrlo dvojbenoj tvrtki Orco. Ona je uništila ne samo hotele koji su joj nezasluženo dodijeljeni, nego je oslabila cijeli Hvar kao turističko odredište. Da apsurd bude veći, nedavno je hrvatska država uplatila na račun Orca milijune kuna kako bi imao za plaće.

Trebalo nam je dvadeset godina da shvatimo kako liberalni kapitalizam nije čarobni štapić kojim se mogu riješiti gospodarski i društveni problemi. Sada se javljaju intelektualci, političari i Crkva, svi govore o pogubnosti liberalnoga kapitalizma te traže da država intervenira jače u gospodarstvo. Nažalost, hrvatska država ne može pomoći jer više ne može dobiti kredite niti ima više što prodati. Ona je, kao i svaki siromah, pogrbljena i zaokupljena očajničkom borbom za puko preživljavanje.

Vijenac 400

400 - 2. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak