Vijenac 400

Književnost

OD FIGURE DO KULTURE – APOSTROFA I PROZOPOPEJA

Sugovornici svuda oko nas

Krešimir Bagić

OD FIGURE DO KULTURE – APOSTROFA I PROZOPOPEJA

Sugovornici svuda oko nas

Krešimir Bagić

Književnost, navlastito pjesništvo, obiluje primjerima zapodijevanja dijaloga s neživim ili onim što nije ljudsko. Stvarajući sugovornika tamo gdje ga realno ne može biti, pjesnik uplovljava u prostor u kojemu komunikacija nikad nije doslovna niti jednoznačna, u svijet čiji svaki stanovnik može biti oživljen ili oljuđen. U toj sveopćoj lirskoj intimizaciji s prostorom i svijetom važne uloge igraju dvije figure – apostrofa i prozopopeja

slika Mak Dizdar, autor zbirke Kameni spavač u kojoj se često rabe apostrofa i prozopopeja

Šturče, slatki razgovore

Apostrofa je makrostrukturalna figura kojom se označava izravno obraćanje odsutnoj ili iščezloj osobi, životinji ili biljci, nadnaravnoj sili, ideji, apstraktnome konceptu, prirodnoj pojavi... U antici se, među inim, rabila u sudskom i političkom govorništvu – govornik bi naglo prekinuo tok iskaza i zazvao Boga, Pravdu i sl. U književnosti apostrofa je žanrovsko svojstvo psalma, ode, elegije... Obilježava i strukturu molitve (Oče naš, Zdravo Marijo). Na formalnome planu, njezinu pojavu često prate uskličnik, imperativ, invokacijski uzvik (o, oj, e, ej) i osobna zamjenica u službi pojačavanja zaziva (ti, vi).

slika Stećci, jedinstveni spomenici, uz bogatu ornamentiku i simboliku, sadrže i natpise fingiranoga obraćanja mrtvih živima

Pojedini je teoretičari proglašavaju paradigmatičnom figurom za svu poeziju (P. de Man), odnosno figurom koja problematizira pokušaj njezina čitanja kao dramskoga monologa (J. Culler). Doista, apostrofa se najčešće realizira kao replika lirskoga subjekta uobličena u oproštaj, molbu, ljubavni iskaz, ispovijest, povjeravanje tajne, molitvu... U najstarijim tekstovima, poput Šibenske molitve (14. st.) ili Molitve suprotiva Turkom Marka Marulića dominira zazivanje Boga ili svete osobe. Od humanizma i renesanse do preporoda pjesnici se, među inim, obraćaju flori i fauni, slobodi, pjesmama, srcu... Njihove apostrofe izazivaju iznenađenje, privlače pozornost i podcrtavaju jake emocije. Npr.

Šturče, slatki razgovore,

Jeda te je koja vila

U zelenci posred gore

Čemerikom opojila? ...

(M. Vetranović, Šturče, slatki razgovore)

O, Splite čestiti, ku si sriću imil

da s’ vazda gnizdo ti razumnim ljudem bil!

(P. Hektorović, Ribanje...)

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi

ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!

(I. Gundulić, Dubravka)

Pušite, hitri, u jidra, vitri,

vitri mirni, lađi virni! ...

(A. Kanižlić, Lađa)

U romantizmu apostrofa se – među inim – javlja u budnicama (Oj ti vilo, vilo Velebita...), Mihanovićevoj Horvatskoj domovini (Lijepa naša domovino,/ Oj junačka zemljo mila...) te brojnim Preradovićevim pjesmama (Bože mili, kuda sam zašo! – Tko je, srce, u te dirno i dr.). U realizmu najviše je rabe Silvije Strahimir Kranjčević (Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!) i August Šenoa (Zagreb-grade, naša glavo,/ Zagreb-grade, štite naš...). U moderni, Vladimir Nazor zaziva šikaru i hrvatski jezik (U tebi ja sam vijek svoj proživio,/ Drevni i lijepi jeziče Hrvatâ...), a Fran Galović se obraća kestenu (Prijatelj moj stari, zakaj tak šumiš?).

I Tin Ujević i Toma Bebić

U pjesništvu 20. st. i suvremenome pjesništvu mnogi su autori oblikovali iznimno stilogene apostrofe. Npr.

Blaženo jutro koje padaš

u svijetlom slapu u tu sobu,

već nemaš rane da mi zadaš,

počivam mrtav u svom grobu.

(T. Ujević, Blaženo jutro)

Prijatelji vrapci, vi ste u Hvaru!

U krošnju ulijećete

sa svih strana

i izlijećete na sve strane.

(D. Dragojević, mjestimično 9)

o mao, mao

ti sada sjediš na visokom oblaku i

sipaš zlatnu rižu na sečuan.

(D. Rešicki, Otići ću u Sečuan)

Figura apostrofe ponekad obilježava pjesnički koncept ili autorsku poetiku. U zbirci GUAR, rosna životinja Anka Žagar je stvorila fiktivno biće, prozvala ga GUAR i pretvorila u sugovornika svoje lirske junakinje. U naslovu ga naziva rosnom životinjom, a u pojedinačnim ga tekstovima predočava izrazima poput i ti si čovjek, vijugava mozgovina, zjenica tišinina, moj pas glas pokvaren telefon, prelijep plašt, planina od duše... Budući da se glavnina poezije ove autorice događa kao komunikacija sa stvarnim i izmišljenim, prisutnim i odsutnim prostorima i bićima, apostrofa je ključna figura njezina lirskoga opusa. Dapače, Tvrtko Vuković je poetske strategije kvorumaškoga naraštaja, kojemu pripada i A. Žagar, interpretirao preko apostrofe: »Figura apostrofe ocrtava granice kojima tekst-pjesma dotiče ono što gradi kao vlastiti neugradivi dio. Kvorumaški projekt doslovno nastaje izravnim obraćanjem tim krajnje izglobljenim pojavama, prostorima, predmetima ili bićima bez sigurnosti u konačan odgovor o njihovu značaju.«

Danas se apostrofu može zateći u tekstovima popularne glazbe. Njome se zazivaju draga bića i pojave, izriču pohvale zavičaju te se uspostavlja pasatistička komunikacija sa simbolima nikad prežaljene prošlosti. Kada se, primjerice, pjeva o Dalmaciji, stihovi su nerijetko formalno upućeni moru, valima, galebu, konobi, vinu, kamenu, vjetru... Oni postaju zastupnici Dalmacije, uvriježeno znakovlje koje tematiziranoj emociji pribavlja ekspresivnost i trenutačnu prepoznatljivost. Popkulturna retorizacija Dalmacije zasniva se, dakle, na stalnom variranju postojećih i povremenom stvaranju novih izričajnih stereotipa. Među uspjelije pjevane apostrofe svakako se ubrajaju i sljedeće:

Rastočija si se ka barilo, leute moj

I mriža je sagnjila, leute moj

Osta si sam, napušten brod...

(T. Bebić, Leute moj)

Dalmacijo zemljo, maslinova grano,

Dalmacijo zemljo, kamena i smilja,

O zlati mi veslo, kad ustanem rano,

Obala je tvoja o sunčanih milja...

(D. Britvić, Noćas ćemo zemlji ko materi reći)

Popkulturne apostrofe koje tematiziraju Slavoniju, Istru, Zagreb ili Zagorje temelje se na istim diskurzivnim tehnikama kao i ove o Dalmaciji. Razlikuju se jedino lokalni stereotipi koje mistificiraju.

Kad mrtvi progovore

Prozopopeja pretpostavlja još radikalniju akciju od apostrofe. Ona označava davanje riječi odsutnim i iščezlim osobama, nevidljivim i nadnaravnim bićima, životinjama, predmetima, apstraktnim konceptima... Patrick Bacry je karakterizira kao »zadnji stupanj personifikacije«. U Homerovim, Hesiodovim i Parmenidovim djelima oglašavaju se božanstva i muze, grčki zakoni progovaraju u Platonovu Kritonu, a u Ciceronovu govoru do riječi dolazi Domovina. Među najstarije i najljepše primjere prozopopeje ubraja se Simonidov epitaf na spomeniku grčkim žrtvama bitke kod Termopila (480. pr. Kr..):

Pođi, neznanče, Sparti pripovjedi:

Pali smo slušajuć što nam zapovjedi.

Navlas isto paradoksalno obraćanje mrtvih živima pojavljuje se i na stećcima, srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima kojih je najviše u Bosni i Hercegovini, a ima ih i u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Tekstovi na njima variraju između ispovijedi, pokajanja i poruke živima. Kratki su, kadšto poetični, kadšto filozofični, pisani narodnim jezikom:

Stah,

Boga moleći,

i zla ne misleći –

i ubi me grom!...

Nek ti ova ruka bude znak

da se zamisliš nad svojim rukama.

Zbirka Kameni spavač Maka Dizdara u cijelosti je nadahnuta gnomičnošću, motivima, jezikom, ritmom i porukama stećaka. Pojedine su pjesme tek parafraze u kamen uklesanih riječi – primjerice, Ruka:

Ova ruka kaže ti da staneš

i zamisliš se nad svojim rukama.

Ja sam starinski ormar iz Osamsto Dvadeset Druge!

Prozopopeja je stilska dominanta usmenoga stvaralaštva, posebice jednostavnih oblika. U njima do izražaja dolazi njezina mogućnost da humanizira živo i oživljava neživo, da začudi i naglasi nesuglasje između prirodne i diskurzivne logike. Nerijetko postaje strukturno načelo zagonetki i pitalica – predmeti, pojave ili riječi koje treba pogoditi predstavljaju se sami:

Imam velika usta, glasan sam, ali nikoga ne ogovaram, iako imam posla sa svakakvim prljavštinama. Tko sam ja? (usisavač)

Imam četiri slova, oduzmeš jedno, ostane pet. (opet)

Ja čuvam blago, a ljudi mene čuvaju. (ključ)

U usmenim pričama životinje često razgovaraju s ljudima. Oglašavaju se i u vicevima (npr. onima o zlatnoj ribici). Prozopopeja je gotovo neizbježna figura u basnama čiji su protagonisti životinje, uopće u alegorijama. Ona s personifikacijom otvara mogućnost dvostrukoga čitanja alegorijskoga teksta. Kao što u basnama govore gavran, lisica, buha, vol, cvrčak, mrav, lav... u bajkama isto čine vuk, lisica, mačak u čizmama, tri praščića... Kada u poznatoj bajci braće -Grimm zla maćeha upita zrcalo tko je najljepši na svijetu, zrcalo joj odgovara: »Vi ste lijepi, kraljice, ali Snjeguljica je najljepša.«.

Književnost je u prozopopeji našla prikladno sredstvo očuđivanja i fantastizacije iskaza. Najartističniji primjeri prozopopeje pojavljuju se, dakako, u pjesništvu. I. Česmički je u pjesmi Stablo govori u devet katrena na latinskome jeziku napisao fingiranu ispovijed stabla. U Kranjčevićevoj pjesmi Mojsije oglašavaju se i Mojsije i Jehova, u Šenoinoj povjestici postolar razgovara s vragom. Cesarić uprizoruje obraćanje pokojnoga pjesnika (Moj prijatelju, mene više nema), a Krleža riječ daje starinskom ormaru:

Ja sam starinski ormar iz Osamsto Dvadeset

Druge!

Pod mojim ključem je mnogo zaključano tuge,

mene su grizli crvi, po mojoj su polituri

titrali odrazi svjetla, o sjajnoj ponoćnoj uri,

kad zvone badnja zvona

i zvončići saona...

(Pjesma starinskoga ormara)

Učinci prozopopeje u pjesništvu usko su povezani s poetičkim karakteristikama pojedinoga lirskog opusa. Ona može razvijati misao ili dosjetku, biti temelj sumornoga ili vedroga raspoloženja. Za razliku od Cesarićeva misaonog i izričajnog patosa, Ivan Slamnig je u pjesmi Pedra blanca sobre una piedra negra apostrofom oblikovao poetsku dosjetku:

Umro sam u srijedu u Oslu.

Padala je velika kiša.

Pokopan sam u petak u Zagrebu.

Ali ništa za to.

Bio sam dva dana u raju.

Kratkoća i britkost epigrama te humor tzv. dječje poezije nerijetko se zasnivaju upravo na prozopopeji:

Kakav je dan?

pita iz kuta kišobran

– Sunčan!

reče mu stan,

sunčan i nasmijan! ...

(S. Jakševac, Kišobran)

U recentnim diskurzima, animacijski potencijal prozopopeje obilno se koristi u reklamnoj retorici.

Apostrofa i prozopopeja su u hrvatskoj lingvistici, stilistici i retorici uglavnom bile zapostavljene. Dok se prvu i tretiralo kao zasebnu figuru (Antun Pechan je 1874. g. čak predložio riječ nagovor kao hrvatsku inačicu tog pojma), prozopopeja se u pravilu pojašnjavala kao drugo ime za personifikaciju (koju je, pak, Janko Tomić 1875. g. nazvao oličenje). Prozopopeju kao samostalnu figuru spominje Ivo Škarić tek 2003. g. Vjerujem da je ovaj tekst bar malčice pridonio osvješćivanju važnosti i interpretacijske dragocjenosti tih dviju figura.

Vijenac 400

400 - 2. srpnja 2009.

Klikni za povratak